Legenda Abebe Bikile nije sačinjena samo na sportskom uspjehu, on je svom narodu, ali i čitavom svijetu pokazao šta sve čovjek može da uradi radom i upornošću, čak i u oskudnim uslovima, ali i potvrdio ispravnost teze da čovjek može sve ako to istinski želi.
Sin pastira, sudbinski je povezan sa olimpijsklm maratonskim trkama, već zbog činjenice da je rođen upravo na dan maratoske trke na Olimpijskim igrama u Los Anđelesu 1932. godine.
Mit o bosonogom šampionu Abebe Bikili nastao je 1960. godine i postao inspiracijama milionima mladih atletičara sa teritorije Etiopije, ali i cijele Afrike u decenijama nakon Olimpijskih igara u Rimu.
Došao je tiho, bez buke, nenajavljeno, utrčao u legendu kao maratonski imperator od čijeg koraka su se tresili i Rim i Tokio.
U ekspediciju atletičara Etiopije za Olimpijske igre u Rimu upao je sasvim slučajno, nakon što je tada jedan od najboljih trkača iz Etiopije Vami Biratu povredio članak, za njega se našlo mjesto u avionu za najveću svjetsku sportsku smotru.
Odabran je da bude učesnik najteže atletske discipline – maratona. Abebe je u naponu snage otišao u Rim i napravio od sebe sportsku legendu.
Prije trke je imao problema sa obućom, “Adidas” je uoči njegovog dolaska već podijelio skoro svu opremu, pa je on odlučio da nastupa bos.
Pobedijio je maraton u vremenu Svjetskog rekorda 2:15:16 i tom pobjedom je postao prvi sportista iz Podsaharske Afrkike koji je osvojio zlatnu olimpijsku medalju.
Bikila je to učinio bos, u vječnom gradu, prijestonici države koja je nešto manje od trideset godina ranije, predvođena fašistama okupirala njegovu Etiopiju.
Na novinarsko pitanje poslije trke “Zašto je trčao bos?”, on je odgovorio:
“Želio sam da čitav svijet zna da je moja zemlja, Etiopija, uvijek pobjeđivala odlučnošću i junaštvom.”
Svijet je dobio poslije te trke novog sportskog heroja a skoro svi najveći mediji su dan nakon trke na naslovnoj strani imali njegovu sliku, uz naslov; “Bosonogi šampion”.
U Etiopiju se vratio kao apsolutni heroj. Car Hajle Selasije mu je dodjelio zvijezdu, što je u Etiopiji orden prvog reda.
Nakon toga, uključen je u još neke političke propagande protiv svoje volje i znanja. Zbog toga se rijetko takmičio između 1960 i 1964. godine.
Uoči Olimpijskih igara u Tokiju 1964. godine, na nekih 40 dana pred njihov početak, na jednom treningu je osjetio bol.
Htio je da ga prevaziđe, ali je kolabirao. Ispostavilo se da je imao upalu slijepog crijeva i da mora na operaciju.
Bikili nije bilo ni na kraj pameti da odustane od Olimpijskih igara, iako su počinjale već za malo više od mjesec dana.
Počeo je ubrzo poslije operacije krišom – noću da trčkara već u dvorištu bolnice.
Sada je već bio globalna zvijezda, imao je Asiks patike i cio svijet je pratio njegovo stanje. Činilo se da neće stići da se potpuno oporavi, ali je ipak startovao u maratonu na Olimpijskim igrama u Tokiju.
Držao se lidera do polovine trke a zatim počeo lagano da ubrzava. Trku je završio novim Svjetskim rekordom 2:12:11, na oduševljenje 70 hiljada gledalaca na Olimpijskom stadionu i postao prvi maratonac sa dva olimpijska zlata.
Dok su ostali takmičari polako pristizali na cilj, on nije davao znake umora, lagano se istezao a kasnije je izjavio “Mogao sam da trčim još deset kilometara”.
Kada se vratio u Etiopiju, usljedilo je još ordenja a čak je dobio i Folksvagen “bubu”, što je tada bila izuzetno rijetka pojava, pogotovo u Etiopiji. Pokazaće se da je taj automobil bio koban za njega.
Odlučio je da se oproba još jednom na OI, 1968. u Meksiko Sitiju. Ali, još prije početka trke ga je potjerao maler.
Zakasnio je na autobus koji je vozio iz sela do stadiona, pa je morao da trči do stadiona. Na kraju, zbog iscrpljenosti i povrede koljena, morao je da se povuče iz trke. Pobijedio je njegov zemljak i dobar prijatelj Mamo Volde.
Urođeni mir i odlučnost je pokazao i godinu dana kasnije, tokom građanskih nemira u Etiopiji, vozeći svoju “Bubu”, morao je da naglo skrene da ne pogazi demonstrante i završio je u jarku.
Od posljedica udesa, ostao je potpuno nepokretan. Nakon operacije, stanje mu se popravilo, mogao je ponovo da koristi ruke.
Duh ga nije napuštao ni u tim trenucima, pamti se njegova izjava:
“I uspješan čovjek doživi tragediju. Božijom voljom sam osvajao Olimpijske igre i Božijom voljom sam doživio moju saobraćajnu nesreću. Prihvatio sam te pobjede, kao što prihvatam i ovu tragediju. Moram da prihvatim obje okolnosti kao životne činjenice i živim srećno!”
Borio se koliko god je mogao, za šta god je mogao. Pobjeđivao je na raznim trkama sa kolicima. Ali, ovaj put, bolest je bila jača od njega.
Preminuo je 25. oktobra 1973. godine od komplikacija zbog povreda zadobijenih prilikom nesreće.
Preko 70.000 ljudi je došlo na sahranu, a Hajle Selasije je proglasio dan žalosti.
Bio je i ostao do danas najveći sportski heroj Etiopije a u njegovu čast najveći stadion u Adis Abebi nosi njegovo ime “Abebe Bikila”.