Vonj

Za aktuelno.me

Piše: Nebojša Redžić

Zbog crnogorskog nacionalizma, kako ga krste loši novinari iz lopovluka nastalog koncerna “Vijesti” koji u nedostatku identitetske i ideološke profilacije produkuje jedino mržnju i manipulaciju, nikada nije potekla nijedna dječija suza. Dobro, možda jeste, ali radosnica. Zbog crnogorskog nacionalizma, nikada nije zaplakala nijedna majka. A kako samo jezivo odzvanja lelek majki Srebrenice, recimo, kao produkt srpskog nacional-šovinizma koji dokone tužibabe pokušavaju predstaviti kao pandan crnogorskome. Crnogorski nacionalizam, štoviše nikada nije bio i ne može biti šovinizam, osim u mašti izgubljenih i od svih ideologija rabljenih protuva tabloidnog novinarstva.

Crnogorskog nacionalizma, vrlo vjerovatno, u ovim vremenima visokih tehnologija i vještačke inteligencije ne bi ni bilo, da nas na Belvederu, a potom u svim krvavim pirovima crkve Srbije i njenih „eksperata“, nije probudio zov ratnih truba one iste svijesti koja je potkraj 20. vijeka prosula rijeke krvi u agresiji na nama prijateljske države Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Konačno, ovo što nitkovi trivijalnog novinarstva šolakovske provenijencije nazivaju nacionalizmom, nije ništa drugo do iskonski, zdravi patriotizam od koga nikome i nikada nije prijetila nikakva opasnost. Uz jednu, jedinu i jedinstvenu poruku, ispisanu na zidu podgoričke zgrade još 90-tih: bratski vas molimo, sjašite!

Čak bih se na njihovom mjestu, prije nego bih počeo licitirati koliko su od 1 do 10 Crnogorci nacionalisti, radije usudio da proniknem u tajnu što se desilo sa onim iskonskim Crnogorcima, potomcima slavnih predaka, koji su u bitkama krvlju ispisivali riječi sloboda i nezavisnost. Koliko nas je ostalo, zašto nestajemo, kako to da tako olako podliježemo aveti velikosrpske asimilacije i čarima Vučićevih srebrenjaka. Ili Šolakovih, svejedno. Nakon odgovora na ta pitanja, samo neko talentovano glup, može govoriti o bilo čijem ekskluzivitetu u odbrani Crnogorstva.

Kad već pomenuh devedesete, uz rizik da mi tek stasala djeca tzv. Z generacije dvijehiljaditih kažu da sam dosadan, sjetih se jednog bedža iz perioda onog najjačeg Liberalnog saveza. Na njemu je pisalo: Crnogorac 100%. Nikada na svoj rever nijesam stavio taj bedž. Štoviše, protivio sam mu se u vremenu kada to „pred svojima“ nije bilo nimalo unosno.

Jer, ne postoje ni 50%, ni 25%, ni 80% Crnogorci, a da je ostatak nešto drugo. Naprosto, Crnogorac ili jesi, ili nijesi. Nema ničega između. Ne možeš biti istovremeno i baba i đed. Ne može biti mali ofsajd – nego, ili jeste ili nije. Niti žena može biti malo trudna.

Prije će biti da potrebu da svoje Crnogorstvo pretvore u postotke imaju oni koji su se odrodili i kao svoje, prihvatili vrijednosti tuđina, gradeći onaj toliko znani dualni identitet vješto poturen od velikosrpskih šovinista radi stvaranja identitetske konfuzije kod prirodnih Crnogoraca. Crnogorsko nacionalno pitanje, naprosto, skoro da nikada nije ni otvoreno, a kamoli valjano riješeno, pa otuda proizilaze mnogi naši ovovremeni problemi.

Čudna je, gotovo neobjašnjiva činjenica, da su Crnogorci bili mnogo više državotvorna nacija, odnosno posebna etnička grupacija u vremenima kada su živjeli faktičku nezavisnost. Nakon dobijanja formalne nezavisnosti na Berlinskom kongresu 1878. godine, u crnogorski identitet uplelo se mnogo drugih identiteta, što je Crnogorce u samodefinisanju uvelo u povremenu identitetsku krizu.

Tako je konstituisanje nacija u 19. vijeku gotovo zaobišlo Crnu Goru, ne samo zato što je crnogorski narod svoju posebnost već bio iživio, nego i zato što su tadašnji vladaoci umjesto nacionalnog programa, stanovništvu ponudili ideološko – nadnacionalni koncept čiji je cilj bio širenje granica države i sveslovensko oslobođenje, uz nezaobilazno političko snaženje dinastije Petrović i Nikolinu pretenziju na svesrpski prijesto.

Rupe koje su u profilisanju crnogorskog nacionalnog identiteta i rješavanju crnogorskog nacionalnog pitanja ostavili komunisti, nijesu ništa manje niti bezazlenije od onoga što je proživjela ukinuta Crna Gora nakon 1918. godine. Istina, jesu se komunisti potrudili da sedamdesetih godina prošlog vijeka osnuju Univeritet, Akadamiju nauka i Televiziju, ali to nije učinjeno zarad nacionalne posebnosti, već u ime internacionalizma i bratstva i jedinstva.

I opet, Crnogorci toga doba nijesu mogli biti nacionalisti. A bogami nijesu ni smjeli. Ono što su proživjeli Savo Brković, Špiro Kulišić i autori iz časopisa “Ars” sa Cetinja, bio je jasan znak da se crnogorski komunisti, kao đavo od krsta, boje preispitivanja crnogorskog naciona, vjerujući i sami u njegovu superiornost u odnosu na susjede, a opet i bježeći od njegovog buđenja. Za to vrijeme, mnogo temeljitije i suptilnije nego u Zetskoj banovini, Crnogorcima je u gotovo neskrivenom procesu asimilacije, u samoupravnom socijalizmu servirano velikosrpsko školstvo, velikosrpski mediji, pa i kulturni obrazac iz susjedstva. To su ona vremena kada je đed u Crnoj Gori postao deda, baba – baka, a zaživjeli termini tipa „svecki“, „posle“, „predsednik“, „odelenje“ i slično.

Potom su došle devedesete, AB revolucija i drugi veliki identitetski udar na Crnu Goru podsredstvom jedinstvenog DPS-a, Narodne stranke i crkve Srbije. Čak ni Liberalni savez nije bio nacionalna, već građanska stranka koju su, posebno u prvim godinama postojanja, glasali Muslimani, Albanci, pa i mnogi Srbi, taman koliko i Crnogorci.

Kada su to onda, molim vas lijepo, Crnogorci uopšte mogli postati nacionalisti? Preciznije, sve i da su htjeli, ako su uopšte i htjeli – nijesu ni mogli, ni smjeli. Čak je i vlast proistekla iz referendumske euforije koja je imala elemente buđenja uspavanog crnogorskog naciona, predano od Crnogoraca stvarala „građaniste“, istovremeno podstičući profilisanje novostvorenog srpskog identiteta, uz „afirmativnu akciju“ i „pozitivnu diskriminaciju“ za manje brojne narode.

Anesteziranje nacionalnih Crnogoraca potpuno se poklapa sa vladavinom DPS-a koja je trajala do 2020. godine, pa je tek Belveder 2021. godine i otpor fašizaciji i klerikarizaciji države počeo buditi prirodne Crnogorce.

Zato nije nimalo čudno što, osim velikosrpskim stranakama koje to manifestuju mnogo politički korektnije, otvaranje crnogorskog nacionalnog pitanja smeta protuvama koje su se stavile u službu drugosrbijanskog, šolakovskog pogleda na Crnu Goru, koji se ama baš nimalo ne razlikuje od vučićevskog. A kad već nemaju dobrih argumenata, onda je najlakše, u maniru novinarskog pokušaja ala Jovana Jeremić, Crnogorcima imputirati zaštitu kriminala, iako je upravo sa ovog portala još odavno upućen vapaj o potrebi dekriminalizacije Crnogorstva.

Koncern „Vijesti“ mi, stoga, sve više liči na ambiciozno zamišljeno, danas zapušteno etno selo sa gomilom nužnika na otvorenom. I ko god da isporuči dnevnu dozu svoje mržnje prema svemu crnogorskom, sve se stapa u jedinstven, toliko poznat vonj sa one fotografije na kojoj su skupa, pazite, Miško i Gojko Perović, te Dritan Abazović.

Ima li, ljudi moji, tu grama ljudskog i moralnog integriteta, ma ni kapaciteta, da bilo kojem časnom, nacionalnom, prirodnom Crnogorcu koji se nije posrbio, dociraju o nacionalizmu?! Jer, pokušaj da njihov medijski zločin bude savršen, propao je u nužniku izvršioca koji, nadati se, neće postati roba kvaliteta trojice naručilaca, junaka zajedničke fotografije. Iako je vonj isti.

Zbog portala “Aktuelno” niko nikada nije, niti će, dići ruku na sebe. Zbog “Vijesti” – jeste. I tu je suština ove priče. Razlika u ideologijama i vrijednostima koje baštinimo. Jer, što znaju njihova “krv i tlo” što je Crnogorstvo i ljubav.