Piše: Fuad Kovačević (balkans.aljazeera.net)
„Ja sam od mog najmlađeg sina ukopala dvije male kosti, nađene u dvije masovne grobnice udaljene 25 kilometara jedna od druge… Svaki dan se pitam da li su to stvarno kosti mog sina, jer znam da je moj sin imao i glavu, i ruke… Nažalost, dvije kosti ne čine čovjeka…“, kaže Munira Subašić, predsjednica Pokreta “Majke enklave Srebrenica i Žepa”, kojoj su u genocidu počinjenom u Srebrenici i okolini u julu 1995. godine ubijena 22 člana uže porodice, uključujući supruga i najmlađeg sina, „kojeg sam najviše na svijetu voljela“.
Evo još jedne „vrhunske prilike“ da negatori genocida, ponajviše predsjednik bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik, po ko zna koji put neljudske i necivilizacijske porive, „jasno i glasno“, preko svojih sramotnih medija i društvenih mreža, prezentiraju javnosti i iznesu svoju „istinu“. Ako „dvije kosti ne čine čovjeka“, kako nedavno, u neprelaznom bolu i nadanju da će naći makar još koji posmrtni dio najmlađeg sina, reče Munira Subašić, onda su majstori zla „došli na svoje“ – u genocidu „nisu ubijene 8.372 osobe, nego znatno manje“, uglavnom bošnjačkih dječaka i muškaraca, a na mezarju u Potočarima su „ukopani i oni koji su živi“.
Ima tu neke zločinačke ‘logike i kontinuiteta’
Sada, kada je obilježeno 29 godina od (početka) genocida, kada su u Dolini bijelih nišana ukopani posmrtni ostaci još 14 žrtava (ukupno do sada 6.765, plus 250 žrtava koje su, odlukom preživjelih članova porodica, ukopani u mjesnim mezarjima), negiranje, slavljenje ratnih zločinaca, bestidne izjave o „preuveličavanju“ broja ubijenih… sve su žešći, podmukliji, nehumaniji, bolniji. I nije (samo) dokument / rezolucija koji je 23. maja usvojila Generalna skupština Ujedinjenih naroda – Međunarodni dan sjećanja i obilježavanja genocida počinjenog u Srebrenici 1995. – razlog za izljev mržnje i zla ravnog gotovo masovnim ubistvima ljeta posljednje ratne godine.
Preduboko je to crno more planiranja, organiziranja, počinjenja, skrivanja, negiranja, minimiziranja, podrške, navijanja, slavljenja, čak i najava ponavljanja genocida. Milioni činjenica, podataka, dokumenata, izjava, potvrda, primarne / sekundarne / tercijarne masovne grobnice, pravosnažne presude međunarodnih sudova, rezolucije, deklaracije, apeli, pozivi… sve je to malo, nedovoljno, „antisrpski, podmetnuto, napuhano, preuveličano, iskrivljeno“. Ima tu neke „logike“, kontinuiteta, moglo bi se to nazvati čak i inatom: „Pa zašto smo počinili genocid ako ćemo ga kasnije priznati, procesuirati i osuditi ideologe, planere, organizatore, izvršioce, kajati se?“
„Bez obzira na naše razlike, moramo pokazati poštovanje prema bolu i patnji koja je zadesila mnoge ljude svih nacija i vjera u Bosni i Hercegovini. Pozivam sve građane da dan protekne u atmosferi mira, da izbjegavaju bilo kakve provokacije i da se ponašaju odgovorno i sa poštovanjem“, poruka je gore spomenutog, koji genocid negira 364 dana u godini, naziva institucije po ratnim zločincima, koje je prethodno odlikovao, koji je genocid psovao, i opet će to uraditi. Ništa novo, desetljećima se to ponavlja, bez nade da će stati, jer su generacije koje su se rodile poslije genocida u Srebrenici žestoko zatrovane mržnjom i zlom upravo zahvaljujući onima koji bi ih trebali izvesti na pravi put.
‘Promijenit će ime Srebrenici, mogu to oni’
Do kada ćemo svakog 11. jula – kada odu zvanice, gosti, porodice koje su ukopale ostatke žrtava genocida pronađene u 90 masovnih primarnih, sekundarnih i površinskih grobnica, u jamama i još oko 1.000 pojedinačnih ili zajedničkih grobnica – ostavljati sve prazniju Srebrenicu, u kojoj će sljednici onih koji veličaju genocid i dalje imati gradonačelnika, većinu u lokalnoj vlasti? Hoćemo li dočekati da se ostvari teška i moguća prijetnja da se promijeni njeno ime, jer onima koji ubijaju, siluju, muče, protjeruju i sve to negiraju ništa ne znače upozorenja da to ne čine? Uradit će sve to s pokvarenim namjerama i krvavim očima kao što su činili devedesetih, a onda će biti kasno da se šta promijeni.
Veliki zločini, masakri, genocidi, holokausti… se ne zaboravljaju, ali se često zloupotrebljavaju, činjenice se izvrću i skrivaju, žrtve postaju manje važne od zločina i zločinaca. Upravo je stoga krajnje vrijeme da oni koji su u ovoj zemlji „osvojili“ mandate, funkcije, moć, benefite… preuzmu i odgovornost, ključnu riječ koja traži poštene, kvalitetne i svjesne čelnike. Rezolucija usvojena u New York je tek početak, mali korak da se pokuša nadoknaditi do sada propušteno, a pogotovo pouka i poruka da se za bilo koji dobar potez i boljitak ne uzimaju i potenciraju lične (uglavnom politikanske) zasluge.
Bosanskohercegovačke vlasti, bar oni koji tvrde da vole svoju zemlju i njene ljude, u Srebrenici i oko nje napravili su brojne teške greške, koje su često rezultirale nenadoknadivim gubicima. Poduga bi to lista bila kada bi se „stavila na papir“; uglavnom se zna ko je, kako, zašto i za koju i čiju korist (is)koristio Srebrenicu i genocid počinjen u julu 1995. godine. Bespogovorna saradnja i podjela vlasti s onima koji negiraju genocid ili su prema zločinima i zločincima (blago rečeni) indiferentni nije imanentna smo jednoj probosanskoj političkoj opciji ili koaliciji. Saradnja, (političko) partnerstvo, krivi i naivni potezi „jer se tako mora, ne može drugačije, ne da Dejtonski sporazum“, rezultirali su time da zaštitnici zločinaca često „nadmaše“ svoje idole.
‘Zvezde Granda’ – kada će ako ne 11. jula?
Kada idućeg 11. jula, na 30. godišnjicu genocida „ozračje“ bude kao danas, znat ćemo da oni koji odlučuju i koji nas trebaju voditi naprijed nisu dorasli tom poslu i odgovornosti. Ako, kao do sada, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine ne proglasi 11. juli danom žalosti na teritoriji cijele države, ako u Srebrenici bude manje stanovnika nego sada, ako im život bude teži, a prijetnje zloćudnije i otrovnije, ako cijelo sjećanje na nekadašnju „zaštićenu zonu“ Ujedinjenih naroda bude na nivou govora, poruka i obećanja bez konkretnih rezultata – znat ćemo šta nas čeka. A da se to ne dogodi oni koji nas vode moraju (bolje) raditi ne od danas, 12. jula, već su to morali početi raditi od sinoć.
Ovog 11. jula je Hajra Salihović, koja je u srebreničkom genocidu izgubila tri sina, ukopala nekoliko kostiju sina Nevresa, koji je kada je ubijen imao 25 godina. Nekoliko sati kasnije je, na suprotnom dijelu Bosne i Hercegovine, u Banjoj Luci, veselje povela i hitove zapjevala regionalna folk-zvijezda, članica žirija beogradskog projekta „Zvezde Granda“, najgledanijeg muzičkog takmičenja (i) u Bosni i Hercegovini. „Život je to“, reći će neki, „treba se okrenuti budućnosti, prošlost nas vraća u svađe i probleme.“ Da, „život je to, ne može se nazor ni umrijeti“, pomislit će Hajra Salihović dok u svojoj praznoj kući u Biljači kod Bratunca bude učila Fatihu trojici sinova i suprugu, žrtvama najvećeg zločina počinjenog u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.