Piše: Aleksandar Radoman
Političku karijeru Ivica Dačić započeo je kao portparol Socijalističke partije Srbije. Od 1992. do 2000. godine – dok je njegov nadređeni vodio četiri rata s bilansom od preko 100.000 ubijenih i nestalih te nekoliko miliona raseljenih – Ivica je, dakle, bio dželatov telal.
Iz toliko dugo igrane uloge ne izlazi se lako. Zato je Dačićevu najavu da se čeka drugo poluvrijeme devedesetih na tzv. Zapadnom Balkanu trebalo shvatiti ozbiljno. Dželat se možda promijenio, ali ni ideologija a ni telal nijesu.
Na protivustavnoj proslavi genocida 9. januara u Banjaluci čuli smo da je drugo poluvrijeme devedesetih uveliko u toku. Proslava događaja koji je bio uvod u genocid s obnovljenom porukom o „srpskom ujedinjenju“ postala je tako najava novih genocida. A toj su najavi – kako smo viđeli – prisustvovala i dva Dritanova ministra, koji umjesto stida ośećaju ponos što su saučestvovali u proslavi genocida, dodjeli nagrade Vladimiru Putinu i najavi novoga rata.
To javno crnogorsko zastiđe još jednom je ogolilo prirodu ključnog društvenog konflikta u Crnoj Gori. Teorija o dva ekstremizma koja „dijele“ Crnu Goru i potrebi za pomirenjem Srba i Crnogoraca nije ništa drugo do strategija distorzije na koju smo naśeli i na koju i dalje nasijedamo.
Ta podjela koje su puna usta uglavnom onima što su u proteklih 30 godina promijenili nacionalni samoiskaz, nije etnička, niti motivisana različitim porijeklom, jezikom, običajima i kulturom, već je vrijednosna. Zato imaginarne linije razgraničenja u Crnoj Gori ne idu kanjonima rijeka, vrhovima planina ili rubovima etnički razgraničenih naselja, već duž samih familija. A ključni element te podjele je zapravo odnos prema pitanju kojem bi civilizacijskome krugu Crna Gora trebala pripadati. Ili – treba li Crna Gora da slavi fašizam ili antifašizam!?
Identitetske se matrice u Crnoj Gori konstruišu upravo oko tih pitanja da bi se potom širile i prema prošlosti i prema budućnosti. Tako da danas imamo dva pristupa interpretaciji prošlosti. Prvi pristup crnogorsku istoriju promatra kroz prekohiljadugodišnju prizmu borbe za opstanak države i razvoj osobitoga identiteta, dok drugi pristup viševjekovnu crnogorsku nezavisnost vidi kao istorijski deformitet, nešto što je opstajalo vjekovima samo da bi se Crna Gora utopila u širu srpsku državu i naciju.
Ta se podjela danas reflektuje i na viziju crnogorske budućnosti pa jedni Crnu Goru vide u Evropskoj uniji, a drugi u Vučićevom Srpskom svetu. Srpsko-crnogorski identitetski sukob u Crnoj Gori nije, dakle, uzrok nego posljedica dubljega, civilizacijskoga rascjepa. To kreatori oživljenoga projekta Velike Srbije i te kako dobro znaju, pa su u svoje planove upregli i one što javno deklarišu svoje želje da Crne Gore nema i one što misle to isto, ali pričaju nešto drugo. Zato su danas u Crnoj Gori otvoreni fašisti i njihova kamuflirana braća populisti na istome poslu, pa je svaki kompromis s tom bratijom zapravo klasično saučesništvo u razgradnji države i društva.
E kod tih kompromisa dolazimo i do još jednog našeg javnog zastiđa. Snimci predśednika crnogorskih opština koji u Skupštini Srbije servilno referišu vlastima Srbije – slijedeći viševjekovnu tradiciju crnogorskih odroda koji su kroz vjekove samo mijenjali adrese na kojima bi nalazili korito za unosni rad protiv svoje zemlje – žalosna je slika stanja u Crnoj Gori, na čijem je čelu makar i propale Vlade bestidnik što slavljenje genocida naziva „ličnom preferencijom“.
Ali, ma koliko ne uspijevali u protekle dvije godine da izađemo iz nametnutih propagandnih matrica, tzv. suverenistička politička elita nije smjela sebi dozvoliti da jednog takvog nesrećnika svojim glasovima dovede na čelo izvršne vlasti bez i jednog jedinog mehanizma kontrole. Kao što nije smjela dozvoliti da upadne u zamku propagandne matrice „izbjegavanja identitetskih tema“ usljed čega su snagu otpora kleromafiokratskome režimu gotovo sasvim razbili.
Zastiđe je posebne vrste to što je ne tako davno – uoči lokalnih izbora – DPS na Žabljaku poklonio plac ključnom generatoru destrukcije društva, Beogradskoj patrijaršiji, ili što je na inicijativu DF-a podržao protivustavno uvođenje „slave grada“ u Nikšiću. Baš kao što je zastiđe i ponašanje SD-a istim povodom, kao i podrška Abazovićevoj vlasti u Ulcinju. Toj istoj vlasti u Ulcinju legitimitet daje i SDP, a na Cetinju vlast ostvaruje zahvaljujući Joanikijevom blagoslovu.
Umjesto jasne strategije otpora destrukciji društva, tzv. suverenistička politička elita opredijelila se tako za strategiju Duška Dugouška – „ako ne možeš da ih pobijediš, pridruži im se“, obesmišljavajući svaki otpor uništenju države. Optika slijeđenja sitnih partijskih interesa neće se samo njima obiti o glavu – jer vrata na koja kucaju otvorena su samo za dalje uništenje državotvornih potencijala – već će postati nepremostiva prepreka izgradnji smislenog i konzistentnog otpora ludilu koje sve više uzima maha. Opravdanje da „lokalno“ nije isto što i državno još je jedna od stupidarija kojom nedorasla politička elita dozvoljava da bude zloupotrijebljena za vlastiti nestanak i lokalno i državno. Ona druga, antizapadna Crna Gora takve greške sebi ne dozvoljava – ni lokalno.
Što prije tzv. suverenisti razumiju da iznad partijskoga mora postojati nacionalni interes i što prije shvate da put do „proširenja koalicionih potencijala“ ne može biti zasnovan na trulim kompromisima i čekanju da se neka od Vučićevih klerofašističkih falangi predomisli i padne u zagrljaj suverenista, tzv. suverenističke partije imaće veću šansu za buđenje iz dubokoga sna i izgradnju strategije otpora uništenju države.
Izgradnja komunikacijskih strategija kojima će izmanipulisanim građanima uspjeti približiti što se zapravo dešava biće jedan od ključnih izazova u uslovima apsolutnoga medijskog mraka u Crnoj Gori. Zato bi se pod hitno morala napuštiti praksa sitnoga partijskog kalkulisanja i sasijecanja u korijenu svake kredibilne prozapadne alternative.
Nesposobnost tzv. suverenističke elite danas ostavlja utisak da samo u nekim novim snagama – u nekima boljim, istrajnijim i srčanijim od nas – leži nada da bi makar u neko dogledno vrijeme ovo snažno civilizacijsko nazadovanje moglo biti prekinuto, a Crna Gora ponovo vraćena na kolosijek izgradnje građanskoga, multikulturnoga i sekularnoga društva.