Strah i briga crnogorske vlasti za Trampa, za Mila nema interesovanja

Piše: Slavko Mandić

I opet je promišljanje crnogorskog političkog vrha, snažnog u svojoj jednobojnosti i nacionalnoj homogenosti, uz zvona Crkve Srbije, od Crnogoraca otetih na silu, zadivila svijet. A kako i ne bi kad su žestoko osudili atentat na bivšeg američkog preśednika Donalda Trampa. Niko  tako snažnu poruku bratske ljubavi i iskrene zabrinutosti nije poslao nadajućem prijatelju. Ni takvu suzu puštio kao naši vrhovnici, čiji je neprocjenjivi ośećaj mučkog djelovanja kriminalnih kukavica u čoporu prepoznat još u 2016-toj godini, kada nam je Vučić saopštio da je svojim očima vidio kakvo se zlo spremalo Crnoj Gori i tadašnjem premijeru Milu Đukanoviću. Kazao je tada da ne može da ćuti. A zaćutao je već dan poslije, kad je obaveštajni ruski guru Nikolaj Patrušev došao u Beograd i pokupio svoje agente koje je Crna Gora potraživala zbog zla koje su joj spremali.

Vučiću je Petrušev šapnuo na uho što mu je činjet. I tu je bio kraj iskrenosti za sva vremena tadašnjeg srbijanskog premijera. Od tada ovaj politički holokaust udara na Crnu Goru. Organizuje popove a ovi litijama dolaze do dugoočekivane smjene vlasti. Dođoše neznaveni. Nabrekli od otimanja, željni revanšizma, lažnih priča i falsifikovanja svega što im od koristi može biti, krenuli su u potonji obračun sa državom. Da je unište za sva vremena, i učine da nestane i utope se u veliku Srbiju.
Zlo je počelo da se šiti a narodu oči da se otvaraju. Danas to izgleda drugačije, mada će trebat vrijeme i probuđena đrađanska svijest da Crna Gora prestane da srami svoje slavno ime i još slavnije prezime.

Još smo u danima 13-to julskog slavlja. Svetog datuma sjajne crnogorske istorije. U porobljenoj Evropi samo je na ovom slobodarskom crnogorškom kršu pukla prva ustanička puška protiv fašističkog zavojevača. Niđe se ustanak golorukog naroda više nije desio. Istorija je saopštila da je pokušaj falsifikovanja navodnog ustanka u Srbiji 7. jula gola lažavina i da ustanka u Srbiji jednostavno nije ni bilo. Ali u Crnoj Gori jeste i njena mladost je u temelje novog društva, načinjenog na razvnopravnosti i jedinstvu naroda i narodnosti, ugradila svoje živote. Po ko zna koji put.

Crnogorskom državnom vrhu ova dva dana nije lako. Prevarili su zapadne partnere glasajući rezoluciju o Jasenovcu, i sad im je Tramp ostao za vađenje. Pa krenimo redom.

”Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović snažno je osudio jučerašnji napad na bivšeg američkog predsjednika Donalda Trampa u Pensilvaniji”.

”Bečić poželio brz oporavak Trampu i osudio atentat najstrožije”.

”Andrija Mandić je obznanio fenomenološku poruku prijatelju Trampu riječima da je jasna opomena da ekstremističke metode iz prošlosti nisu nestale, već da nažalost ponovo postaju naša realnost i da svi moramo stati u odbranu demokratije i osnovnog ljudskog prava na slobodnu misao”.

Misao ovog potonjeg je za izučavanje. Ako bi sam sebe čuo, teško da bi vjerovao o kome se radi. Jer njegov idejni kredo zahtijeva drugačije djelovanje, što pokazuje u „demokratskim“ stavovima koja javno iznosi, kršeći pritom Ustav i zakone Crne Gore kad mu se god prohtije.

Još jedan fenomen je slika i prilika crnogorske koalicione vlasti. Dok su institucije sistema zadužene za bezbjednost ćutale i krile infarmaciju od sebe i onih oko sebe, javnost je obaviještena da se priprema atentat na bivšeg preśednika države Mila Đukanovića. Strane obavještajne službe obavijestile su Đukanovića a ovaj državne organe. Tek tada su mu pojačali obezbjeđenje, ali je pitanje koliko je to dovoljno ako znamo da su namjerene ubice najekstremnije i najobučenije u regionu. I da dolaze iz Srbije i śevernog dijela Kosova. I ko zna odakle još.

Veliku zabrinutost za Đukanovića pokazao je crnogorski državni vrh. Istina, nije se baš oglašavao, ali znam kakav im je ośećaj i ljubav prema svakom građaninu Crne Gore. Bez obzira kojoj politici, naciji ili vjeri pripadali. Boli njih to što su saznali i što se o tome ćutalo, jer su ipak vlast, pa makar i ovakva, što podrazumijeva hitne mjere cjelokupnog sistema i pružanja sigurnosti bivšem preśedniku i njegovoj porodici. Ne moraju da ga vole, što je očigledno, ali moraju da ga zaštite kao i svakog građanina ove države. Je li to izostalo, vidjećemo. Njihova osuda tog terorističkog čina koji opasno prijeti Đukanoviću nije potrebna, ali kako takav sraman čin objasniti prijateljima koji guraju našu zemlju uporno u krilo Evrope. A ona neće jer je pojedinci, po nalogu beogradskog gurua, to nikako ne smiju dopustiti. Zato se pokušaj atentata na Đukanovića ne pominje. A nema ni one izmišljene brige, lažne, za njegovu sigurnost i lični život.

Valja se priśetiti 2016. godine i Vučićeve istine. Jer njemu je sve saopštila BIA. Tada on nije znao da treba da ćuti. Progovorio je. Nedovoljno za slobodno sudijsko uvjerenje. A i za zapadne partnere čije su službe slale obavještajne podatke našoj državi. Danas to sve drugačije izgleda. Do jedne URE kad će se ipak sve promijeniti. Jer tako jednostavno mora.