OLIMPIJSKE PRIČE: Ali je dugotrajnom borbom za istinu nokautirao i američku birokratiju

Piše: Stanko Radulović

Na vijest o smrti Muhameda Alija suza je krenula sama mnogima, rekao bih milionima ljudi i nije ni pitala, ni čekala da se ljubitelji sporta, pirije svega boksa snađu.

Vijest o smrti velikog Kasijusa Kleja, najvećeg boksera kojeg je svijet ikada imao pogodila je mnoge kao grom i zgromila tog 3. juna 2016. godine milijarde ljudi širom svijeta.

Kako i ne bi kada je ljubitelje sporta, prije svega boksa decenijama oduševljavao svojim plesom u ringu i van njega…

Milijarde ljudi su sa nestrpljenjem isčekivali da počne meč Kleja, ili više volite Alija, svejedno je… Ustajalo se rano ujutro, čekalo cijelu noć, nadalo i strepilo, umorni smo odlazili u školu ili na posao, samo da bi gledali jednog od najvećih sportista koje je svijet imao, a on bi i kada je gubio ljubiteljima sporta pružao spektakl, nudio srce i dušu plemenite vještine.

U svijetu ratova, pogotovo tokom trke za naoružavanjem, Kasijus Klej je želio da pokaže da se može i drugačije razmišljati, da se umjesto smrti protivniku može ponuditi i ruka spasa i ljubavi, ali je nažalost ostao u manjini. Zbog ljubavi prema ljudima, miru i slobodi platio je veliku cijenu, ali nikada nije zažalio zbog toga.

Bio je i bokser i čovjek ispred vremena i bilo bi krajnje nekorektno danas pričati o njegovim bokserskim bravurama, jer one, ma koliko veličanstvene bile, su manje važan dio njegove veličanstvenosti tokom boravka među običnim smrtnicima.

Onako borben, hrabar i neustrašiv u ringu, često provokativan, drzak i bezobrazan na konferencijama za novinare dok priča o rivalima, bio je  plemenit i miroljubiv i borio se na sebi svojstven način za mir u svijetu.

I baš ta floskula, “mir u svijetu”, koju Amerikanci svakodnevno koriste, kao paravan za svoje prljave i podle ciljeve, našla je mjesto duboko u njegovom srcu i smatrao je da njegova bokserska popularnost može da pomogne u toj borbi za bolji i pravedniji svijet.

Nakon što je osvojio titulu svjetskog profesionalnog šampiona u znak borbe za crnačka prava u SAD promjenio je vjeru, prešao u Islam i uzeo ime Muhamed Ali, ali njegova borba tu nije završila. Otišao je korak dalje. Tokom vijetnamskog rata ušao je u sukob sa Vladom SAD, odbio regrutaciju i odlazak u Vijetnam, zbog čega je bio osuđen, a istovremeno su mu svjetske profesionalne bokserske federacije, pod kontrolom SAD, zabranile nastupe i oduzele mu titule osvojene u ringu…

Nije kukao, nije žalio za oduzetim pojasevima, naprotiv, pokazao je još više ponosa i prkosa.

U znak ličnog protesta protiv rata u Vijetnamu i Vlade SAD svoju zlatnu olimpijsku medalju osvojenu Igrama u Rimu bacio je 1967.godine u more sa mosta na Menhetnu, ali ni tu njegova borba nije bila završena… tek je počinjala.

“Ja neću izbjegavati, neću paliti nikakvu zastavu, ja neću bježati u Kanadu, ja ostajem upravo ovdje. Hoćeš da me pošalješ u zatvor? Dobro, samo izvoli. Ja sam bio u zatvoru više od 400 godina. Mogao bih u njemu biti još nekih četiri ili pet godina, ali neću ići 10.000 milja da bih pomogao u ubijanju ili ubistvu siromašnog naroda. Ako želim da umrem, umrijeću upravo ovdje, upravo sada, boreći se protiv tebe. Ako želim da umrem ti si moj neprijatelj, a ne nikakvi Kinezi, ne nikakvi Vijetnamci, ne nikakvi Japanci. Ti smi moj protivnik kada ja hoću slobodu. Ti si moj protivnik kada hoću pravdu”, kazao je tada veliki Kasijus Klej.

Kao veliki brbljivac nije mogao da prećuti zlodjela vlastite Vlade, nije želio da se povinuje odlukama moćnika, naprotiv, i još jednom je pobijedio…

Rivalima na političkom polju zadao je snažniji udarac nego onima u magičnom četvorouglu bokserskog ringa.

Natjerao je protivnike da priznaju grešku, vratio se u ring i novom serijom pobjeda nokautirao sportskim oružjem protivnike svoje miroljubive politike, zbog toga je u svijetu dobijao sve više poklonika i dostigao mitske veličine koje su prevazišle granice božanstva.

Kruna njegovog sportskog i ljudskog trijumfa dogodila se 1996. godine kada je određen za sportistu koji će da upali olimpijsku baklju na Olimpijskom stadionu u Atlanti. Alijeva borba sa Amerikancima i američkom birokratijom bila je duga i iscrpljujuća, ali je vještinom svog uma nokautirao Vašington i natjerao i najmračnije političare SAD da priznaju grešku, kleknu i sagnu glavu pred velikim Alijem.

Tokom ceremonije otvaranja tadašnji predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta Huan Antonio Samaran Aliju je uručio kopiju zlatne medalje osvojene na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. godine, iste one koju je bacio sa mosta na Menhetnu.

Ali je tako pokazao da je čovjekoljublje oružje protiv kojeg nema odbrane, i zbog toga je danas jedan od najtužnijih dana u životu svakog iskrenog poklonika sporta. Ali je prvo postao besmrtan, a onda je otišao u legendu kao jedan od najvećih koje je svijet ikada imao.