Književni program XXXVIII festivala Grad teatar nastavljen je sinoć na Trgu pjesnika u budvanskom Starom gradu gostovanjem pjesnikinje Milice Špadijer, koja je predstavila svoje dvije zbirke poezije “Šar-planina” i “Novo groblje”.
Špadijer je laureat je nagrada „Lenkin prsten“ za najbolju ljubavnu pjesmu, 2023. godine i „Mladi Dis” za 2019. godinu, a sa svojim zbirkama je ušla i u uži izbor za nagrade „Branko Miljković, „Mika Antić”, „Đura Jakšić” i „Jefimijin vez”. Poeziju, prozu i prevode objavljivala je u časopisima Ljetopis Matice srpske, Polja, Povelja, Koraci, Bosanska vila, Književne novine, Književni magazin, Sent, Buktinja i drugim. Sa grčkog jezika prevela je roman „Kasandra i vuk” Margarite Karapanu, pjesničku zbirku „Afrodita u plavom” Petrosa Stefaneasa kao i izbor iz poezije Tomasa Calapatisa „Ovo mjesto”. Član je Udruženja novinara Srbije i trenutno uređuje časopis „Mali Politikin Zabavnik”.
Na početku večeri pjesnikinja se zahvalila Gradu teatru na pozivu.
“Ja već više od 20 godina pratim program ovog festivala jer sam i porijeklom iz Crne Gore, nisam mogla da vjerujem kada sam dobila poziv”, kazala je Špadijer.
Odgovarajući na pitanje moderatorke večeri, urednice i lektora Jelene Nidžović vezano za prevod poezije i koliko je poezija zapravo prevodiva, Špadijer je objasnila da postoje dvije škole u prevođenju.
“Jedna je da se prevodi što tačnije u smislu da se potpuno prenese duh vremena i mjesta u kom je djelo nastalo, a to je po mom mišljenju imalo dosta smisla ranije, prije interneta i ovolike globalizacije, da bi se to djelo u potpunosti shvatilo. Možemo da uzmemo Aristofana za primjer jer morate da ga čitate sa fusnotama. Da li bismo ga drugačije doživjeli da ne uzimamo likove iz Antike nego nekoga iz naše svakodnevice, možda. To nije nešto što ja radim u svojim prevodima. Ja volim da moji prevodi budu tačni na drugi način jer mislim da u tome postoji vrijednost druge vrste tj. potpunog upoznavanja kulture, posebno grčke.”
Nidžović je upitala gošću Trga čemu je poezija naučila, na šta je Špadijer odgovorila da pjesnik ima veliku slobodu i priliku da svoj unutrašnji svijet približi čitaocu, ali ne nužno opisujući nešto što je stvarno.
“Pjesnik mora biti apsolutno iskren, ali način na koji će tu iskrenost da upakuje i sve ono što će da iskoristi iz spoljnog svijeta da bi svoj unutrašnji svijet prenio dalje, mislim da me poezija naučila da mnogo vodim računa o tome. Da sve što hoću da kažem mora da na izvjestan način bude neobičeno, a opet dovoljno jasno da to može da shvati svako. To mi je jako važno jer ja ne želim da pišem hermetičnu poeziju, a ne volim ni pretjerano da je čitam. Pjesma mora biti cijela lijepa”, kazala je Špadijer i otkrila da je vrijeme za nju interesantna kategorija.
“To je nešto što me i jako plaši. Vrijeme je nešto što suštinski određuje čovjeka, mi postojimo kao ljudi zato što se rađamo, rastemo, starimo i umiremo. Da toga nema ne bi ovo sve tako izgledalo. To se uzima kao datost, a suštinski nije. To vrijeme je u različitim periodima života i prijatelji neprijatelj i učitelj, a na kraju i ubica. U poeziji imamo priliku da ta neka pjesma može biti vrlo kratka i opisivati jedan trenutak, a može i da otvori cijeli svijet. To jeste neka vrsta vremenskog portala i u tome beskrajno uživam. Zato se time i bavim”.
Špadijer je otkrila da se zasitila svakodnevne poezije i da je čekala da dođe do nečeg drugog.
“Od malena sam voljela epsku poeziju i rima je oblik koji za mene najviše ima smisla, ali mi je trebalo malo vremena da se odvažim i da stvarno to prihvatim kao nešto što ima smisla. Nisam se još sa metrikom toliko uhodala, ali te stvari koje djeluju kao ograničenje u poeziji, rima i metrika, su zapravo graničnici koji daju najviše kreativnsoti i slobode. Pjesma mora da ima melodiju, da bude neka vrsta provodnika ka nečemu drugome, a rima to najbolje pruža. Strašno volim da prevodim rimovane pjesme. Sve što zahtjeva dodatni napor uvijek vraća nekom vrstom nagrade. Kada pišete pjesmu i uspijete da je dovedete do kraja i kada sve to ima smisla, to je veoma dobar osjećaj”, istakla je Špadijer i naglasila da je istorija jako važan dio njenog života.
“Do prelaska na novinarstvo moj život je bio posvećen tome i mislim da jesam imala neku vrstu privilegije sa klasičnim naukama i uvidom u svijet prije 2000 godina jer je to divan način da shvatite da su ljudi uvijek bili isti. Volim da se vratim na izjavu Nobelovca koji je otkrio DNK koji je kazao da smo mi ljudi sa praistorijskim osjećanjima, srednjovjekovnim insitutucijama i tehnologijama budućnosti. Meni to pruža veliku utjehu, ta ideja da koliko god svijet djelova strašno nije tako strašan kao u VI vijeku nove ere ili u nekim drugim periodima. Važno mi je da stvari stavljam u kontekst.”
Crna Gora se jako mnogo pominje u pjesmama Milice Špadijer.
“To je prostor koji je za mene metafizički važan, koji je dio mog djetinjstva, odrastanja. Često pišem o Skadarskom jezeru, kad putujem iz Podgorice do Bara i prođem Lesendro, ugledam ono brdo i ja znam da sam došla kući, da je sve u redu i da je sve dobro. Moj pokušaj da živim i ostanem mirna je vezan za tačke na Zemlji koje mi pružaju uzemljenje, zato što je toliko ljudi već sve to prošlo tu.”
Špadijer je tokom večeri prisutnima u publici čitala pjesme iz svoje dvije zbirke poezije, a na kraju večeri i par neobjavljenih pjesama što je publika nagradila aplauzom.