Piše: Davor Gjenero
U velikoj izbornoj godini, u kojoj čekamo izbore u SAD, a na vrhuncu je iščekivanje ishoda „izborne drame” u Francuskoj, izbori u Velikoj Britaniji, koji su protekli očekivano i predstavljali uvod u brzu i efikasnu smjenu vlasti, svojevrsna su poruka nade za suvremene demokracije. Bez drame i neizvjesnosti u zadnje se vrijeme odvijaju samo izbori u totalitarnoj Rusiji, a čak i u autoritarnoj Srbiji, gdje ne postoji organizirana alternativa režimu Aleksandra Vučića i njegovom političko pokretu, gdje je stranački sustav posve rastočen, prije izbora se stvara svojevrstan suspence, proizvedena napetost i iščekivanje dijela političke i medijske javnosti da su promjene ipak moguće.
Koliko god neki politolozi kritizirali britanski izborni sustav, model poznat kao „first past the post”, sustav relativne većine (pluralitiy), koji je dugotrajnom primjenom doveo do uspostavljanja dvostranačja, aktualni britanski izbori pokazali su kako sustav itekako dobro djeluje.
Naime, u relativno homogenom društvu takav izborni model vodi prema jačanju političkog centra i postepeno iz političke arene potiskuje radikalne političke opcije. Kad je riječ o smjeni vlasti uobičajeno djeluje sustav klatna, ista politička opcija obično vlada do tri mandata, nakon prvoga obično dosiže vrhunac potpore, a nakon toga počinje postepeni pad biračke podrške. Britanski konzervativci upravo su okončali četrnaestogodišnju vladavinu, unutar tri izborna ciklusa, a započeli su je nakon krize laburističke administracije, najprije desetogodišnje Tonyja Blaira, a nakon toga dvogodišnje, silazne, Gordona Browna. Konzervativac David Cameron, koji je vladao šest godina, nije dostigao Blaira, iako je imao svijetlih trenutaka u mandatu (način na koji se postavio prema referendumu o neovisnosti Škotske), ali je nepromišljenim obvezivanjem tada otvorio manevarski prostor populističkim desnim radikalima, koji su uzrokovali Brexit. Izlazak Britanije iz EU pokazao se fatalnom greškom, što je bilo jasno još u toku procesa i Cameronu i njegovoj nasljednici Theresi May, ali kad populistički proces uzme zamah, teško ga je zaustaviti. Paradoksalno, Nigel Farage, sa svojim opskurnim strančicama, zagovornicama Brexita, nikad ne bi ušao na britansku političku scenu, da nema Europskog parlamenta, koji se bira lošim izbornim modelom i koji ne eliminira radikale iz političkog života.
Nestabilnost i pomankanje liderstva
Prethodni mandat konzervativnih administracija, izboren na izborima 2019, dakle prije Brexita, obilježen je nestabilnošću i pomanjkanjem liderstva, a mnogi su strepili da je Britanija pred ozbiljnom političkom krizom. Naime, nakon Blairova i Brownova mandata laburisti su zapali u ozbiljnu krizu, stranku je preuzeo lijevi radikal Jeremy Corbyn, euroskeptik i antisemit, koji je stranku doveo na rub političke propasti. Tek kad je u nepovoljno vrijeme korona krize 2020. vođenje stranke preuzeo Keir Starmer, stranka se počela vraćati pragmatičnoj politici lijevog centra.
Starmer nije forsirao pitanje Brexita (ne treba plakati za prolivenim mlijekom), nije zagovarao klasičnu laburističku formulu koja je vrijedila prije Blaira, oporezuj i troši, ali se posvetio konceptu oporavka socijalne države i saniranju posljedica konzervativne vladavine u sektoru socijalnih usluga i socijalne politike. Ključ izvlačenja Laburističke stranke s ruba bankrota bili su uspješno eliminiranje radikala i vraćanje stranke u centar parlamentarne arene, na poziciju s koje je Starmer s lakoćom profitirao od konfuzne politike konzervativaca od početka procesa Brexita do danas.
Sir Keir Starmer ne dolazi s društvene margine, upravo suprotno, pa je očekivano da njegova politička ponuda ne bude koncept potpunog diskontinuiteta politika. Prioritet njegove politike morat će u početku biti saniranje posljedica koje je za Britaniju izazvao Brexit, ali njegova politika neće biti nekakav pokušaj obnove carinske unije s EU, niti pokušaj „poništenja Brexita”. Kad je riječ o vanjskoj politici, kao i prethodna administracija ostat će vjeran euroatlantizmu, a jednako zauzeto kao i do sada Britanija će pod njegovim vodstvom pomagati obranu europskog mirovnog poretka, uspostavljenog nakon II svjetskog rata, koju Putinov totalitarni režim nastoji srušiti totalnom invazijom na Ukrajinu.
Naravno, pritom Starmera i njegovu administraciju čeka isti izazov kao i kontinentalnu Europu – što će donijeti izbori u SAD. Kako se sada čini, naime, demokrati s aktualnim predsjednikom Joeom Bidenom teško mogu obraniti administraciju, a najave koje dolaze od mogućeg budućeg predsjednika Donalda Trumpa vrlo su zabrinjavajuće. Naime, Trump već izgleda razgovara o nekakvom mirovnom aranžmanu s ruskim diktatorom Putinom, kojim bi Putin ostvario barem djelomične i selektivne dobiti od svoje agresije, a time bi koncept mira zasnovan na nepovredivosti i nepromjenjivosti državnih granica, pao u vodu. Sustav država koje dijele zajedničke političke i ekonomske vrijednosti, osiguravaju slobodu kretanja ljudi, proizvoda i kapitala, a solidarne su u obrani zajedničkih vrijednosti, nagrađivanjem Putinove invazije na Ukrajinu posve bi raspao.
Važna je činjenica da je Starmer na pozicijama vrlo bliskima onima većine trenutnih europskih administracija. Ipak, njegova je pozicija posebno teška, jer je Britanija kud i kamo ekonomski i politički povezanija s SAD nego kontinentalna Europa, lako je pretpostaviti da Trump nije nimalo oduševljen smjenom vlasti u Britaniji, pa da prilično neizvjesno kako bi izgledao odnos Trumpove administracije prema Starmerovoj.
Koji će biti Starmerov ključni problem
Ključni problem Starmera u narednom razdoblju, međutim, bit će relativna politička nestabilnost u dvjema ključnim europskim državama. S jedne strane, posve je neizvjesno kako će Francuska izgledati nakon nedjeljnih izbora. Iako je malo vjerojatno da bi u uvjetima francuskog dvokružnog većinskog sustava moglo doći do stvaranja parlamentarne većine populističkih radikala Marine Le Pen, jasno je da su dani Macronove političke moći definitivno prošli.
Jasno je da Macron nije lider koji bi demokratske političke opcija mogao održavati u uspješnoj koaliciji koja bi spriječila daljnje jačanje populističkih radikala, a tek treba vidjeti može li se takav lider u kratkom vremenu pojaviti i profilirati. Njemačkoj ne prijeti opasnost desnih populističkih radikala (barem ne u takvoj mjeri da bi oni mogli bitno utjecati na saveznu razinu vlasti), ali nakon izbora za Europski parlament posve je očito da je kancelar Olaf Scholz izgubio politički utjecaj, a da je njegova administracija nakon dvije i pol godine mandata ozbiljno uzdrmanog legitimiteta. Njemački politički sustav funkcionira, pa će nakon slijedeći izbora demokršćani ponovno zamijeniti socijaldemokrate na čelu administracije, ali do narednih izbora treba čekati. To sve nisu povoljne okolnosti za Starmera, koji u prvoj godini svoga mandata mora osigurati kakav takav rast britanske privrede, a bez ublažavanja posljedica Brexita po ekonomiju, to će teško napraviti.
Mediji u regiji puni su tekstova u njegovu sudjelovanju u parnici Hrvatske protiv Srbije zbog genocida pred UN-ovim Međunarodnim sudom u Haagu (ICJ) i u Srbiji, čini se, imaju knedlu u grlu kad čitaju što je kao odvjetnik zastupao pred tim sudom. Naravno, jako dobro poznaje kontekst agresije Miloševićeva režima na susjedne države, naravno, nastaviti će politiku koju je Britanija i ranije vodila, kad je riječ o odnosu prema ratnim zločinima na ovom prostoru, a naročito prema genocidu u Srebrenici.
To, međutim, znači samo to da se politika Britanije u Kvinti i međunarodnim forumima neće ni malo promijeniti. Ne treba, ipak, očekivati da bi moglo doći i do bitnog povećanja interesa britanske administracije za prostor Zapadnog Balkana. Administracija koja se uspostavlja, naime, bit će prije svega usmjerena na ekonomski rast, poboljšavanje socijalnih usluga, odnose s EU i strepnju od toga kako će se u buduće razvijati odnosi s SAD. Pritom za Balkan jednostavno ne ostaje puno vremena.
Al Jazeera Balkans
[…] Read Extra […]