Piše: John Psaropoulos
Obavještajni stručnjaci upozoravaju kako je Evropa u sve većoj opasnosti od ruskih operacija sabotiranja i vjeruju kako te operacije imaju za cilj osigurati konkretne vojne rezultate u Ukrajini, porast političkih i ekonomskih troškova za Evropu, kao i ozbiljne smetnje.
„Bilježimo početne faze sistematskog aktiviranja ruskih ćelija ‘spavača’ širom svijeta“, kazao je za Al Jazeeru Joseph Fitsanakis, profesor obavještajnih i studija nacionalne sigurnosti na univerzitetu Coastal Carolina. „Ovo je fenomen bez presedana u zapadnoj postratnoj historiji“.
Financial Times je ovog mjeseca pisao o aktuelnim ruskim hibridnim operacijama u Njemačkoj, Švedskoj i Velikoj Britaniji, dok se u izvještaju Chatham Housea iz Londona navode detalji incidenata iz cijele Evrope koji „potvrđuju predviđanja šta bi Rusija mogla uraditi prije otvorenog sukoba sa NATO-om“.
Autor tog izvještaja je za Al Jazeeru kazao kako Rusija ima brojne ciljeve, među kojima je izazivanje problema samo kako bi vidjela šta će se potom desiti.
„Rusija ima stav po kojem će uraditi bilo šta i nanijeti nam štetu jer je to relativno dobro za njih, čini ih jačim“, kaže Keir Giles, viši savjetnik u Chatham Houseu. „To je po sebi poticanje da se čine stvari koje su remetilačke.“
Krajem aprila su dva leta kompanije Finnair bila prinuđena da se vrate na polazni aerodrom nakon što im je blokirani GPS onemogućio slijetanje u Tartu, drugi najveći grad Estonije. Kompanija je na mjesec dana suspendirala letove kako bi osigurala alternativni sistem za slijetanje.
Finska agencija za saobraćaj je za ovo krivila Moskvu.
Sovjetska doktrina
„Moguće je da su zabilježene smetnje u avijaciji vrlo vjerovatno posljedica ruske samoodbrane. U praksi, smetnje u samoodbrani se koriste kako bi se blokirala navigacija i kontrola dronova koje kontroliraju globalni navigacijski satelitski sistemi ili mobilne frekvencije“, navodi se u saopćenju. „Smetnje nisu ostale samo unutar ruskih granica, već su dosegle i finsku teritoriju.“
Giles objašnjava kako je blokiranje GPS-a „možda počelo bez ikakve pomisli na remećenje zračnog saobraćaja širom Evrope… No, kada je postalo jasno kako su posljedice značajne, a da za Rusiju nema negativnih stvari, onda nije bilo razloga zašto se ono ne bi širilo.“
Ovaj pristup “nerviranja” možda ne zvuči alarmantno za evropsku sigurnosti, ali ako ništa on sugerira kako Rusija nema kočnice u činjenju bilo kakvih poremećaja za koje ima kapacitete.
A remećenje ide i dalje od nerviranja.
Sovjetski operativci i njihove pristalice obično su napadali umrežene industrije kao što su električne mreže, elektrane, cjevovodi, saobraćaj i telekomunikacije, objašnjava za Al Jazeeru Daniela Richerova sa Obavještajnih studija na odjelu ratnih studija Kraljevskog koledža u Londonu.
Ovo je upravo vrsta infrastrukture koja je navodno i napadnuta.
„Bilježimo ova dešavanja u vrijeme eskalacije. To je bio ključni dio sovjetske doktrine, da se operacije sabotiranja koriste i u vrijeme mira ako je neophodno, a naročito u ratno doba i cilj im je bio potkopavanje odlučnosti, snage i ratnog djelovanja neprijatelja.“
Korištenje posrednika je također pokazatelj ove strategije, dodaje ona.
Prošlog mjeseca su u Njemačkoj uhapšene dvije osobe za dvojnim državljanstvom pod sumnjom da su planirali postaviti eksplozive u američkim vojnim lokacijama u Bavariji. Britanske snage sigurnosti su uhapsile nekoliko osoba ove godine na osnovu istih sumnja. Uhapšeni se ne smatraju pripadnicima ruske obavještajne agencije GRU koja inače planira operacije sabotiranja.
Također se smatra kako GRU djeluje direktnije.
Remećenje lanca dostave za Ukrajinu
Početkom maja je iz NATO-a saopćeno kako je GRU pokrenuo cybernapade na ključnu infrastrukturu u Njemačkoj, Češkoj, Litvaniji, Poljskoj, Slovačkoj i Švedskoj. Sve te države, uz Finsku i Estoniju, su dio skandinavske grupe država koje su najglasniji kritičari Rusije i najodaniji saveznici Ukrajine u Evropu. Vjeruje se i kako GRU na terenu ima 20 do 40 oficira za operacije, navode stručnjaci.
Zvaničnici ruske Vlade inače ne komentiraju vlastite prikrivene operacije, ali je u utorak ruski predsjednik Vladimir Putin uzvratio na optužbe Zapada tokom obilježavanja godišnjice FSB-a, ruske Federalne službe bezbjednosti koja je, između ostalog, zadužena za čuvanje granica.
„Ponajviše zbog odlučnosti snaga čuvanja granica, spriječeni su brojni pokušaji za upad na rusku teritoriju plaćenika, izdajnika i neprijateljskih grupa za sabotažu“, naveo je on govoreći o upadima na rusku teritoriju ruskih paravojnih snaga koje se protive Putinu i djeluju sa ukrajinske teritorije.
„Oni koji su planirali ove terorističke napade na našu zemlju su pogriješili u računici i suočili su se sa žestokim i brutalnim odgovorom.“
Ruski konačni cilj je vojna prednost, navodi Fitsanakis.
„Trenutno se čini kako ruske kampanje sabotaža imaju za primarni cilj remećenje vojnog lanca dostave sa Zapada do Ukrajine.“
Ovo znači blokada protoka naoružanja, pa čak i uništavanje samog oružja, a ruski pokušaji ovakvog djelovanja datiraju još od prije desetak godina. Prošlog mjeseca je češka policija objavila kako je eksplozija iz oktobra 2014. godine kada je uništeno 63 tone opreme koja je trebala biti poslata u Ukrajinu, a koja se nalazila u skladištu u Vrbeticeama, djelo GRU.
Poljska i Rumunija, države sa prve linije fronta preko čijih granica sa ratni materijal ulazi u Ukrajinu, su u najvećoj opasnosti, smatra Fitsanakis, no početne stanice lanaca opskrbe su također kritične. U to se svrstavaju norveške logističke lokacije, luke na istočnoj obali SAD-a i vojni lokaliteti u australskom Darwinu.
„Tipični primjer je luka Aleksandropolis u Grčkoj koju Ministarstvo odbrane SAD-a tretira kao ‘strateški pristup’ Washingtona ukrajinskom savezniku“, nastavlja Fitsanakis. „Donedavno je luka u ovom malom sjevernom grčkom gradu bila predaleko od epicentra globalne geopolitike. Posljedica toga je dramatično povećanje osiguranja posljednjih sedmica.“
Sidrom po morskom dnu
On nastavlja kako, uz vojne ciljeve, „njihove vještine se razvijaju s pažnjom na intenzifikaciju, u slučaju otvorenog rata sa NATO-om“.
U tom slučaju se operacije šire na puni spektar umreženih industrija s ciljem blokade putovanja, električne energije i telekomunikacija preko noći, čime se civilno društvo vraća u 19. stoljeće i stvara politički pritisak na vlade da dogovaraju mir – što Fitsanakis naziva „masovnim psihološkim ciljevima“.
Ranije ove godine je veći broj vojnih šefova NATO-a javno upozoravao kako posljednji obavještajni podaci sugeriraju kako je rat Rusije i NATO-a, za nekih pet do sedam godina, daleko izglednija opcija nego što se ranije smatralo, te kako se evropske vojske pripreme u skladu s tim.
Vlade EU-a od januara su povećale dugoročne ugovore sa namjenskom industrijom, no sve je teže pružiti sigurnost za ogromnu infrastrukturu. Najbolji primjer za to je Sjeverno more, kaže Christian Bueger, profesor pomorske sigurnosti na Univerzitetu u Kopenhagenu.
„Danas je Sjeverno more okruženje guste industrijalizirane infrastrukture gdje postoji veliki broj mogućnosti za probleme“, naveo je za Al Jazeeru.
I nije riječ samo o cjevovodima, tu su i kablovi za podatke i električnu energiju koji se nalaze na plitkom dnu mora i koji su od ranije na udaru napada – jedan od posljednjih primjera je slučaj kada je kineski trgovački brod pod ruskom zastavom bacio sidro na morsko dno i vukao ga, te tako prekinuo baltički plinski cjevovod i telekom kablove između Estonije i Finske. To se desilo prošlog oktobra.
„Govorimo i o brojnim drugim primjerima infrastrukture u nastanku. Na brojne načine je budućnost tranzicije na zelenu energiju povezana sa onim što možemo uraditi u Sjevernom moru“, ističe Buerger.
To uključuje vjetroparkove na obali, cjevovode hidrogena i razdužena naftna polja koja se mogu koristiti za skladištenje ugljika.
Za razliku od zaštite, poremećaji su zastrašujuće jednostavni. „Ne treba vam podmornica. Većinom je to jednostavnije uraditi sa površine i kriti se u svakodnevnom saobraćaju… To možete raditi sa skakačima, sidrima, možete sa bespilotnim plovilima“, objašnjava Buerger.
Tako je NATO napravio centre zaštite podmorske infrastrukture.
Samonametnute evropske blokade
Francuska i Italija koordiniraju sistemom pomorskih senzora. Kraljevska mornarica kupuje podvodno plovilo za prismotru. No, nastavlja Buerger, najveći problem je jurisdikcija.
„Zapadno vodstvo je u potpunosti podbacilo u pokušajima objašnjenja svome izbornom tijelu šta je zapravo u opasnosti“, navodi Giles iz Chatham Housea.
„Ovo sve pokazuje kako je primarni instinkt većine ljudi ‘Kakve još odbrambene mjere možemo poduzeti’ i to će širom Evrope život učiniti skupljim i neugodnijim. Sve je odbrambeno ili reaktivno, ništa se očito ne radi da se riješi uzrok problema, a on dolazi iz Moskve“, dodaje.
Mnogo bi samonametnutih blokada širom Evrope nestalo odgovorom Rusiji. Ukrajina traži od Njemačke da pošalje rakete dugog dometa Taurus kako bi napala rusku infrastrukturu – nešto što Njemačka odbija iz straha da bi moglo doći do nuklearnog napada.
Sve je više pravnih eksperata koji govore da Evropa oduzme rusku imovinu od 210 milijardi eura iz banaka koje se nalaze u EU. Francuski predsjednik Emmanuel Macron spomenuo je mogućnost slanja NATO trupa u ukrajinsko zaleđe, a estonska čelnica Kaja Kallas navodi kako su neki već to i uradili. Skandinavske i baltičke države, iz straha od napada, već stavljaju svoje ekonomije u djelimično ratno stanje, no Njemačka ne uspjeva riješiti legalne blokade da potroši više na svoju vojsku.
Giles navodi kako ovo sve dozvoljava Rusiji da i dalje maršira ka Evropi jer „rusku ideju koliko se može uraditi bez ubrzavanja sukoba ubrzavaju zapadne države jer ne postavljaju granice“.
„Činjenica da nema posljedica je odlučujući faktor za Rusiju i njeno djelovanje ispod radara posljednjih desetak godina.“