Euro za Spajketa

piše: Željko Vukmirović

Ovo nije radio ni Podoljub. Jeste da se bivši premijer Zdravko Krivokapić i klatio i ljuljao i teturao i padao po podovima crkava ljubeći ruke svakog popa na kojeg bi naletio, taman toliko da su ga i oni zaobilazili na mah, ali bar nikada nije molio Andriju Mandića, za bilo šta. Ma, ni za čašu vode da mu donese.

Zato je Spajke razradio poniznost do neslućenih razmjera. I zato se ponekad poput isprepadanog miša zaokupljenog isključivim nagonom za preživljavanje okrene u pravcu Mandića koji mu sjedi iza leđa udobno zavaljen u ničim izazvanoj fotelji. I to je sve. Malo streca, nije strašno. Dobro, možda malo više streca, ali kako nije lijepo suditi o nečijim strahovima po sudbinu zadnjeg dijela leđa, ni to nije baš toliko strašno.

Spajke moljaka. To je ono što ga čini neprikosnovenim u svijetu poniznosti. Ne bira ni vrijeme ni mjesto. Moljaka javno, da svi čuju, da to odjekne. Kad Spajke zamoljaka, tu trava ne raste. Ima u Spajketovom moljakanju posebnog žara i dara, ima tu duha i naročitog poslušništva, ima tu sjajnih nijansi besprekornog straha od kojeg se ledi krv u žilama. Jer, Spajke zna. Što sada klepi, klepio je. Nikad više.

Sa druge strane, svi znamo da se Andrija Mandić zajebava. Može mu i biti. Stravio je ovog sirotog momka kojeg su dovukli iz neke vukojebine i montirali najprije za ministra, pa sad za premijera, utjerao mu je bazični strah u kosti čuvenom forom da može da ga smijeni kad ‘oće, još ga pali kako neće to učiniti baš sjutra, može i prekosjutra, dok mu ovaj ispunjava sve želje, oko njega trčkara kao malo dijete. Ni doma Raja tako ne slušaju.

A Rajo ko Rajo, voli da zajebava. Ova zadnja provala sa izgradnjom kapele na Lovćenu je razgalila srca svih Crnogoraca. Stvarno se narod lijepo nasmijao. Čuš, ‘oće Rajo da gradi kapelu? Pa još i da mu svako kapne po euro? Da je rekao dinar, sve prosto mu bilo. Ovako, ne bi okupio ni dva’es druga na ploču od kuće da mu dođu. A ko je rekao ratnih drugova? Dajte, ljudi…da ne pričamo svašta.

Suštinski, Rajo sve savršeno dobro zna. Da mu nije bilo Vučića i usutih paruljina na sve strane, ne bi bilo ni okupljanja na protestima Demokratskog fronta 2016. godine, ne bi bilo ni Srpske kuće, ni Bitke za Budvu, ni Bitke za Nikšić. Nikada Rajo ne bi stigao do 20 odsto podrške, onomad. Ne bi bilo ni litija, niti bi danas u Crnoj Gori eskaliralo omiljeno zanimanje “Srbin u javnom sektoru”. Sve to Rajo dobro zna.

Zato Spajke fino moli. I zato drhti kao prut na vjetru, kao slamka među vihorovima. Ništa bez ličnog profita. Nego, to je već Rajo sjajno finiširao.

“Svako bi možda dao po euro…“