OLIMPIJSKE PRIČE: Prave sportiste Olimpijske igre uvijek ujedine

Piše: Stanko Radulović

Olimpijske igre pokazale su, ono što smo oduvijek znali, da su jugoslovenski sportisti uvijek kada se sretnu na velikim takmičenjima prijatelji, da se druže, provode vrijeme zajedno i da su okrenuti jedni drugima bez obzira koliko političari žele da nas razdvoje nekim svojim “hirurškim metodama”…

Dosadašnji uspjesi na Olimpijskim igrama pokazuj da ta kohezija koja se osjeća između naših sportista, zašto ne reči i novinara, prilikom susreta u olimpijskom selu, ali i na borilištima daje rezultate na najvećim takmičenjima.

Ovdje u Parizu svoje neraskidivo prijateljstvo, bez obzira šta političari mislili, već su demonstrirali Novak Đoković i hrvatski teniski dubl igrači Nikola Mektić i Mate Pavić.

Harizma koju posjeduje jedan od najboljih sportista današnjice Novak Đoković magična je i za sportiste iz okruženja koji se rado druže sa njim, ali i on umije da ih podrži, ohrabri na pravi način, savjetuje, i ne krije da uvijek i bezrezervno navija za sportiste sa teritorije nekadašnje SFRJ, bez obzira na neke njegove ispade koje nije u stanju da kontroliše zbog stalne želje da se svima dopadne.

Primjer koji je u Tokiju izašao na svjetlost dana o druženju sada već aktuelnih olimpijskih šampionki u tekvondou Srpkinje Milice Mandić i Hrvatice Mateje Jelić samo je potvrda da smo najbolji kada smo okrenuti sebi i kada umjesto podijela, dijelimo jedni drugima dobronamjerne savjete i pozitivnom energijom pomažemo jedni drugima.

Činjenica da su se olimpijske šampionke Jelić i Mandić, ili vam je draže Mandić i Jelić, meni je sasvim svejedno, zbližile još nekoliko godina prije Olimpijskih igara u Tokiju i da su jedna drugoj pomogle da u Tokiju stignu do vrha Olimpa najbolja je preporuka kako treba da radimo dalje.

Naime, Mateja Jelić je otkrila na svom instagram profilu da je bila u Srbiji kod Milice Mandić i da joj je “pojela sve slatkiše”, kako to samo djetinjasto zvuči, ali i da je iskoristila priliku i kratko odsustvo svoje domaćice da se fotografiše sa njenom zlatnom medaljom sa Olimpijskih igara u Londonu 2012. godine.

Ispostavilo se da je to bio dodir magije, zrak svjetlosti koji je obasjao obje šampionke da u Tokiju “zajedničkim snagama” pokore svijet i postanu olimpijske šampionke.

Poznato je da su i naši vaterpolisti oduvijek u prijateljskim odnosima, baš kao i košarkaši, rukometaši, koji se sreću na najvećim takmičenjima, da se međusobno druže i podržavaju i nekako je u njih najviše upereno svjetlosti kada je sport na našim prostorima u pitanju, ali se često, baš kao u primjeru tekvondo šampionki, dešava i da u ostalim sportovima saradnja bude na vrhunskom nivou. Pričale su o tome ranije i vrhunske atletičarke Ivana Španović i Sandra Perković.

O tom neraskidivom prijateljstvu, bliskosti i druženju na najvećim takmičenjima svjedoče brojni mečevi Srbije i Hrvatske, ali su o njima više puta pričali i veliki rivali sa vaterpolo takmičenja Dejan Savić i Ivica Tucak.

Njihov zagrljaj po završetku utakmica, bez obzira na to ko je pobijedio, promijenio je trend u vaterpolu, i više šampion i pobjednik ne skače u bazen da proslavi pobjedu i zlato, već ide pravo u zagrljaj velikog rivala sa druge strane bazena, ali i prijatelja sa istom misijom u sportu. Tucak i Savić su nam pokazali kako treba…

I nije to samo zbog sličnih kultura, istog jezika, odnosno što dolazimo sa istog govornog područja, sportisti su najčešće neopterećeni političkim podjelama, a slični se sličnim raduju. Mi definitivno jesmo slični jedni drugima i treba napokon da prestanemo sa nepotrebnim podjelama i da zajedničkim snagama, u onome što možemo i što nas spaja, krenemo dalje…

A takmičenja na Olimpijskim igrama su pokazala da vrijedimo puno, da bi jedinstvena Jugoslavija u Tokiju već imala ogroman broj olimpijskih medalja,  i bila u samomm vrhu osvajača. Kada se tome doda da bi neke reprezentacije u ekipnim sportovima bile ujedinjene baš dominantne ko zna gdje bi jedinstvenoj Jugoslaviji bio kraj…

Ono što smo i ranije znali Jugoslavija je oduvijek bila dobra u borilačkim sportovima, ranije su perjanici bili boks i rvanje, sada su to džudo i tekvondo…

Žetva bi bila uspješnija da u nekim sportovima u parovima nastupe zajedno sportisti iz jugoslovenskih republika, ali je u tokiju bilo sjajni i vjerujem da će tako biti i u Parizu.

Šanse za medalje u ekipnim sportovima bile bi daleko veće da su u istoj selekciji rukometaši i rukometašice, odbojkaši i odbojkašice, fudbaleri…

Jasno je kao dan da bi obje selekcije u rukometu, odbojci i košarci bili glavni kandidati za zlatne medalje.