Piše: Stanko Radulović
Istorija Olimpijskih igara prepuna je neobičnih šampiona, legendi koje su do najvećih uspjeha u karijeri stizali na najteže moguće načine, i zbog toga je latinska izreka “per aspera ad astra”, odnosno “preko trnja do zvijezda”, najpreciznija u opisu vrhunskih rezultata sportista koji su najimpresivnije rezulate ostvarivali nakon velikih muka. A mnogi od njih su imali neobične sudbine i kada bi završili svoje sportske karijere…
Vjerovatno jedna od najveličanstvenijih i jedna najtužnijih olimpijkskih legendi vezana je za američkog petobojca i desetobojca Džima Torpa, dvostrukog olimpijskog šampiona iz Stokholma 1912. godine.
Torp je porijeklom Indijanac, a pravo ime mu je Va to Huk, što u prevodu sa indijanskog znači Svjetlucava staza.
I zaista u Stokholmu Torp je osvjetlio nebeske staze trijumfom u petoboju i desetoboju, a koliko su njegovi rezultatiu to vrijeme bili vrijedni najbolje govori podatak da bi čak i 1948. godine osvojio srebro na Olimpijskim igrama u Londonu.
Ipak, i pored izuzetnih fizičkih mogućnosti za ono vrijeme Torp do svojih olimpijskih trijumfa nije došao na lak način, naprotiv.
Momak iz Oklahome doputovao je u Evropu, u Stokholm sa nadom da će na najvećoj smotri sportista predstavljati svoju zemlju u dvije najzahtjevnije olimpijske discipline, petoboju i desotoboju, a na dan takmičenja usljedio je šok, ukradene su mu sve patike, nije imao obuću za takmičenje, ali nije odustao.
Njegova želja za trijumfom bila je ogromna, u jednoj od kanti za smeće pronašao je dvije cipele, ali nisu bile iste veličine, jedna je bila prevelika. Zbog toga je obuo duple čarape i u toj obući osvojio dva zlata na Olimpijskim igrama.
Primjer Džima Torpa najbolji je dokaz da je sve moguće kada ste tome posvećeni i zato su izgovori na putu ka cilju opravdanje samo onima koji su i krenuli sa namjerom da odustanu.
Ipak njegova bajka kratko je trajala, već u januaru naredne godine novinar iz Vočestera pronašao je sliku Torpa iz 1909. godine kako igra bejzbol, a pronađen je i podatak da je zarađivao 60 dolara mjesečno. Kao “profesionalcu” oduzeta su mu olimpijska zlata već 6. maja.
Drugoplasirani Norvežanin Bie Vislander je odbio da primi zletne medalje uz veličanstvenu poruku koja bi i danas trebala da biude primjer šta su Olimpijske igre i olimpijski duh:
“Pobijedio je Torp, a ne ja. Nikada ne bih želio zamjenu za to što nisam ostvario na borilištu”, kazao je Vislander na vijest da će postati olimpijski šampion za “zelenim stolom”.
Ispostavilo se da je sve bilo podmetačina rasista koji su putne troškove prikazali kao platu.
Tokom Olimpijskih igara u Los Anđelesu 1932. Torp nije imao da plati ulaznicu za ulazak na stadion, ali ga je prepoznao jedan od članova MOK-a i uveo u počasnu ložu. Doživio je ovacije kada je objavljeno da je na stadionu dvostruki olimpijski šampion.
Torp oduzete medalje nikad nije prežalio. Propio se razočaran, zbog nepravde, koja je ispravljena sa kašnjenjem od 70 godina.
Torp je umro u bijedi 1953. godine, a svjedoci su pričali da su mu posljednje riječi na samrtnoj postelji bile:
“Vratite mi moje medalje, vratite mi moje medalje!”
Njegova kćer Grejs Torp pokrenula je 1975. godine postupak za rehabilitaciju Torpa, a pet godina kasnije MOK je odlučio da mu prizna olimpijske trijumfe.
Medalje je u januaru 1983. godine njegovoj kćerci uručio predsjednik MOK-a Huan Antonio Samaran.
Džim Torp je bio predodređen da bude sportista, šampiom, sport je jedino što je istinski volio i u čemu je uživao, zato i ne čudi što se u karijeri oprobao u raznim sportovima, koji su mu i pomogli da trijumfuje u petoboju i desetoboju, najkomplikovanijim atletskim disciplinama, koje odlikuju kompletnost jednog atletičara i snagu tijela i uma, superiornost čovjeka nad rivalima.
Sport je Torpu bio i izvor života, način da sebi i porodici obezbjedi egzistenciju, iako u prvoj polovini 20.vijeka vremena nisu bila kao danas, sportisti su bili uglavnom amateri i dobijali su neznatna materijalna sredstva.
Oni koji su bili plaćeni ne bi mogli da učestvuju na Olimpijskim igrama, zbog toga su bili prinuđeni da se dovijaju na razne načine, dovijao se i Torp kako je znao i umio…zato se bavio bejzbolom, američkim fudbalom, čak i košarkom.
Kada su mu mogučnosti dozvoljavale igrao je i hokej na ledu, boksovao, učestvovao u trkama biciklista i ništa od toga mu nije padalo teško, jedino nikad nije mogao da shvati zašto su mu uzeli njegove medalje, nije shvatao tu nepravdu…
Do tih zlatnih medalja u Stokholmu došao je na impresivan način oborivši svjetske rekorde u petoboju i desetoboju, postavivši neke nove granice i zadatke generacijama koje su dolazile. Prilikom dodjele medalja švedski kralj Gustav rekao mu je da je on najbolji sportista kojeg je ikada vidio.
Nažalost zbog nevjerovatne drskosti novinara koji je težio za senzacionalizmom i tvrdokornosti nekadašnjeg predsjednika MOK-a Ejvorija Brendidža nijesu mu vraćene medalje za života, pa je živio na rubu egzistencije.
Na sreću, njegova kćerka naišla je na razumjevanje tadašnjeg predsjednika Međunarodnog olimpijskog komiteta Irca Lorda Kilanina, i kasnije Španca Huana Antonija Samarana, zbog toga se njegovo ime danas nalazi upisano zlatnim slovima u kući MOK u Lozani, ali i u kući slavnih u američkom fudbalu.