Bugajski: Šta očekivati na Balkanu od predsjednice Haris?

Piše: Januš Bugajski

Američki saveznici i protivnici kalkulišu da li će eventualno predsjedništvo Kamale Haris značiti kontinuitet politike Bajdenove administracije ili inovaciju. Ni Haris ni njen potpredsjednički kandidat Tim Volc nemaju veliko iskustvo u spoljnoj politici, ali mogu da unesu novu energiju u kreiranje politike. I sigurno će nastojati da se distanciraju od Trampovog izolacionizma „Amerika na prvom mjestu“ i možda će im trebati neki rani politički uspjesi.

Posmatrači pretpostavljaju da Haris želi da nastavi Bajdenov spoljnopolitički pristup, ali i da postavi sopstvene akcente. Konkretno, Haris bi mogao efikasnije da cilja diktatore od Bajdena, demonstrirajući američku posvećenost slobodi i demokratiji i izdvajajući se od Trampa. Kao prva žena predsjednica, takođe će željeti da dokaže svoju čvrstinu na početku svog mandata. Haris je oštar kritičar Putina i napao je Trampa jer ga je pozdravio kao „velikog lidera“. Ona je napade Rusije na ukrajinske civile nazvala “zločinima protiv čovječnosti” i obećala da će Moskvu pozvati na odgovornost.

Haris je izrazila svoju punu posvećenost NATO-u i naglasiće da Amerika neće napustiti svoje saveznike. Ona je već predstavljala Bajdena na ključnim međunarodnim sastancima, uključujući Minhensku bezbjednosnu konferenciju, gdje je snažno podržala ukrajinskog predsjednika Zelenskog. Vojne isporuke Ukrajini mogle bi se čak povećati jer njihova upotreba u uništavanju ruske vojne logistike i isporuke goriva unutar Rusije postaju manje ograničene. Mnogo će zavisiti i od izbora za Kongres i da li će internacionalistički republikanci biti izabrani na ključne pozicije u Senatu i Predstavničkom domu.

U istočnoj Aziji i Pacifiku, Haris će nastojati da produbi saveze SAD i odbrani Tajvan od ekspanzionističke Kine. Ona je već predstavila nacrt zakona o uvođenju sankcija Pekingu zbog kršenja ljudskih prava u Hong Kongu i Sinđangu. I na Bliskom istoku će pokušati da odbrani Izrael i izgradi saveze protiv Irana i njegovih terorističkih poslušnika. Istovremeno, vjerovatno će postati posvećenija nevolji palestinskih civila i možda će čak tražiti rješenje sa dvije države.

Iako zapadni Balkan nije međunarodni prioritet, region bi mogao da ponudi Harisovoj šansu za vidljiviji uspjeh od Bliskog istoka ili istočne Azije. Suočavanje sa Vučićem, Dodikom i Orbanom moglo bi joj pomoći da definiše svoj pristup drugim autokratama, a da ne rizikuje otvorenu konfrontaciju sa Kinom ili Rusijom. Svi sitni diktatori će pokušati da testiraju svoju odlučnost i reakcije. Međutim, dalje provokacije Beograda prema Kosovu, Crnoj Gori ili Bosni i Hercegovini mogle bi da ubjede novu američku administraciju da je regionalna politika Srbije odraz politike Rusije prema Ukrajini i da bi povlađivanje Beogradu moglo da dovede do novog regionalnog rata. Nasuprot tome, veća podrška SAD ukrajinskoj pobjedi u protjerivanju ruskih okupacionih snaga takođe će poslati snažan signal Beogradu da se uzdrži od sopstvene ekspanzionističke politike.

Povlađivanje Vučiću mora da se završi, a odlučniji pristup ”normalizaciji” odnosa Srbije i Kosova bi se isplatio. Beograd više ne može biti nagrađen ni diplomatski ni ekonomski ako ne napreduje ka priznavanju Kosova. Stejt department u Harisovoj takođe može otvorenije da podrži vladu u Prištini u njenim naporima da integriše sjeverne regione u državnu strukturu dok se bori protiv kriminala i korupcije koju promovišu srpski zvaničnici.

Pored toga, od koristi će biti i usklađena kampanja protiv ruskog uticaja i političke korupcije u cijelom regionu, posebno u ”srpskom svetu”. Ako političar ili biznismen ima političke ili finansijske veze sa zvaničnicima i oligarsima Kremlja, mora se uvesti čitav niz sankcija. Pooštravanje sankcija ruskom rukovodstvu i tajkunima zbog umiješanosti u ratne zločine u Ukrajini mora da se odrazi i na sankcije protiv punomoćnika u srpskoj i drugim vladama.

Spoljnopolitički pravac Harisove zavisiće i od njenog izbora spoljnopolitičkog osoblja, od kojih su većina tradicionalni internacionalisti. Njen glavni savetnik za nacionalnu bezbjednost, Filip Gordon, služio je u administraciji Obame i Klintona. Iako je stručnjak za Zapadnu Evropu, on takođe ima iskustvo u radu sa Centralnom Evropom i Balkanom i mogao bi biti otvoren za nove ideje i inicijative za rješavanje regionalnih sporova i prevazilaženje posljednje četiri godine stagnacije.

(The Geopost)