Piše: Dragan Bursać
Pročitali ste to sigurno, poznati bh. glumac i književnik Feđa Štukan priveden je nedjelju na aerodromu “Nikola Tesla” zbog optužbi da predstavlja, pazite sad, “bezbjednosnu prijetnju po Srbiju”. Nakon toga je deportovan iz te i takve Srbije.
O Feđi Štukanu kao vrhunskom glumcu, humanisti, piscu i javnoj ličnosti koja djeluje i u aktivističkoj sferi zna se skoro sve i ne bih o tome ovdje. Na koncu konaca, imate sjajan tekst kolege Kulačina kojeg možete pročitati na linku.
Nakaradni sistem
Ali bih o nečem drugom, po meni mnogo važnijem, a to je sistem vlasti u Srbiji, koji je u slučaju Štukana tako surovo urliknuo i ispljunuo nam u lice svu bezdušnost i nakaradnost Vučićevog režima, režima koji od stanovnika Srbije ne pravi samo podanike, nego isprazne ljudske ljušture koje nisu u stanju razlikovati istinu od laži.
Naime, na društvenim mrežama se nakon svakog tiranskog poteza države Srbije pojavljuju horde botova na platnom spisku iste te države Srbije koje opravdavaju besmislene poteze vlasti, a privođenje, zadržavanje i deportacija Štukana jesu najbesmislenija stvar u Kosmosu. Jer ako je Štukan najveći problem Srbije, blago toj Srbiji.
Elem, u toku privođenja glumca na društvenim mrežama se pojavila tzv. “ratna fotografija” Feđe Štukana a koja je ustvari scena iz igranog filma Top je bio vreo srbijanskog reditelja Slobodana Bobana Skerlića.
Ta navodno ratna fotografija, vidjeli ste to, prikazuje Štukana u maskirnoj uniformi, sa sačmaricom naslonjenom na rame, i grbom Armije Republike BiH.
I nema sad veze što se u pozadini jasno vidi filmska ekipa, botovi države Srbije su ovom fotografijom “dokazali“ da je Štukan neprijatelj iste te Srbije i da mu je mjesto ili u zatvoru ili u izgnanstvu. Svako, ali svako zdravorazumsko insistiranje na istini koja kaže da je riječ o filmu, a ne stvarnosti u zaluđenog plebsa nema nikakvog efekta.
Kako funkcioniše ‘crna propaganda’
E to je snaga propagande, tzv. “crne propagande“ koju su još Sovjeti doktorirali i koja zapravo počiva na gebelsovskim postavkama da sto puta ponovljena laž postaje istina. Te manipulativne metode, od Hitlera, preko Staljina i Miloševića, pa danas do Putina i Vučića razvile su se do neslućenih razmjera.
Rusija je, rekoh, posebno usavršila ove manipulativne metode.
A školski primjer Ruske manipulacije stvarnošću ću vam demonstrirati baš u “slučaju Štukan“.
Naime, uvjerljivost ruske propagande proizlazi iz manipulacije istinitih iskaza u manipulativnom kontekstu. Ruski i pro-ruski, a samim tim i srpski kreatori mišljenja obilato koriste metod citiranja kao vid potkrepljenja za svoje tvrdnje. Prema tome, uzimaju fragmente istine koja se onda po želji modulira. Tako je istina da je Štukan u uniformi i sa puškom, ali je segment o igranom filmu izbačen i ubačena je laž o napadaču na “srpska ognjišta“.
Ovo je veoma efikasna tehnika koja kod publike treba da stvori uvjerenje da je ono što kreator mišljenja iznosi pouzdano, bazirano na činjenicama i istinito u konačnici.
Ako imate fotografiju, Štukana u uniformi Armije BiH, zaključak je da je Štukan napadač na Srbiju, zar ne? Suludo je, ali tako funkcioniše doktrina laži, obmane i “crne propagande“.
“Snajperista Alije Izetbegovića, Feđa Štukan, zadržan je danas na aerodromu “Nikola Tesla” u Beogradu! Udri milicijoo naša!”, napisao je tako jedan botovski vojnik na mreži X u konačnici, a to i jeste bio cilj ovog “moduliranja stvarnosti“.
Kad Miloš Obilić postane Žarko Laušević i obratno
Dobro, kazaće mnogi, to je opšte poznata stvar i nema potrebe raditi podrobnije analize.
Ali ima!
Šta kad se laž otme kontroli i (p)ostane sastavni dio života, omasovljena u plebsa? Šta kad postane opšte istorijsko mjesto?
E onda se dešava sljedeće:
Uskoro je na istoj mreži od strane istih ili sličnih digitalnih bojovnika podijeljena i “ratna fotografija” drugog sarajevskog glumca Branka Đurića Đure iz kultnog filma Ničija zemlja i to sa “argumentom“ koji je jednak kao u Štukanovom slučaju:
“Da nije i ovo iz filma? Sve ste mi fini, a poslije kukate dženosajd”, napisano je u komentaru istog lažnog naloga uz Đurićevu fotografiju iz filma koji je dobio Oscara 2002. godine.
Ne trenutak pomislite, o Bože, ovo je tako inteligentna šala, neka vrsta konceptualizacije, ali onda pogledate profil i shvatite kako je riječ o klasičnom botu, koji jednu lažnu tvrdnju potkrepljuje drugom lažnom tvrdnjom.
Znači, ako je Štukan bio bošnjački zločinac u uniformi, što pokazuju fotografije (sic!), onda nema druge nego je i Branko Đurić Đuro bošnjački zavojevač i ubica srpske nejači, jer, pogađate, postoji i njegova fotografija u uniformi Armije BiH. Suludo, ali je tako! I koliko god se to činilo nevjerovatno, znajte da u Srbiji i danas postoji oficijelni narativ da su se Sarajlije tokom agresije samogranatirale, a da su Srbe bacali lavovima u sarajevskom zoološkom vrtu.
Masa koja to može progutati, bez problema guta i priču o bošnjačkim teroristima Feđi i Đuri, koji “osvajaju Beograd“.
Dobro, ljudski je onda pitati, je li po istoj analogiji pokojni Žarko Laušević srpski ratnik jer je “ubio Murata“ u Boju na Kosovu, u filmu Zdravka Šotre?
I odgovori bi vas mogli iznenaditi.
Laušević će biti i Miloš Obilić, samo ako sistem države Srbije to naloži! Bez problema. Jer, sistem je taj koji određuje šta je istina, a šta laž. Mimo sistema, mimo vlasti i strahovlasti, istina ne postoji. Zapravo, pokojni Žarko Laušević je bio jedini Miloš Obilić u povijesti Srbije, jer Miloš Obilić povijesno nikad nije ni postojao, pa ga je Miloševićev režim morao ponovno izmisliti i otrgnuti iz soške epskih bajki.
Narod kome je Miloš Obilić istorijska ličnost nalik na Žarka Lauševića, bez problema guta laži o Feđi Štukanu i Branku Đuriću Đuri kao o bošnjačkim zločincima. Ko je gutao laži da su se Sarajlije samogranatirale i bacale Srbe lavovima u zoološkom vrtu, gutaće i ovo.
Istina je nebitna
Ako Milomir Marić npr. u svojim propagandističkim otpacima, sve sa svojim bizarnim gostima poput Vulina targetira Štukana ili bilo koga drugog, taj neko drugi postaje neprijatelj Srbije.
I to funkcioniše!
Funkcionisalo je u nacističkoj Njemačkoj, fašističkoj Italiji, staljinističkom SSSR-u, Miloševićevoj “krnjoj Jugoslaviji“, zašto ne bi u Vučićevoj Srbiji?
A dok vi nekog uvjerite da su Feđa Štukan i Branko Đurić glumci, ostaćete i bez virtuelne glave i bez digitalnog glasa.
A onda, kad se sve izlije u analognu stvarnost, ništa više nije smiješno.
Jer društvo koje je samo sebe uvjerilo da su likovi iz igranih filmova realne osobe, uvjeriće sebe vrlo lako da umjesto zemaljskog pakla živi u Božjem blagostanju.
Pitam se samo šta će biti sa trenutnim gospodarima laži poput Vučića, kad tako navučenom društvu neko drugi za primamljivije apanaže i ponudi novi koncept laži? Ali to je već pitanje za Vučića i njegovu svitu.
genocidaši ne miruju
ukidamo šumsku genocidnu tvorevinu
vraćamo R BiH