Zašto se ministar Odović boji napraviti izložbu SVIH konkursnih radova: lokacija pokraj Mosta ”Millennium”? Začem bi izložba pođekomu (više negoli njemu) stvorila jezu? (II)

Piše:

Miodrag D. BAJKOVIĆ,

univ. dipl. inž. arh.

Vjerujem da ministar Odović i ne pomišlja napraviti izložbu SVIH konkursnih radova, niti organizovati stručnu tribinu u vezi sa Konkursom.

Po drugoj strani, pak – kako mi na pitanja ne odgovara, može biti da me realizacijom izložbe i tribine prijatno iznenaditi namjerava.

Ipak, da ja ne bih čekao na njegovo prijatno iznenađenje, javnosti ću odgonetnuti nekoliko razloga koji ga sprječavaju.

Glavni ministrov problem je Žiri, koji je sastavilo Ministarstvo kao raspisivač Konkursa.

O Žiriju ću i ovoga puta iskazati svoj stav – povrh napisanoga u okviru tekstova objavljenih prije dva i po mjeseca.

ZANIMA ME:

Da li je neko od domaćih ”stručnjaka” iz Žirija (ovđe, naravno – ne mislim na gospodina Šćepanovića – njemu to nije pripadalo), gospodu/i i gospođu/i članove Žirija iz inostranstva, na samom začetku prvoga dana zajedničke rabote, tj. prije no su uložili u gledanje radova – tokom ozbiljno pripravljene beśede u trajanju od (cca) uru vremena, uz izložene izvode iz planova etc.:

• upoznao sa istorijatom Podgorice (kratko);
• održao slovo o urbanističkom razvoju Podgorice (hronološki);
• pričao o mreži trgova u gradu, posebice imajući u vidu – da je Konkursnim zadatkom traženo i: lociranje, formiranje i oblikovanje ”Trga umjetnosti”, kao važnoga budućega trga u sistemu gradskih trgova; da se radi o lokaciji koja tangira najuži dio urbanoga tkiva grada, tj. sami centar Podgorice, a koju opetovano tangiraju značajni kolski i pješački tokovi, od kojih je koridor preko Mosta ”Millennium” jedan od ključnih pomeđu djelova grada koje razdvaja/spaja rijeka Morača;
• istakao da prethodno obrazloženo glede urbanističkih parametara, liše same forme lokacije – opredjeljuje urbanističku postavku budućih građenih struktura u fizičkom prostoru, i izvanjcima stručno sugerisao način razmišljanja pri osmišljavanju osnovnoga prostornoga koncepta, odnosno – nametnuo jasne urbanističke kriterijume za ocjenu pristiglih radova;
• rekao da je konkursnim rješenjem neophodno ostvariti urbanističku kompoziciju sa pratećim: kulturnim, umjetničkim, izložbenim, edukativnim sadržajima i uslužnim djelatnostima, koja bi omogućila da se na ovoj lokaciji, doslovice rečeno – preseli težište javnog-društvenog života stanovnika Podgorice na otvorenom prostoru !!!

Prozborili im iko:

• da je glavni trg u Podgorici ”Trg nezavisnosti”, kao mjesto svakodnevnog okupljanja skoro potpuno izgubio svoj značaj;
• da je razlog tomu organizovanje najvećega dijela tercijalnih djelatnosti u novim gradskim distriktima, a samim tijem i prenošenja javnog-društvenog života neđe drugo (konkretno): u ”City kvartu” i na ”Rimskom trgu”;
• da je ”Trg nezavisnosti” u mentalnoj slici, tj. memoriji njegovih stanovnika bio i ostao glavni trg u gradu, iako ga jedino organizovana javna-društvena događanja čine mjestom okupljanja, ali ne i spontana.

Na osnovu navedenoga proizilazi da je upravo Konkurs bio prilika da Podgorica dobije još jedan trg, koji bi uz spomenuta dva činio sistem gradskih trgova u trouglu: dva postojeća u polovicama grada lijevo i desno od rijeke, i budući treći u zahvatu zone rječnoga korita.

”Trg umjetnosti” trebao je biti trg u pravom smislu te riječi, sa svim elementima trga, a ne prošireno šetalište – kao kod dva od četiri ”najbolja” rada (kod pobjedničkoga rada kota toga proširenoga šetališta je 6,5 m denivelisana u odnosu na prośečnu kotu gradskoga partera, i same konkursne lokacije, koja iznosi: + 46,00 mnv), ili – atrijum u introvertno koncipiranom objektu – kao kod preostala dva ”najbolja” rada,

i kao takav:

NEPOSREDNO SE OSLANJAJUĆI NA POSTOJEĆE PJEŠAČKE TOKOVE, ULIČNE TROTOARE – omiljeno mjesto boravka i šetnje; polazišni prostor obilazaka muzejskih institucija, Botaničke bašte, Kuće arhitekture etc.

Potonje se može ostvariti jedino uz dosljedno formirani ekstrovertan arhitektonski okvir, koji korisniku omogućava gradaciju doživljaja tokom kretanja kroz osobeno oblikovane različite segmentima prostora – a ne skučenost monotonije.

Budući ”Trg umjetnosti” morao je biti kruna objedinjavanja svega ozgor opisanoga, a gradskotvornoga – što će reći (kao najvažnije): ispunjenja socijalne komponente njezinih stanovnika, kao i odnekud pristiglih slučajnih prolaznika, i gostiju namjernika.

Podgorica nije grad koji ima dva miliona stanovnika, niti ima više starih kroz povjesnicu formiranih i sačuvanih važnih trgova, uz nekoliko uspjelih-zaživjelih ”modernih” trgova – pa da se tamo neđe, na nekoj od brojnih slobodnih lokacija na rubu grada, u arhitektonskom smislu može trendovski eksperimentisati – zanemarujući kontaktne zone i njihov značaj iliti upliv, tj. apsolutno zaspostavljajući urbanizam kao nauku i umjetničku vještinu oblikovanja naseljenih mjesta u konkretnom, postojećem kontekstu.

U Podgorici od (cca) dvjesta tisuća stanovnika, na čak 82.000 m² površine u njezinom, maltene – najstrožijem centru, članovi Žirija nijesu imali pravo na izbor konkursnoga rada koji će se nakon realizacije pokazati kao neuspjeli eksperiment!

Inače, kod sva četiri ”najbolja” rada ne postoji ni slova ”u” od ozbiljnoga urbanizma.

A, znate li zašto?

Zato što članove Žirija urbanizam jednostavno nije zanimao, tj. prilikom ”ocjenjivanja” konkursnih radova urbanizmom se nijesu bavili – ”gnjavili”.

Nema toga nagrđenoga urbanizma kojega može ”izvući” ne znam kako dobra arhitektura – niti te nagrđene arhitekture koju može ”spasiti” ne znam kako dobar urbanizam.   

Arhitektice i arhitekti,

Podgoričanke i Podgoričani,

Mi nemamo pravo da na lokaciji bivše kasarne ”Morača” dozvolimo nepopravljivu grešku!

____________________

Nastaviće se …