Već zabrinuti zbog toga što će se bivši predsjednik SAD Donald Tramp vratiti u Bijelu kuću, evropski lideri su dobili još jedan veliki razlog za uzbunu – njegov izbor senatora iz Ohaja Džej Di Vensa za potpredsjednika.
Vens je, naravno, promijenio mišljenje o Trampu.
U početku ga je nazivao „cinističkim seronjom“ i „američkim Hitlerom“, ali se ovaj 39-godišnjak pretvorio u jednog od najistaknutijih pomoćnika bivšeg predsjednika – konverzija koja je navela republikanskog senatora Mite Romnija da razmisli: „Kako sjedite pored njega za ručkom?“
Mnogi evropski lideri će se uskoro možda češati po glavi, postavljajući isto pitanje, ukazuje Politico u analizi.
Vensovi neprijatelji optužuju da je njegova konverzija ciničan pokušaj da unaprijedi svoju političku karijeru.
Iako bi to zaista moglo biti tako, senatorov skepticizam prema spoljnoj politici SAD poslije hladnog rata i američkom intervencionizmu vjerovatno prethodi njegovom Trampovom preobraćenju.
Dok je služio kao američki marinac u Iraku, Vens je rekao da je shvatio da su ga lagali, „da su obećanja spoljnopolitičkog establišmenta bila potpuna šala“.
On nije jedini poslanik GOP mlađe generacije čiji su stavovi oblikovani gledanjem rata iz prve ruke, nakon što je služio u Vašingtonovim takozvanim vječnim ratovima u Avganistanu i Iraku.
Vens je bio žestoki kritičar paketa pomoći Ukrajini od 61 milijarde dolara, koji je na kraju prošao u aprilu.
Jednosatni govor koji je održao u Senatu tokom višenedjeljnih prepirki oko zakona vrijedi ponovo razmotriti kao putokaz koji bi mogao da bude njegov politički stav.
Nažalost po Evropu, to čini sumorno čitanje.
Sve u svemu, Vensovo prisustvo u Bijeloj kući vjerovatno će pojačati Trampov NATO skepticizam.
On neće biti pro-NATO šaptač kao Trampov bivši sekretar odbrane Džejms Matis, i neće pokušavati da ublaži zabrinutost evropskih saveznika dok ih nježno grdi kao bivši potpredsjednik Trampa Majk Pens.
Vens je kritičan prema „slobodnom utovaru“ evropskih članica NATO-a kao i njegov šef.
„Čak i da pretpostavimo, a to je pogrešno, ali čak i da pretpostavimo da je NATO nosio pravičan dio tereta u posljednjih 18 mjeseci, NATO nije uspio da nosi pravi dio tereta bukvalno decenijama, dame i gospodo“, rekao je u februarskom govoru.
„Pogledajte samo koliko su novca Sjedinjene Države potrošile na odbranu od 1992. i uporedite to sa našim saveznicima iz NATO-a“.
On je takođe kritičniji prema američkom intervencionizmu nego što je to bio Pens, optužujući američki spoljnopolitički establišment da dosljedno griješi.
„Toliko puta u posljednjih mnogo decenija od nas su tražili da saslušamo stručnjake. Pa ipak, nikada se zapravo ne pitamo kakav je uspjeh tih stručnjaka u pitanjima spoljne politike“.
Dvopartijski konsenzus, žalio se, dovodi Ameriku u jedan katastrofalan neuspjeh za drugim — Vijetnam, Avganistan, Irak.
„I za šta?“ upitao je. Stručnjaci sada imaju „novu stvar koju američki poreski obveznici moraju da finansiraju i moraju da finansiraju neograničeno. I to se zove rat u Ukrajini“.
Nije iznenađujuće da je Trampov izbor Vensa kao svog potpredsjednika razbjesnio baš one stručnjake koje prezire.
„Zbogom NATO!“ tvitovao je švedski ekonomista i bivši kolega iz Atlantskog saveta Anders Aslund, čije bi predviđanje moglo biti tačno – barem kada je u pitanju organizacija kakvu poznajemo.
Uoči prošlonedjeljnog samita povodom 75. godišnjice, odlazeći generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg naglasio je važnost predvidljivosti, stabilnosti i jedinstva.
Ali druga Trampova administracija – koja će vjerovatno biti ohrabrena i bolje upućena od svoje prve iteracije – malo je vjerovatno da će brinuti o takvim stvarima.
Osim ako, to jest, Evropa zaista ne pojača i potroši više na odbranu, i podrži SAD na Iranu i Kini.
Ako nije, kada su u pitanju NATO i transatlantski odnosi, drugi Trampov mandat će vjerovatno biti još kameniji i traumatičniji od prvog.
Trampov izbor potpredsjednika naglašava da on nije preispitao svoje transakcijske stavove o NATO-u i Evropi.
Takođe sugeriše da on neće biti ništa manje abrazivan, uprkos očajničkom lobiranju iza kulisa od strane evropskih lidera i diplomata Trampovih pomoćnika koji su identifikovani kao vjerovatni imenovani.
Vjerovati u suprotno značilo bi izabrati nadu umjesto iskustva.
Ipak, neki se nadaju da će drugi Trampov mandat moći da se izdrži kao i prvi.
Na samitu NATO-a čulo se mnogo negodovanja o tome kako 20 od 32 zemlje članice sada izdvajaju dva procenta svog BDP-a za odbranu.
Sve priče o tome kako Evropa sada povlači svoju težinu nijesu bile za predsjednika Džoa Bajdena – već za kandidata Trampa.
Ali samo to teško da će uspjeti, jer republikanci MAGA već prelaze sa magičnih dva procenta.
Ranije ove godine, bivši visoki zvaničnik Pentagona Elbridž Kolbi – za kojeg se smatra da će imati važnu ulogu u nacionalnoj bezbjednosti u Trampovoj administraciji – rekao je za Politico da bi evropske članice NATO-a trebale „apsolutno“ da troše bliže tri do četiri procenta svog BDP-a na odbranu, jer većina je to učinila tokom Hladnog rata.
„To je sasvim realno“, rekao je.
Slično kao i drugima koji se savjetuju za visoku funkciju u mogućoj Trampovoj Bijeloj kući, i Kolbi je upozorio da se „ne postavljaju fotografije koje obećavaju da će u budućnosti potrošiti više“.
Iznad svega, rekao je on, druge članice NATO-a moraju postaviti „vjerodostojne borbene snage koje mogu preuzeti primarni teret konvencionalne odbrane Evrope od Rusa“.
Ali Evropa i dalje izgleda u šoku zbog mogućeg Trampovog povratka.
Činilo se da su lideri EU u posljednje dvije godine nametali takav scenario noćne more umjesto da se pripremaju za povratak Trampa.
Prošle godine, pravni problemi bivšeg predsjednika omogućili su im da malo lakše dišu, ali sada se ponovo hvataju za NATO „dokazujući Trampa“, šta god to značilo – ili da li je to uopšte moguće.
U najgorem slučaju, to jednostavno nije moguće.
Osim ako, naravno, Evropa ne postane mnogo ozbiljnija u vezi sa širenjem svojih vojnih snaga i prestane da tretira svoj odnos sa SAD kao a la carte meni – biranje i biranje delikatesa bez plaćanja cijelog računa.
Dok Evropa može da preuzme kontrolu nad finansiranjem Ukrajine, NATO je na kraju organizacija koju predvode SAD – bez punog i aktivnog učešća Vašingtona, to jednostavno nije NATO.
To znači da će Evropa morati da bude mnogo konstruktivnija nego što je bila tokom prve Trampove administracije, da preuzme mnogo više tereta nego što je imala.
Evropa je imala mnogo upozorenja, čak i prije Trampa, uz niz američkih predsjednika koji su je pozivali da poveća potrošnju na odbranu.
Prepušten sam sebi, teško je vidjeti kako će se kontinent održati zajedno i biti efikasan.
SAD su ranije napuštale Evropu da bi upravljale stvarima na kontinentu, a to nije išlo tako dobro – sjetite se balkanskih ratova 1990-ih.
Tada je američki Predsjednik Bil Klinton sveo američku umiješanost na minimum, vjerujući da Evropa treba da preuzme vođstvo, da bi bila prinuđena da se umiješa nakon srpskih zločina nad bosanskim civilima.
Malo je verovatno da će se to ponoviti ako Tramp bude ponovo izabran – posebno sa Vensom na njegovoj strani, pojačavajući njegov skepticizam prema NATO-u i zahtjevajući od Evrope da učini više nego da plače na pragu Vašingtona.
Vrijeme je da Evropa odraste.