Konkursni rad crnogorskih arhitekata Miodraga D. Bajkovića i Ivana S. Asanovića (III)

Piše: Miodrag D. BAJKOVIĆ, univ. dipl. inž. arh.

Treće:

Za sva tri crnogorska konkursna rada karakteristično je i to da su, kao i još 23 rada (inače, svih 26 je tretirano onako u kumbulj, tj. ista im je kanta za arhitektonski otpad namijenjena) – diskvalifikovani ponižavajućim stavom članova Žirija.

Drugojače rečeno:

”Stručnjaci” su sebi dozvolili drski i sramni zaključak koji glasi:

”nijesu zadovoljili kriterijume koji se tiču suštinskih aspekata projektantskog pristupa”

Taman tako nam i treba!

Dozvolili smo da neki domaći (strance smo apsolvirali), u prostorno-urbanističko-arhitektonskoj struci dibidus nedokazani pojedinci – odlučuju o tako izuzetno važnom i zahtjevnom međunarodnom konkursu!

Naš narod bi slikovito reka’:

”Mlogo je mačku goveđa glava!”

Začem u Žiriju nije bilo mjesta za barem jedno od profesora/profesorica sa našega Arhitektonskoga fakulteta, koji već godinama brojnim generacijama svojih studenata upravo na ovoj lokaciji (za)daju programe-projekte?!

Začem u Žiriju nije bilo mjesta za barem jednoga arhitekatu od ovdašnjih vremešnih majstora?!

Začem u Žiriju nije bilo mjesta za barem jedno od najuspješnijih i najnagrađivanijih kolega i koleginica iz Crne Gore, koji su u jeku svojega stvaralaštva?!

Naše istaknute koleginice i kolege:

• ocjenjujući radove ne bi forcu činjeli;
• sedam-osam (a ne samo tri) dana bi djelali;
• poznajući prostor i ostalo materijom bi vladali;
• tekstualna obrazloženja biše većinom pročitali;
• uporednu analizu u bilo kojoj fazi i trenu ne bi otaljali;
• razno-razne kerefeke u urbanizmu i arhitekturi biše prepoznali, iliti – oftali.

Zašto se pozivom za učešće na Konkurs nije ukazalo zasluženo poštovanje i iskazala osobita čast nekom od koleginica i kolega za koje priupitah: začem nijesu bili pozvani za članove Žirija?!

Jesmo li baš svi arhitekti i arhitektice u Crnoj Gori toliko nepismeni u struci, i – neznaveni glede zanata koji u rukama imamo, i sobom nosimo?!

Biće da je u pitanju: neodgovornost, veljanje i ono naše (koje od samoga vraga dolazi): ”sve tuđe za nas je bolje”.

____________________

Iako imam jasan stav, pobjednički rad nijesam konkretno komentarisao, liše što ste u mojim stručnim načelnim stavovima i detaljnim osvrtima – dosta toga mogli vrlo jasno razabrati.

Samo ću kratko – ne i potanko.

Cjelokupan kompleks po tom projektu neće biti izgrađen – nikad!

I – što smo dobili ukoliko se izgradi jedna (ili dvije) od tri ovim konkursnim radom predviđene kuće?!

Recimo da će to biti Muzej savremene umjetnosti Crne Gore sa, glede na Konkursni zadatak – obaveznom, pripadajućom mu podzemnom garažom (250 parking mjesta).

Dobićemo ranjeno rječno korito u centru grada – i to za debele desetine miliona eura.

Čemu, potom – Konkurs?!

Iako bi se i izgradnja sve tri kuće pokazala kao promašaj, u pretpostavljenim okolnostima izgrađenosti samo navedenoga Muzeja – pitam:

Za čem će poslužiti preostali dio najljepše, najkavalitetnije, neizgrađene lokacije u centru grada (čijem sam spašavanju od projekcija iz negdanjega DUP-a javnom beśedom barem źericu doprinio), ako je jedna izgrađena kuća pozamašnih gabarita preśeče, ili – po domaće rečeno:

”U drob joj uskoči”?!

Može li se u tom slučaju ostatak lokacije osmisliti kao logična, uspjela, zaokružena urbanističko-arhitektonska cjelina?

Ne može!

Planerski bismo obigravali oko te kuće, iliti – krpili bi zatečeno.

Što će biti s Trgom umjetnosti – otvorenim, oplemenjujućim prostorom?

Ostaćemo bez toga Trga, a radilo se o sjajnoj ideji.

____________________

Uljudno molim, budite ljubazni i dobro zapazite što ću u sljedećoj rečenici otkrito i odgovorno tvrditi:

Ukoliko se u koritu rijeke Morače izgradi samo jedna od tri pobjedničkim radom predviđene kuće, koje su gradu i pješaku rbat obrnule – trotoarima i kolovozima Bulevara Ivana Crnojevića i Ulice Vaka Đurovića – (za)obilazićemo je u širokom luku kao:

• urbanistički promašeni,

• podosta nepoželjni,

• napola napušteni,

• travom zapušteni,

• tužno usamljeni

B U N K E R

Kajaće se Podgorica.

Samo što vakat za kajanje – vazda opozni.

____________________

Ajmo o koncu, malo zezancije – da se kolektivnom jadu nasmijemo.

U vezi je sa ovdašnjim (mnim, kod višine postojbnika naše Domovine) pretežno zatucanim, patološki zapečaćenim mentalnim sklopom koji spomenuh:

Sve što nam izvanka Crne Gore dođe – bolje je od domaćega.

Recimo da su na ovom urbanističko-arhitektonskom anonimnom Konkursu učestvovala samo dva rada:

• rad nas dvojice autora, jedini koji je napisan na crnogorskom jeziku (i uopšte jedini od 48 radova koji je dostavljen na nekom drugom jeziku liše engleskoga) – uz prijevod na engleski,
• i – neki inostrani rad.

Pretpostavimo da su svi članovi komisije odolen.

Naglašavam, među njima nema nikoga od ozgor navedenih uglednih i u struci ostvarenih arhitekata/arhitektica, koji Raspisom konkursa ne bjehu pozvani za članove Žirija ili učesnike Konkursa.

Naš rad sam vam predstavio kroz 57 priloga.

Da od inostranoga autora, na panoima A0 formata – nacrtana i dostavljena bude:

• umjesto Prirodnjačkoga muzeja – preparirana prepelica;
• umjesto Botaničke bašte – presovana ljubičica;
• umjesto Kuće arhitekture – škatula šibica;
• umjesto Trga umjetnika – usukana ožica;
• umjesto Parka kulture i umjetnosti – zrđala potkovica;
• umjesto Muzeja savremene umjetnosti – neđe iz vode izvađena i osušena davno (od)bačena crevlja ili buca –

što mislite: koji bi rad dobio (jedinu) nagradu, a koji – ni otkupa gleda’ ne bi?!

____________________

K R A J