Devedesete

Piše: Danilo Brajović

Bila je 1989. godina, kad su Srbi bili ugroženi na Kosovu, a Šolević sa svojim mitingašima počeo da nadire u Crnu Goru. Iz Banata, spremao se da dođe na Cetinje, jedan od osvjedočeno najgorih neprijatelja istinskih Crnogoraca, Amfilohije Radović, koji je bio potpukovnik KOS-a. Na talasima AB revolucije, stigli su borci za višestranačje i demokratiju, a u suštini borci za velikosprski projekat. Komunistička vlast je abdicirala, a na scenu su stupili džemperaši, siromašni rukovodioci, predstavljeni kao Vox Populi.

Crna Gora je postala srpska Sparta, Lovćen – srpski Olimp a biće vam interesantno, Njegošev mauzolej na Cetinju, odnosno Aleksandrova kapela koje tamo nema, je postao ni manje ni više – otkinuta dojka majčina???

Nije dugo trebalo, sa dolaskom velikosrpske vlasti, rodio se skoro trenutni otpor, koji je kasnije, inspirisao svu Crnu Goru, a đe drugo do na Prijestonome Cetinju?

Simbolično, počelo je na dan sjećanja stradanja na Belvederu 1936. godine.Dok je svita bila na Belvederu, na Cetinje je došlo do sukoba, nas, tada mladih, ali Crnogoraca koji su znali zašto su to što su, sa organima gonjenja koji su se tada zvali – Milicija.

Naime milicija je uhapsila grupu momaka koji su ispred Cetinjskog Manastira zapjevali „Oj svijetla majska zoro“…

Nas, što se veli nekoliko, smo svjedočili toj sramoti, i pošli smo prema zgradi Opštine, đe je tada bio pritvor, da zahtijevamo da se momčići pušte iz pritvora.Došli smo na vrata od zgrade opštine, i sreli se se sa Brankom Kostićem i Momirom Bulatovićem najvišim zvaničnicima SFRJ i CG, i njihovom svitom. Došlo je do sukoba.

Stvari su se na dalje odvijale filmskom brzinom. Već krajem 1990. godine, pripremljena je, i potpisana inicijativa da se CPC vrati status koji joj je ukinut 1918. godine.

Kruna otopora se desila sa formiranjem LSCG i organizovanjem Crnogorskih rodoljuba na političkoj sceni.

1991. godine, na Badnji dan, na tadašnjem Titovom trgu, naložen je badnjak Crnogorski, bez Vladike Crnogorskoga, naložen je od strane Crnogoraca i Crnogorski, iz očaja i otpora pred velikom prijetnjom i pogibijom koju smo slutili.

Već za Petrovdan 1991. godine, 12. jula, na nas je pucano ispred Manastira Cetinjskog, od strane srpskih jurišnika, dok su bježači od nas, dvojica Cetinjana su ranjena.

1993. godine, na trgu ispred Dvora Kralja Nikole, zborom Crnogoraca i Crnogorki, Antonije Abramović je proglašen za Vladiku CPC.

Vjerujem da ne znate da je Vladika Antonije bio 24/7 čuvan duži period od strane naoružanih patrola koje su organizovane iz bojazni da će ga „crna ruka“ likvidirati?

1993. se desio još jedan incident, ovaj put sa velikosrpskim eksponentom Momirom Bulatovićem, nakon prekida naučnog skupa o Njegošu u Vladinom domu na Cetinju.

Bile su to ratne godine, kada su velikorpski jurišnici, odjeveni u uniforme JNA i koristeći resurse JNA, palili po Bosni i Hrvatskoj. Na Cetinje se zapjevalo „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče“!

Na mitinzima, bili smo presrijećani od ljudi sa šubarama, koji su nas nišanili preko dugih cijevi mitraljeza. Protiv nas je bila država, vojska, policija i mediji!

Dolazimo do 1999. godine, kad je pola CG bilo u vojnim uniformama, a pola u policijskim, svi naoružani do zuba.

Iznad Cetinja, na Ševrlji, postavljen je protivavionski top, čije su sve tri cijevi bile usmjerene u grad. Došlo je do sukoba, hapšenja, pa oslobađanja Crnogorskih patriota.

I sad se rađa novo pitanje: Zašto Crna Gora, i tadašnja vlast, po povratku državnosti i međunarodnog priznanja, nije radila na edukovanju svog naroda.

I zašto u Ustav koji je proglašen 2007. godine nije pomenula CPC?

Zašto su školski programi ostali neizmijenjeni, pa naša đeca još uvijek znaju ko je Stevan Sinđelić i njegovo bure baruta, a ne znaju ko je Vladimir Dukljanski?

A bitno pitanje je, zašto je vlast koja je vodila Crnu Goru do 2020. zaboravila sve ono što se dešavalo devedesetih?

Zašto su ljudi koji su tada stojali kao tvrdi krš Crnogorski, nepomenuti i zaboravljeni, pa valjda je Crna Gora trebalo da se ponosi njima?

I dalje tvrdim, da je Đukanović, kad se izvinio Hrvatskoj trebao da pomene i da se ponosi onim – „Oprosti nam Dubrovniče“…

Mi u CEP precizno detektujemo problem Crne Gore a to je ono što je starije od fašizma, a preteklo je do današnjih dana, i taj projekat se zove velikosrpski načertanijevski hegemonizam!

Investitor projekta: Srbija

Pobjednik na netransparentnom tenderu za izvođača: SPC

Podizvođači: Ovđe se ne moram truditi da ih nabrajam,opet su u pitanju borci za demokratiju, trenutno su na vlasti u Crnoj Gori, po dubini i po širini.

Tu se razlikujemo od građanskih partija koje zastupaju interese nad-nacije zvane „građani“, kao da se boje da kažu da su Crnogorci/ke, a njihov najveći neprijatelj je – fašizam.

Ipak, CEP ne traži nikakav supremum za Crnogorce, nego jednakost za sve!

Ali vlasti bez Crnogoraca više ne smije biti!

Jer ako nas ućutkaju, a neće pa da su još ovoliki, onda su svi ostali narodi u CG lak plijen.

Napomena: Ovaj tekst je napisan kroz sjećanja autora. Nemoguće je navesti sve što se dešavalo, sve ljude koji su u tome učestvovali, jer je to u domenu ozbiljnog istorijskog rada.

Autor je predsjednik OO CEP Cetinje, član GO i predsjedništva CEP