Piše: Davor Gjenero
Iako se iz hrvatskih medija čini da će nakon nove godine nastupiti dramatična promjena vezana uz obavezno služenje vojnog roka, čini se da tome zapravo i nije tako. Upravo to da se zapravo ne događa nikakva velika promjena u jednom trenutku, najbolja je vijest iz ove priče. Naime, vojska je silno složen sustav, povezan s vrlo kompleksnom logistikom, u kojem nagle promjene, osim u izvanrednim situacijama, jednostavno nisu moguće.
Obavezno služenje vojnog roka u Hrvatskoj 2008. godine nije bilo ukinuto, nego samo suspendirano, a Hrvatska je u tom razdoblju suspenzije obaveznog vojnog roka imala sustav dobrovoljnog služenja vojnog roka, dvomjesečne temeljne pješadijske obuke i do sad se ta obuka obavljala u nekoliko centara, u Požegi, Sinju i Kninu.
Taj sustav dobrovoljnog služenja bio je uhodan i svrha mu je bila osigurati temeljnu vojnu obuku za mlade ljude, koji nakon te obuke žele ostati dijelom pričuvnog sastava, vojne rezerve ili za one koji se žele opredijeliti za profesionalnu vojnu karijeru. Ta dvomjesečna vojna služba bila je ulaznica u vojni sustav svima onima koji su u taj sustav željeli ući.
Ruska agresija na Ukrajinu uslovila promjene
Dva su problema koja su bila vezana uz ovaj sustav dobrovoljnog služenja. S jedne strane, iz godine u godinu smanjuje se broj mladih zainteresiranih za dobrovoljnu vojnu obuku, a s druge strane “istopile” su se generacije koje su prošle temeljnu vojnu obuku, koje su mogle biti dijelom pričuvnog sastava vojske.
Nakon ruske otvorene agresije na Ukrajinu, ali i nakon geopolitičkih promjena koje dovode u pitanje cijeli sustav europskog mirovnog poretka, uspostavljenog nakon II svjetskog rata, jasno je da se niti jedan obrambeni sustav ne može oslanjati samo na profesionalnu vojsku, nego da je nužno jačati i sustav rezervnog vojnog sastava.
Hrvatska tako s minimalnim promjenama pokreće obavezno služenje vojske, oslanjajući se na postojeću infrastrukturu, uključujući dobrovoljno služenje vojnog roka u obnovljeni sustav obaveznog služenja, bez velikih zakonskih promjena, jer zakonski okvir nikad nije bio ukinut, nego samo suspendiran, i s ne pretjerano velikim ambicijama, barem na u prvoj godini obnove sustava. Iako u jednoj generaciji ima oko 17 ili 18 tisuća mladića, u Ministarstvu obrane ne očekuju niti izbliza toliki broj ročnika u prvim godinama.
Osim što se uvijek računa na kontingent mladih ljudi koji će zbog zdravstvenih razloga biti oslobođeni služenja vojske, računa se i na znatno više onih koji će se pozvati na prigovor savjesti, pa se tako računa da će u četiri ili pet ciklusa u toku godine u postojećim centrima obuku proći između 4 tisuće i četiri i pol tisuće regruta. Niti ostali ne bi trebali biti izgubljeni za sustav obrane, jer bi dio njih trebao služiti nešto duže i bez plaće, kao u vojsci, unutar sustava civilne zaštite, a dio bi ih obvezu odslužio u karitativnim organizacijama.
Drmatičan rast izdvajanja za odbranu
Od 2016, otkad je Andrej Plenković hrvatski premijer, vojni je budžet relevantno narastao, za čak 116 posto, ali Hrvatska još uvijek ne ispunjava obvezu prema NATO savezu, koja određuje da države članice moraju za obranu trošiti 2 posto bruto društvenog proizvoda. Doduše, 2022. Hrvatska je izdvojila 2,16 posto BDP-a za obranu, ali je već iduće godine izdvajanje palo ispod 2 posto BDP-a, i ove godine je 1,8 posto. Osim Poljske, koja vrlo ozbiljno shvaća prijetnju koja dolazi od Putinova režima u Rusiji, pa izdvaja čak 4 posto BDP-a za obranu, i SAD s 3,5 posto još je 11 članica NATO u okvirima očekivanog izdvajanja, a sa svojih 1,8 posto Hrvatska je na 16. mjestu među članicama.
Nakon invazije na Ukrajinu izdvajanja za obranu dramatično su narasla u svim članicama. Skupa oprema, pak, ne predstavlja nikakvu ozbiljnu zaštitu, bez sustavnog obrazovanja posada koje se koriste tom opremom.
Iako je godinama vojska u Hrvatskoj bila potplaćena, i taj se trend počeo mijenjati, a kako nabavlja izrazito atraktivnu opremu, poput višenamjenskih lovaca Raphale, Hrvatska vojska postala je daleko privlačnija nego dosad mladim ljudima kao okvir za karijeru.
U javnosti se, naravno, daleko više govori o avionima koji dolaze i o njihovim tehnološkim prednostima pred dosadašnjim zastarjelim MIG-ovima, a daleko manje o obrazovanju velikog kontingenta budućih pilota i o tome kako je preko noći zrakoplovna škola postala silno privlačna, jedna od najatraktivnijih.
Regionalne implikacije
Već duže vrijeme Hrvatska svoj zapovjedni kadar u vojsci odabire prema NATO standardima, a vojna karijera je jedna od onih koje osiguravaju međunarodne kontakte i školovanje u inozemstvu. Hrvatska vojska sudjeluje u NATO misijama, njeni visoki oficiri surađuju u NATO-voj zapovjednoj strukturi. Taj okvir i standardi zapovjedanja koji su uspostavljeni unutar HV svojevrsna su garancija da obvezni vojni rok neće biti tek puko gubljenje vremena, kao što je to bila ona godina dana, ili više, u nekadašnjoj JNA.
Zanimljivo je da opća javnost u Hrvatskoj, koja je bila nesklona i obveznom vojnom roku iz vremena JNA, ali i onom što je Hrvatska provodila kao obvezni vojni rok do 2008, sada snažno podupire ovo obavezo služenje vojnog roka. Doduše, iz činjenice da se sve manje ročnika odazivalo na dobrovoljnu službu, jasno je da u “ciljanim” generacijama raspoloženje nije kao u općoj javnosti.
I napokon, ima li uvođenje obveznog vojnog roka ikakve “regionalne implikacije”. Zapravo su te implikacije minimalne. Hrvatska svoje obrambene napore vidi prije svega kao dio objedinjenih NATO snaga, a članstvo u NATO savezu kao svojevrsnu policu osiguranja. Samostalno se Hrvatska mora biti sposobna obraniti u prvim danima nekog mogućeg napada, i ona tako i oblikuje svoje vojne kapacitete, koji su prije svega obrambeni. U uvjetima kad je Hrvatska uglavnom okružena članicama NATO saveza, a kad država koja nije unutar NATO saveza snažno naglašava svaku procjenu o tome kako je njihova vojska “najsnažnija u regiji”, netko bi pomislio da hrvatsko naoružavanje, ali i povećavanje vojnih kapaciteta koje donosi obvezni vojni rok, imaju značajnu korelaciju sa stanjem u toj susjednoj državi.
Koliko god Aleksandar Vučić naglašavao da svaki napor Hrvatske vezan uz obranu i nacionalnu sigurnost ima veze sa Srbijom, to je točno samo u ograničenoj mjeri: ako Srbija namjerava napasti Hrvatsku kao članicu NATO saveza, ona mora odbaciti ili zaustaviti taj privi napad, dok se ne konsolidiraju zajedničke NATO snage. A kao vojno i sigurnosno integrirana država, Hrvatska ne može raditi ništa što bi bilo izvan konteksta NATO-ve strategije zajedničke obrane, dakle ne može pripremati nikakve ofenzivne akcije prema bilo kojoj susjednoj državi.