Piše: Haris Ljevo
Iznenađujući pomak ulijevo na prijevremenim izborima u Francuskoj razbio je krajnje desnu populističku groznicu u Francuskoj, ali izazvao i oduševljenje širom Evrope.
Samo nekoliko dana nakon Francuske, održani su izbori i u Velikoj Britaniji na kojima su laburisti ostvarili ubjedljivu pobjedu, dok su konzervativci doživjeli najlošiji izborni rezultat nakon Drugog svjetskog rata.
Ako uzmemo u obzir i rezultate izbora za Evropski parlament, održanih početkom juna, na kojima su stranke krajnje desnice također doživjele znatno lošiji rezultat od očekivanog, može se reći kako se polako smiruje atmosfera straha od dolaska na vlast stranaka krajnje desnice u evropskim zemljama.
Politički analitičar Haris Ćutahija kaže za Al Jazeeru kako uspon stranaka ljevice u Francuskoj i Velikoj Britaniji šalje snažnu poruku podrške ljevičarskim idejama i političkim pravcima u Evropi.
“To može promijeniti politički pejzaž u Evropi, gurajući centar političkog diskursa prema ljevici i povećavajući fokus na socijalne politike, prava radnika, zaštitu okoliša i slične teme. U Velikoj Britaniji ovo je i pokazatelj sloma ideje Brexita“, kaže.
Rezultati francuskih izbora pokazali su da se desnica može poraziti, uz dobro saradnju svih progresivnih stranaka.
„Bez obzira na trend porasta krajnje desnice, u Francuskoj je pokazano da krajnja desnica nije nezaustavljiva i to će sigurno uticati na moral desnice u drugim državama Evrope i može ih natjerati da preispitaju svoje strategije i politike kako bi privukli širi spektar birača“, smatra Ćutahija.
Isto tako, prema njegovom mišljenju, ovakva situacija motivisaće i stranke centra i ljevice u drugim evropskim zemljama da se angažuju i ujedine kako bi porazili krajnju desnicu, kako je to bio slučaj u Francuskoj.
Matthias Matthijs, vanredni profesor međunarodne političke ekonomije u Školi za napredne međunarodne studije (SAIS) Univerziteta Johns Hopkins, u svojoj analizi za Vijeće za međunarodne odnose (CFR) objašnjava kako je došlo do preokreta na francuskim izborima i zašto je ljevičarski blok ostvario pobjedu.
„Novi narodni front (NPF) je radio na vrlo tradicionalnom ljevičarskom programu poreza i potrošnje, s višim porezima za bogate i cijelim nizom skupih planova potrošnje. Njegove centralne politike uključivale su ukidanje Macronove teško izborene penzione reforme (vraćanje dobi za penzionisanje sa 64 godine na 60), povećanje minimalne plate s 1.400 na 1.600 eura mjesečno, zamrzavanje cijena osnovnih dobara kao što su hrana, energija i plin te smanjenje ukupnih računa za energiju za porodice radničke i srednje klase. Nova narodna fronta također želi ukinuti porezne povlastice milijardera, ponovno uvesti porez na bogatstvo i znatno povećati poreze na prihod od kapitala“, piše Matthijs.
‘Sanitarni kordon’
U evropskoj politici, jedna specifična strategija za postupanje s političkom strankom koja se čini opasnom za širi demokratski sistem je nastojati je izolirati kako bi se osiguralo da politički ne napreduje. Ovaj proces je poznat kao “cordon sanitaire”. To je strategija koja se primjenjuje na lokalnim nacionalnim nivoima, ali i unutar Evropskog parlamenta.
Generalno, ova strategija primjenjuje se na desničarske stranke za koje se čini da prijete tkivu liberalne demokratije. Posljednjih godina, sam broj populističkih stranaka koje su proizašle iz desnice nedvojbeno je učinio takav proces suvišnim.
„Nedavni izbori u Francuskoj pokazali su nam da glavno načelo iza cordon sanitaire još uvijek može funkcionirati. Rassemblement National (Nacionalno okupljanje) bio je na vrhu ankete u prvom krugu glasanja, ali su praktično izbačeni na treće mjesto taktičkim glasanjem u drugom krugu. Strateškim formiranjem malo vjerovatnih glasačkih saveza, reakcionarna se stranka može učinkovito izolirati od vlasti. Međutim, slučaj francuskih izbora mogao bi biti samo izolirani primjer strategije koja je sve rjeđa u sadašnjem okruženju“, kaže Owen Worth, profesor međunarodne politike i direktor Odjela za politiku i javnu upravu Univerziteta u Limericku, za The Conversation.
Napominje da ova strategija nije uvijek izvodiva, jer bilo je i mjesta gdje se cordon sanitaire nikada nije shvatao ozbiljno nakon što je radikalna desničarska stranka postala istaknuta. Kao primjer navodi da su i Slobodarska stranka i Lista Pyma Fortuyna u Austriji i Nizozemskoj ušle su u vladu čim su postigle izborni uspjeh.
„U oba slučaja, njihova neučinkovita prisutnost unutar vladinih koalicija dovela je do pada njihove podrške i na kraju je drugim strankama omogućila alternativni način suočavanja s njima. Praktično, sama brojnost desnih populističkih stranaka na političkoj sceni znači da ih se više ne može obuzdati. Zaista, i dalje je sve teže pronaći zemlju u Evropi u kojoj ne postoji radikalna desničarska stranka u nekom obliku“, kaže Worth.
Nedostatak političke orijentacije
Profesor Worth podsjeća kako su mnoge stranke umjerene desnice, kako bi osvojile vlast preuzele od radikalne desnice ideje o imigraciji, multikulturalizmu i međunarodnim “zavjerama” koje su se prije nekoliko desetljeća smatrale ekstremnim i besmislenim.
„Mnoge stranke desnog centra diljem Evrope osjećale su se prisiljenima uključiti se u takvu retoriku, s moćnim elementima unutar nekih, uključujući Republikance u Francuskoj i Konzervativnu stranku u Britaniji koji je žele aktivno podržati. Pritom se definicije takvih stranaka stalno mijenjaju“.
Ističe i da su se, dok su politolozi dugo pokušavali klasificirati stranke na ekstremnu, krajnju, radikalnu i populističku desnicu te desno krilo, stranke brzo distancirale od takvih oznaka.
„Cordon sanitaire se u većini slučajeva više ne smatra pouzdanim mehanizmom za izolaciju stranaka krajnje desnice. No, u slučaju Francuske, koja je dugo držala tradiciju korištenja protiv stare Nacionalne fronte, čini se da je ponovno djelovala protiv svoje moderne reinkarnacije RN-a. S druge strane, možda je jednostavno biračko tijelo sve bolje u korištenju taktičkog glasanja protiv određene političke stranke koja je na neki način izbrisala svoju bilježnicu“, zaključuje.
Krajnja desnica u Evropi jača posljednjih godina, ali većina političkih analitičara se slaže da bi rezultati izbora u Francuskoj i Velikoj Britaniji mogli donijeti vjetrove promjene u evropsku politiku.