Piše: Stanko Radulović
Nesvakidašnji olimpijski šampion sa Olimpijskih igara 1948. godine sasvim sigurno je mađarski strijelac Karolj Takač, koji je u Londonu osvojio zlatnu medalju u gađanju iz pištolja lijevom rukom sa devet krugova prednosti, u odnosu na najbližeg rivala, oborivši pri tom olimpijski rekord za 10 krugova.
Na prvi pogled ništa neobično, ali Takač je rođeni dešnjak, međutim 1938. godine na vojnoj vježbi granata mu je iskidala desnu ruku. Nakon toga Takač, koji je 1938. godine na Svjetskom prvenstvu u Lucernu osvojio zlatnu medalju, je marljivo vježbao lijevu ruku i nakon osam mjeseci dostigao nekadašnju formu.
Takač je rođen 1910. godine u Budimpešti, ali je odlučio da svoju karijeru gradi u mađarskoj vojsci, i dogurao je do čina narednika.
Bio je odličan strelac, i vrlo brzo je postao jedan od najboljih u cijeloj vojsci, tako da je ubrzo počeo da se takmiči i sa sportskim strelcima, i da pobjeđuje i najbolje od njih.
Već 1936. godine, bio je među najboljim strijelcima svijeta, ali nije mu dozvoljeno da nastupa za Mađarsku na Olimpijskm igrama u Berlinu jer je za to morao imati makar čin podoficira.
Nije to doživljavao kao katastrofu, bio je mlad, napredovaće i na narednim takmičenjima će moći da pokaže šta umije. U toj namjeri nije moglo ništa da ga spriječi, a Takač je pokazao i da su čuda moguća kada se u njih dovoljno snažno vjeruje.
Dvije godine kasnije, tokom vojne vježbe, dok je rukovao feleričnom granatom, ona je eksplodirala i raznijela mu desnu šaku, imao je teške povrede, ali nije odustao.
Više od mesec dana proveo je u bolnici, ali nade za ruku nije bilo. Kada je izašao na kućno liječenje i rehabilitaciju, krio se od očiju javnosti. Mnogi su mislili da iza toga stoji tuga i depresija, a on je svu preostalu energiju usmjerio na vježbu i trening.
Promjenio je ruku, i počeo da gađa lijevom rukom i već narednog proljeća, pojavio se u kampu reprezentacije.
Kolege su prišle da kažu koliko im je žao, a on se samo nasmijao i rekao – nisam došao da gledam, došao sam da se takmičim.
Odlučili su da mu dozvole, a on je na zaprepaštenje svih pobijedio, osvojio nacionalnu titulu, i upisao svoje ime na spisak putnika na Svjetsko prvenstvo.
Tamo su Mađari ekipno osvojili zlatnu medalju i bila je to divna uvertira pred Olimpijske igre u Tokiju 1940. Samo… one se nijesu održale, kao ni naredne, zbog drugog svjetskog rata koji je prekinuo Takačev san.
Ipak, ni to ga nije pokolebalo, pojavio se u Londonu 1948. iznenadio je sve. Porazio je svjetskog šampiona, oborio svjetski rekord i osvojio zlatnu medalju u brzoj paljbi.
Rekord je oborio za nevjerovatnih 10 krugovam a tada je imao je 38. godina. Na sledećim igrama, u Helsinkiju 1952. godine, ponovio je uspjeh. Pobijedio je 15 godina mlađeg sunarodnika Silarda Kunca, koga je nakon toga trenirao kroz narednih pet olimpijskih igara. Uz malo sreće, mogao je i do trećeg zlata, jer je 1956. u Melburnu završio 8. u finalu.
Takač je nevjerovatnih 35 puta bio šampion Mađarske, a zbog svojih dostignuća u sportu, vojnu karijeru je završio kao potpukovnik.
Pobjednici uvijek traže i nađu način, gubitnici traže izlaz.