Daroviti šovinistički političari

Piše: Tijana Lopičić

Dok čekamo epilog sudskog procesa za nedavni govor mržnje Marka Kovačevića, sa nadom da se neće završiti kao onaj sa ‘namještanjem sata’ pri intonaciji državne himne, njegov saborac, četnički vojvoda Andrija Mandić, stvorio je od Kovačevića, u najmanju ruku – Ničeovog natčovjeka. Tako saznajemo o najdarovitijem političaru svoje generacije u Crnoj Gori, iako je ta ”darovitost” moguća samo u iluzornom svijetu sljedbenika šovinističko-genocidne ideologije.

Ovakvi vrijednosni sudovi Andrije Mandića ne čude, jer ga i sama oficirska čast četničkog vojvode obavezuje da radi protivno svim crnogorskim državnim interesima, stavljajući se u službu i vazalan položaj druge države. Upravo se prisjećam i one degradirajuće političke kampanje kada se “pokajnički” držao preko srca, nabrajajući svoja nedjela. Da nije toliko tužno, vjerovatno bih se smijala.

No, koliko god se trudili da zamaskiraju i privremeno prikriju svoje stvarne intencije, izbije na površini uvijek enormna mržnja prema svemu onome što staje na putu stvaranja Velike Srbije, kontinuirano podstičući neosnovanu mržnju prema drugim narodima i vjerama.

Zahvaljujući intenzivnoj velikosrpskoj propagandi, uspjeli su da kod dijela nedovoljno istorijski potkovanog stanovništva, od fašističkih četnika, koji nijesu samo sarađivali sa okupatorom nego i ubijali sopstveni narod, stvore navodne antifašiste. Suludo je to i da su mnogima od njih đedovi ili prađedovi stradali upravo od četničke ruke, dok su njihovi potomci danas paradoksalno sljedbenici četničke ideologije.

Ipak, moram da se složim sa Mandićem da je Marko Kovačević darovit, ali veoma darovit u širenju notornih neistina nastalih kao posljedica indoktrinacije mitomanijom. Prošle godine nas je zabavljao lažnom bojom lente na ordenu Grahovačke bitke, trudeći se da lentu prikaže kao trobojku, iako je originalna, na žalost velikosrpskih šovinista, ipak bila crveno-bijela. Da ne ulazimo u to da sama lenta, ma koje boje bila, nije imala i nije mogla imati priželjkivano značenje.

Neznaveni Kovačević, kako voli reći za nas, spominje nekakvu srpsku vojsku (?) Crnogoraca i Hercegovaca, iako je istorijska činjenica da je na Grahovcu 1858. godine otišlo oko 5.000 Crnogoraca, pod komandom vojvodove Mirka Petrovića. Razumijem tu nadasve darovitu šovinističku mitomansku potrebu za posrbljavanjem, ali istorijske činjenice su nesalomljive kada govorimo o autohtonom crnogorskom narodu.

Dovoljno je pismo Ilije Garašanina da se razbije iluzorni mitomanski svijet Kovačevića kojim Garašanin daje jasne instrukcije srpskom agentu Milanu Piroćancu (sekretaru knjaza Nikole) 1866. godine, o prisajedinjenju Crne Gore Srbiji, kao i da o Crnogorcima i Srbima uvijek govori kao o jednome, jasno znajući da smo dva različita naroda.

I tako, svjedočismo nekakvoj pruženoj ruci pomirenja, uz govor mržnje i prijetnje ‘braći’ da će postupati sa nama kao sa Turcima. Vjerovatno Kovačević planira da nas primora prijetnjama etničkim čišćenjem da prihvatimo njegovu velikosrpsku mitomansku verziju. Ne zaboravlja Kovačević da oda zahvalnost netradicionalnoj crkvi u Crnoj Gori, formiranoj tek 1922. godine, pod čijim blagoslovima i osveštavanjima su počinjeni mnogi ratni zločini i zločini protiv čovječnosti.

Crna Gora je dovoljno velika zemlja za sve nacije i vjere, ali ne treba i ne smije imati toleranciju za darovite šovinističke političare, koji neprekidno rade na projektu stvaranja ‘srpskog sveta’, ponižavajući i antifašističke tekovine naših predaka. Da li će Kovačević, baš kao i nekada mitropolit Amfilohije, proći samo sa opomenom zbog govora mržnje, ostaje da vidimo.