Otkako je Putin prošle godine započeo invaziju punog obima na Ukrajinu, ljudi se pitaju zašto Rusi nisu na ulicama i protestuju protiv rata.
Kako navodi ruska sociološkinja Ana Kulešova u analizi za opendemocracy.net najprije, vrijedi istaći da je bilo dosta protivljenja – zabilježeno je više od 21.000 hapšenja i 370 procesuiranja zbog antiratnih izjava u 2022.
Ove nedjelje nezavisni ruski mediji, uključujući Meduzu i Medijazonu, održali su dan medijskog maratona kako bi prikupili novac za političke zatvorenike.
Ipak, nećete, kaže, vidjeti gomile ljudi koji demonstriraju na ulicama Moskve ili Sankt Peterburga.
Za posmatrača koji nije upućen u rusku stvarnost, ovo bi moglo sugerisati da stanovništvo masovno podržava rat.
Ali za same Ruse pitanje protesta u represivnoj totalitarnoj državi u kojoj se sada nalaze izgleda irelevantno.
Kao sociološkinja, ističe Kulešova, prvi put je učestvovala u istraživačkom projektu o imigraciji iz Rusije nakon marta 2022. u kojem su intervjuisali oko 100 ljudi.
„Nedavno sam obavila desetak neformalnih intervjua sa Rusima u Rusiji koji se protive ratu, pitajući ih zašto nisu prisustvovali protestima podrške Alekseju Navaljnom 4. juna 2023. ili drugim protestima. Rezultati ovih intervjua sugerišu da postoji osam glavnih razloga zašto ljudi ne protestuju“.
1. Strah od hapšenja
Rusi ne vide nikakvu priliku za protest, i to ne samo zato što se plaše boravka u istražnom zatvoru (15 dana je norma za prvo hapšenje).
Plaše se batina, nasilja, ponižavanja, dugih zatvorskih kazni, oduzimanja djece, gubitka posla i sukoba sa vlastima koje odbijaju da izdaju pasoše i druga neophodna dokumenta.
Ovu situaciju pogoršava činjenica da se, nakon što je mobilizacija objavljena prošlog septembra, u Rusiji, već demografski iskrivljeni odnos polova pogoršao.
Mnogi muškarci su ili regrutovani ili su pobjegli iz zemlje, dok su žene ostale – tako da su sada odgovorne za brigu i o djeci i o starima.
Ako protestuju, to će izazvati velike probleme za cijelu porodicu.
Takođe, masovni protesti raznih vrsta održavaju se u Rusiji svake godine od 2011. – bez efekta.
Od demonstracija protiv rezultata parlamentarnih izbora 2021.; niz velikih mitinga na kojima se zahtijeva okončanje korupcije u vladi; ekološki protesti; i marševi podrške regionalnom guverneru Sergeju Furgalu i opozicionom lideru Alekseju Navaljnom (obojica su sada u zatvoru), da pomenemo samo neke.
Poslije 2018. javne demonstracije su postale gotovo nemoguće zbog pojačane represije, ali su se ipak nastavile.
Sada se oni koji protestuju na ulici suočavaju sa velikom vjerovatnoćom zatvora, torture i okrutnog postupanja, kao i otpuštanja sa posla i indirektnih represalija nad najmilijima.
2. Elektronski sistemi za praćenje
Sagovornici su rekli da ne mogu ili ne žele da izađu na proteste, te da je malo vjerovatno da bi stigli tamo: biće zaustavljeni na putu, prepoznaće ih kamere u metrou, telefonski operateri će dati informacije o njihovom kretanju snagama bezbjednosti i tako dalje.
Čak i ako nisu odmah zaustavljeni i uhapšeni, suočavaju se sa velikom vjerovatnoćom odloženih posljedica.
Video snimci i sistemi za prepoznavanje lica omogućavaju organima za sprovođenje zakona da uđu u trag učesnicima nakon što se ulična akcija završi.
Pandemija je omogućila vlastima da usavrše praćenje i kontrolu svojih građana pod krinkom borbe protiv kovida – drugim riječima, digitalnog totalitarizma.
Takođe su povećali upotrebu vještačke inteligencije i tehnologije za prepoznavanje lica, dodatno ograničavajući slobode i prava stanovništva.
Spolja može izgledati da je u savremenom svijetu, sa široko rasprostranjenom upotrebom društvenih medija i drugih načina za povezivanje na mreži, jednostavno i jednostavno organizovati protest i podstaći ljude da izađu na ulice.
Ali ne u Rusiji.
Ovdje bezbjednosne službe hakuju i čitaju aplikacije za razmjenu poruka, tako da ljudi izbjegavaju da prenose osjetljive informacije na društvenim medijima.
Ili prelaze na ono što mi zovemo „ezopovski jezik“ – termin koji je postao posebno rasprostranjen u sovjetsko vrijeme i znači šifrovani jezik kako bi se izbjegla cenzura.
To otežava koordinaciju protesta ili potpuno informisanje ljudi o predstojećim događajima.
Bilo kakvi koraci protiv države, čak i virtuelni, efikasno su suzbijani, zahvaljujući povećanoj kontroli koju dozvoljava digitalna tehnologija.
Sve ovo utiče na svakodnevni život i ponašanje Rusa koji su ostali u zemlji od invazije prošle godine.
3. Niko neće pomoći
Ovo stanje zastrašivanja nije apatija ili nedostatak volje za protestom.
Pogledajte Alekseja Navaljnog – on je poznat širom svijeta, ali da li je neko uspio da ga oslobodi iz zatvora?
Ne.
Ako niko ne dođe da pomogne javnim ličnostima, šta će biti sa običnim građanima?
Kako će preživjeti njihovi najmiliji?
Ljudi pokušavaju da zadrže osjećaj da je njihov život prihvatljiv i da ne izgube ono malo što imaju.
4. Protesti ništa ne mijenjaju
Ljudi koje sam intervjuisala, piše Kuleševa, rekli su da su u današnjoj Rusiji protesti beskorisni.
Bezbjednosne snage su ogromne (prema procjenama nezavisnog ruskog medija Proekt, oko 2,6 miliona ljudi je zaposleno u agencijama za sprovođenje zakona).
Bez mogućnosti da se ujedine, iz straha da ne postanu izopšteni ili da unište sopstveni život, ljudi odlučuju da ostanu kod kuće.
Možete održati protest, ali to neće dovesti do toga da se išta promijeni, osim ozbiljnih posljedica po pojedinca.
5. Osjećaj izolacije
Nije lako napustiti Rusiju, što je djelimično razlog zašto su mnogi ostali.
A oni koji su pokušali i vratili su se imali problema: blokirana im je bankovna kartica, uskraćena im je viza ili boravišna dozvola ili su izgubili posao, a samim tim i sredstva za život.
Zbog poteškoća sa kojima su se suočavali u inostranstvu, neki Rusi se osjećaju napuštenim od spoljnog svijeta.
Čini se da ostaje samo da se drže svog života u Rusiji, ma koliko on bio nesavršen.
Većina ljudi sa kojima sam razgovarala ne misli da im se život može poboljšati protestom, ali svakako može biti potpuno uništen ako protestuju.
6. Zavisnost od države
Broj Rusa koji zavise od plaćanja od države, kao zaposleni ili korisnici, iznosio je više od 60 miliona u 2021. – 42 odsto stanovništva zemlje.
Ako neko izađe na protest zbog toga može da ostane bez posla i bez mogućnosti da nađe posao, jer je nedržavni sektor u teškoj situaciji.
Privatni biznisi koji ipak ostaju, po pravilu, i dalje indirektno zavise od državnog budžeta.
7. Odlazak najaktivnijih demonstranata
Značajan broj ljudi koji su učestvovali u protestima napustio je Rusiju.
Ovo je promijenilo stvari.
Niko sa sigurnošću ne zna koliko je stotina hiljada otišlo, niti koliko se vratilo.
Ali među onima koji su otišli su ljudi koji su prisustvovali protestima o slobodi, samoizražavanju i podržavanju demokratskih vrijednosti.
Njihovo odsustvo u zemlji se osjeća, piše Kulešova.
8. Nepovjerenje prema opoziciji
Ruske vlasti su sistematski uništavale opozicione lidere: zatvarale ih, ubijale ili primoravale da napuste zemlju.
Nezavisni novinari su takođe zatvoreni ili ubijeni. Rusi nemaju mnogo povjerenja u one koji su ostali i preživjeli, jer u društvu ne postoje potpuni politički procesi ili slobodna štampa.
Ljudi ne vide i ne razumiju šta planira preostala opozicija i ne mogu da procijene njihovu snagu.
To znači da vjeruju da, ako prisustvuju protestu, rizikuju da postanu samo još jedna besmislena žrtva.
Uprkos svemu tome, u Rusiji i dalje postoji politički otpor.
Na ulicama gradova su vizuelni protesti, antiratni natpisi i grafiti (koji se uklanjaju u roku od nekoliko sati, ponekad i minuta).
Rusi mi, piše Kulešova, u u intervjuima pominju podzemne izložbe, antiratnu poeziju, zatvorene sastanke u stanovima istomišljenika, performanse i druga umetnička djela koja osuđuju rat u Ukrajini i dobrovoljce koji pružaju pomoć Ukrajincima.
Sve se ovo dešava, uprkos strahu od hapšenja i slanja u zatvor.
Da parafraziramo poznatu izjavu sovjetskih disidenata: ruske vlasti mogu da razapinju slobodu, ali ljudska duša ne poznaje okove zaključuje Kuleševa.