VRIJEME JE ZA OSTAVKE: Vladimir Gojković i Đuro Marić moraju da idu

Piše: Stanko Radulović

Selektor Vladimir Gojković je uoči Olimpijskih igara u Tokiju i nakon njih pričao da je cilj ove generacije olimpijski turnir u Parizu, a u Francuskoj je doživljen rezultatski debakl i Crna Gora prvi put u istoriji neće igrati u četvrtfinalu.

Odgovornost za rezultatski debakl, ne na jednom takmičenju, nego na svima u posljednje četiri godine, je selektora Gojkovića i njegovog poslodavca, predsjednika VPSCG Đura Marića i zbog toga moraju da idu u paketu.

Crna Gora je ove godine doživjela tri rezultatska debakla – i u nijednom slučaju nije bila ni blizu zacrtanih ciljeva 2021. godine, koje su sami ispred sebe postavili Gojković i Marić.

Nepoštovanje državnih simbola, himne i zastave bi bio najmanji problem da su Gojković i njegovi izabranici pokazali da su u stanju da ostave srce u bazenu, posljednju grašku znoja, ali tog srca za domovinu nema ni u tragovima.

Kada ne volite svoju zemlju, kada ne poštujete državne simbole ne možete ni u dresu reprezentacije, u ovom slučaju kapici, da pružite svoj maksimum i da učinite sve da dođete do vrhunskog rezultata.

Ova generacije nije bez kvaliteta, naprotiv, nijesu to vaterpolisti koji nemaju talenat, da je tako ne bi bili u stanju da igraju ravnopravno sa najboljima, ali ovaj tim nema srce, nema dušu, nema pobjednički mentalitet i ne osjeća Crnu Goru svojom i to je nerješiv problem za selektora Gojkovića i predsjednika Marića i zato treba da idu.

Gledali smo utakmice u Parizu protiv Hrvatske, nije bilo baš najbolje, bilo je dobro, vrhunsko protiv Grčke i Italije do finiša utakmica, a onda padovi u igri i porazi, što jasno ukazuje da tim nema šampionski nerv, pobjednički mentalitet.

Naprotiv, nakon serije poraza u svim važnim mečevima ovaj tim na čelu sa Gojkovićem je izgradio mentalitet gubitnika, a selektor nije u stanju da to promijeni i zato je vrijeme da pokuša neko drugi.

Crna Gora je osvajala medalje u mlađim ketegorijama na Evropskim prvenstvima i Svjetskim šampionatima, ali od tih generacija nije formiran kvalitetan seniorski vaterpolo tim, a to je odgovornost selektora.

Niko ne može da tvrdi ni da su Tešanović, Lazović, Popadić, Matković, Vidović, Vasilije i Đuro Radović… igrači bez kvaliteta, ali oni nijesu tim, oni nemaju karakter pobjednika, a to je trebao da im ugradi selektor koji je tu već skoro deceniju.

Nisu to ni vaterpolisti bez iskustva, Jugoslavija je osvajala Olimpijske igre i Svjetsko prvenstvo, a selektori su bili debitanti i sa po nekoliko igrača ispod 20 godina, a ovi momci igraju već godinama za reprezentaciju.

Ratko Rudić i Nikola Stamenić su prve seniorske poslove dobili, vjerovali ili ne, u reprezentaciji SFRJ, Gojković je trener i selektor skoro deceniju.

Crnogorski vaterpolo nema vremena da proćerda još jedan olimpijski ciklus sa Marićem i Gojkovićem i oni su još u februaru morali da podnesu ostavke, ali su se skrivali iza plasmana na Olimpijske igre.

Sada više nemaju iza čega da se skrivaju, u Parizu nijesu pobijedili nikog, protiv Hrvatske su pali u završnici meča, protiv Grčke i Italije su izgubili dobijene mečeve i kada je bilo najvažnije protiv SAD su preživjeli totalni fijasko.

Đuro Marić je decenijama u VPSCG kao predsjednik ili član VPSCG i nije ništa uradio na obećanom projektu još 2006. godine, u razgovoru samnom, na izlasku vaterpola sa mora na kopno.

Od tada je prošlo 18 godina, sva djeca su od tada postala punoljetna, a Nikšić i Podgorica nemaju seniorski vaterpolo klub, da ne govorimo o Baru, Beranama, Bijelom Polju koji su tada pominjani.

Crna Gora ni nakon 18 godina nema ligu, ima četiri kluba i plej-of, a htjela bi medalje na najvećim takmićenjima.

E, pa Đuro ne može i zato moraš da ideš sa kompletnim timom koji čini tvoj Upravni odbor VPSCG.

Što je najgore, kada gledate crnogorske vaterpoliste tokom intoniranja himne, imate utisak da njih devet ili deset pjevaju Bože pravde, a danas smo imali utisak da se selektor SAD Dejan Udovičić raduje više golovima Rajdera Doda i Bena Haloka nego što se svi reprezentativci zajedno raduju bilo kojem golu Crne Gore, a to nikako nije dobro.

I ukoliko zaista litijaši imaju namjeru da nameću svoja rješenja za zastavu i himnu i sportisti koji misle da je patriotizam mijenjati himne i zastave po vlastitom nahođenju i željama, trebaju da znaju da su u reprezentaciji SRJ igrali vaterpolisti iz Crne Gore, pa i Srbije, koji Hej Slaveni nijesu doživljavali kao svoju himnu, ali su igarali i izgarali za reprezentaciju.

Veljko Uskoković je želio samostalnu Crnu Goru, ali je igrao 2001. godine za SRJ svim svojim bićem, iako je priželjkivao kapicu reprezentacije Crne Gore i himnu “Oj svijetla majska zoro”.

Zbog Veljka Uskokovića, Mirka Vičevića, Nenada Vukanića i Nebojše Milića, zbog Nikole Janovića reprezentativci Crne Gore nemaju pravo da se ponašaju kao da im je svejedno kada se svira državna himna, podiže državna zastava i nosi reprezentativna kapica.