piše: Belen Fernandez
Nakon katastrofalnog nastupa američkog predsjednika Joea Bidena tokom predsjedničke debate s Donaldom Trumpom 27. juna, donatori Demokratske stranke uzrujali su se zbog percipirane neodrživosti aktuelnog predsjednika kao kandidata na izborima u novembru.
Razni bogati donatori obustavili su svoje novčane doprinose organizacijama povezanim s Bidenovom kampanjom, zahtijevajući da Biden bude zamijenjen drugim predsjedničkim kandidatom prije nego što novac ponovo počne teći.
Među njima je Abigail Disney, nasljednica bogatstva porodice Disney, koja je objasnila CNBC-u da će „ako Biden ne odstupi, demokrate izgubiti“. Ovaj medij je citirao i predsjednika Fonda Moriah Gideona Steina koji je upozorio da ako Biden ne bude uklonjen iz priče, „moja porodica i ja ćemo obustaviti planirane donacije u vrijednosti više od tri miliona dolara“.
Objektivno govoreći, naravno, zeznuti debatu daleko je manje nečuven politički prekršaj od, recimo, pomaganja izraelskog genocida u Pojasu Gaze proteklih devet mjeseci – politika koju mnogi glavni Bidenovi donatori hvale.
Iako je nesumnjivo zabrinjavajuće imati nepovezanu osobu na poziciji šefa globalne supersile – ili „prve crnkinje koja služi s crnim predsjednikom“, kako se Biden nedavno opisao u impresivnom verbalnom gafu – ova se država može pohvaliti historijom čelnika s jezičkim poteškoćama. Među njima su Trump i George W. Bush, od kojih je drugi postavio pitanje koje tjera na razmišljanje: „Rijetko se pitamo: uče li naša djeca?“
Predsjednikova kompetentnost
U Bidenovom slučaju, pak, vrijedi napomenuti da je navodna predsjednikova nekompetentnost dobila status veoma važnog pitanja tek kada su se donatori uznemirili. Tako je, uprkos činjenici da je, prije debate, anketa Ipsosa otkrila da je samo 28 posto birača u SAD sigurno u Bidenovu „psihičku sposobnost da bude predsjednik“. Nakon debate, ova je brojka opala na 20 posto.
Ukratko, to je samo još jedan podsjetnik na ogromnu moć i utjecaj američke klase donatora u bestidnoj plutokratiji koju odmilja zovu „demokratijom“ – gdje glasanje i druge demokratske predstave prikrivaju stvarnost u kojoj volja ljudi ne može biti manje bitna nego što već jeste.
Iako može zazvučati kao teorija zavjere kada se kaže da veliki novac kontroliše američku vladu, to je najmanje skrivana zavjera ikad. Zaista, plutokratske operacije su postale u toj mjeri normalizirane kao dio političkog pejzaža da gotovo niko ni ne trepne kada se priča o milionima koji se koriste kako bi se tu i tamo utjecalo na ishode izbora.
Obratite pažnju na mnoštvo gotovo milionskih čekova ispisanih za Bidenov zajednički odbor za prikupljanje sredstava Pobjednički fond Biden, od strane tehnoloških poduzetnika, kapitalista ulagača i drugih elita nakon što je grupa potencijalnih donatora primana u Bijeloj kući između juna 2023. i marta tekuće godine. U svom nedavnom izvještaju u ovoj temi Politico je napisao: „Nije ilegalno da Biden poziva donatore u Bijelu kuću, i njegovi prethodnici su na sličan način koristili veličanstvenost i pogodnost ove zgrade za povezivanje s političkim pristalicama i donatorima.“
Ima li pogodnijeg okruženja od samog simbola političke moći u glavnom gradu da se istakne kako su ljudi s monetarnim kapitalom ti koji zapravo vladaju?
Pored otvorene finansijske manipulacije američkom „demokratijom“, naravno, tu je i upotreba diskutabilnijeg „mračnog novca“ (dark money), koji je definisala organizacija s prikladnim imenom OpenSecrets (otvorene tajne) sa sjedištem u Washingtonu kao „potrošnja s ciljem da se utječe na političke ishode gdje izvor novca nije otkriven“.
Presuda Vrhovnog suda
Presuda Vrhovnog suda 2010. u predmetu Citizens United protiv Federalne izborne komisije (FEC), koja je poništila finansijska ograničenja kako bi dozvolila neograničenu potrošnju korporacija i specijalnih interesnih grupa, čime je otvoren put za priliv mračnog novca u izborne kampanje. Značajno je da se odluka Citizens United pripisuje pomaganju u stvaranju onoga što je sada postao institucionalizirani stub plutokratije: super PAC-ovi (politički akcijski komiteti), koji su prema Centru za pravdu Brennan na Pravnom fakultetu NYU-a samo u prvoj deceniji svog postojanja potrošili gotovo tri milijarde dolara na savezne izbore.
U teoriji, super PAC-ovi su obavezni otkriti identitet donatora FEC-u; međutim, ovaj zahtjev potpuno je nerelevantan zbog činjenice da super PAC-ovi mogu primiti neograničena sredstva od fiktivnih kompanija i neprofitnih grupa koje nisu dužne otkriti ko su njihovi donatori. Rezultat je da je biračima uskraćeno pravo da znaju ko tačno poduzima napore da utječe na njihove izbore – i koje interese ti akteri predstavljaju.
Analiza koju je objavio OpenSecrets u martu ukazuje na „nezapamćen porast“ količine mračnog novca u izbornom krugu 2023-24, sa doprinosima iz grupa koje doniraju mračni novac i fiktivnih kompanija koji „nadmašuju sve prethodne izbore“. U konačnici, OpenSecrets je predvidio da bi priliv takvih sredstava mogao potencijalno „premašiti približno 660 miliona dolara u doprinosima iz nepoznatih izvora koji su preplavili izbore 2020 – ciklus koji je privukao više od milijardu dolara u ukupnom mračnom novcu, računajući potrošnju na političke reklame i doprinose“.
Iako se demokrate vole žaliti na mračni novac kao da je cijeli fenomen isključivo domen korumpiranih i beskrupuloznih republikanaca, Demokratska stranka je u posljednjih nekoliko godina dala svom republikanskom rivalu ozbiljnu konkurenciju u pogledu (mračnog) novca. Demokrate su prvi put nadmašile republikance po potrošnji iz nepoznatih izvora 2018, što se ponovilo u narednim izbornim krugovima.
Nije da se ne isplati biti desničar – pitajte Vrhovni sud, gdje je milijarderska industrija mračnog novca manje-više zaslužna za stvaranje najkonzervativnijeg suda u skoro stotinu godina. Trumpov bivši savjetnik za sudstvo i majstor za mračni novac Leonard Leo igrao je glavnu ulogu u imenovanju najmanje troje konzervativnih sudija na sud, koji se marljivo bavi rastakanjem osnovnih prava i sloboda u zemlji.
Sada, s neviđenim iznosima novca koji kruži u polju finansiranja kampanje i općenite kupovine političkog utjecaja, ne možete a da ne pomislite na sve druge stvari koje se mogu napraviti s takvim sredstvima – naprimjer unaprijediti katastrofalno stanje obrazovanja i smještajnih kapaciteta u SAD-u ili reformisati zdravstveni sistem koji doslovno ubija ljude.
Ali, ako biste potrošili novac da unaprijedite život običnog čovjeka u Americi, to bi značilo manje novca za ulaganje u demokratske predstave koje osiguravaju željeni tok kapitala i kontinuiranu tiraniju elite.
U tom smislu, možda je vrijeme da se preispitaju poznate riječi predsjednika Abrahama Lincolna kojima hvali „vladavinu naroda, kroz narod, za narod“. Jer, na koncu, SAD nije ništa više do vlada donatora, kroz donatore, za donatore.