Crnogorska luča slobode u otporu mraku velikosrpske aneksije (1918-1924)

Za aktuelno.me

Piše: Novak Adžić

U vrijeme stvaranja Kraljevine SHS (1918.,) crnogorski Dvor i Vlada u egzilu, i njihove mnogobrojne pristalice u Crnoj Gori, zalagali su se za stvaranje Jugoslavije na principima saveza suverenih država (jugoslovenske konfederacije) i tražili su, suštinski, vaspostavljanje (restauraciciju, obnovu) Crne Gore kao samostalne države, kao i garantovanje i primjenu prava crnogorskom narodu da se slobodno izjasni o državno-pravnom statusu Crne Gore u skladu s crnogorskim Ustavom i zakonima i, proklamovanih, Vilsonovih (predsjednika S.A.D. dr Vudro Vilsona), univerzalnih principa o »pravu na samoopredjeljenje naroda«.

To, Crnoj Gori, na žalost, nije tada omogućeno, već je ona postala žrtva velikosrpskog osvajačnog plijena i agresije od kraja 1918. godine.

Kad je postalo očigledno, da od ravnopravnog (federalnog ili konfederalnog) jugoslovenkog ujedinjenja nema ništa, crnogorski Dvor, Vlada, crnogorski ustanici i komiti, gerilci i crnogorski emigranti borili su se političkim i diplomatskim, ali i oružanim sredstvima za suverenu i nezavisnu Crnu Goru.

Kralj Nikola I Petrović-Njegoš je, u egzilu, bio maksimalno angažovan da opstane nezavisna, samostalna Crna Gora i da on ostane na njenom prijestolu, ako narod tako slobodno i plebiscitarno odluči.  Vojvoda Simo Popović, koji je dugo i često bio s kraljom Nikolom u egzilu u Francuskoj, u svojim memoarskim spisima pod naslovom »S kraljem Nikolom iz dana u dan 1916-1919«, objavljenim u Beogradu 2002. godine, na strani 250 konstatuje i to da je maja 1919. godine kralj Nikola imao susret sa italijanskim poslanikom na Crnogorskom Dvoru Paolom de Maontaljarijem i da mu je na njegovo pitanje što hoće?- decidirano odgovorio ovo: »Hoću samostalnu Crnu Goru i da se vratim u nju. Ništa Drugo!«.

Dr Ivan-Ivo Jovićević je bio crnogorski diplomata u vrijeme suverene Kraljevine Crne Gore, generalni konzul Kraljevine Crne Gore u Švajcarskoj (Ženeva) i politički emigrant, od 1916. do 1926. godine. Poslije povratka u zemlju bio je zapaženi politički aktivista crnogorskih federalista (Crnogorske stranke. On, u svojim memoarima »O ljudima i događajima – Sjećanja jednog federaliste«  (Obod, Cetinje, 1995), opisujući svoj izganički život u Francuskoj, navodi  i ovo: » Iz Crne Gore stizale su sve gore i gore vijesti: čujali smo kako se ruše kuće, kako se muče i ubijaju  čak  i   žene,  da  su  tamnice  napunjene  najboljim  Crnogorcima  itd« [1].

U pomenutim memoarima objavljeno je i otvoreno pismo dr Iva Jovićevića kralju Aleksandru Karađorđeviću iz 1924. godine. U tom pismu, koje je publikovano u emigrantskom, »Amerikanskom Glasu Crnogorca« u Čikagu, dr Ivo Jovićević piše kralju Aleksandru i ovo: »Ti sjediš na jednom od najokrvavljenijih prestola Evrope. Oko tvoga prestola mnogi su se smrtni grijehovi počinili – zbog vlasti, zbog sujete i ništavne slave i veličine ovoga svijeta… Ti ne smiješ da se pojaviš nigđe u nesrećnoj Crnoj Gori, jer znaš vrlo dobro da Te u njoj ne očekivaju ljubav i poštovanje već mržnja i prezrenje, a može bit i sama smrt. Osim sjenke kralja Nikole i kraljice Milene Ti moraš vidjeti sa Tvojeg okrvavljenog prestola kako ispred njega teče potok krvi crnogorskog naroda među kojim ste Ti i Tvoji državnici nož krvavi vrgli samo zato da otmete krunu kralju Nikoli i da ognjem i mačem pokoriš Crnu Goru.

Ti moraš takođe vidjeti ona popaljena sela crnogorska i čuti lelek i vapaj one nevine djece, onih nevinih žena i staraca koje potukoše, izmrcvariše i obeščastiše Tvoji divlji potplaćeni panduri. Da, Ti moraš vidjeti sve one strašne prizore u nesrećnoj i napaćenoj Crnoj Gori od dana njene nasilničke okupacije od strane srbijanske vojske, jer si sudjelovao u svim tim strašnim zločinima, pa Ti savjest (tj. ako je imaš) nije mirna, već te kori i muči za učinjene zločine«[2].

U tom pismu Dr Ivo Jovićević navodi i to da režim kralja  Aleksandra »počiva na sili, na nepravdi, na korupciji i na neostvarljivom principu«, te da kralja Aleksandra »Hrvati ne priznaju nikako, a Bosanci, Hercegovci, Dalmatinci, Crnogorci i Makedonci priznaju na silu«[3]. Neostvarljivi princip, o kome govori Ivo Jovićević, je »posrbljavanje Hrvata, Slovenaca, Bosanaca, Hercegovaca, Crnogoraca i Makedonaca, što je apsolutno nemoguće« [4], navodi Dr Ivo Jovićević.

Kakva je zla sudbina, u to doba, od kraja 1918. godine, i dugo vremena, potom, bila snašla crnogorski narod od strane opresije, terora, zuluma, okupacionog vojno-policijskog režima i velikosrpske tiranije, pouzdano svjedoči i sljedeći, citat iz lista “Crnogorski glasnik”, koji 1923. objavljuje članak o zvjerstvima u Crnoj Gori i prema crnogorskom narodu i pripadnicima svijetlog, zelenaškog crnogorskog i komunističkog crnogorskog oslobodilačkog pokreta.

Posebno, uz ostalo, uostalo, saošpteno,  podjednako je važno, bilo tadašnje, stradanje pod režimom batinaša velikosrpske KSHS, i mučenje znamenitog Crnogorca, heroja i komuniste Bracana Bracanovića, koga je režim KSHS/Kraljevine Jugoslavije ubio, kasnije, na monstruozan način.

Crnogorski suverenistički emigrantski list “Crnogorski glasnik” objavljuje (1923), članak, pod naslovom:“Nova zvjerstva u Crnoj Gori«, u kome kaže da »beogradski list “Balkan”, i ako sluga biogradske Vlade, nije mogao a da ne iznese kako Omer paša, zvanični Biograd, pali i ruši po Crnoj Gori evo već četiri godine«. Zatim piše taj list »U broju od 16. novembra 1921. godine javlja kako je srbijanski predstavnik u Podgorici«, odnosno okružni načelnik B. R. »naredio trojici žandarma te su svezali hrabroga Bracana Bracanovića pa ga zatim svukli«, te da je okružni načenik tukao »,oborena na zemlji, i udarao ga nogama. Rane Bracanovićeve i stanje bile su tako teške«, i da ga je rečeni okružni načelnik »morao skrivati u svojoj kancelariji dok se opravi i nije davao ni roditeljima da ga vide«.

Dalje se u navedenom članku konstatuje: “Isti list od 19. novembra napada vladu što je dozvolila da Srbija ulaskom u Crnu Goru 1918. godine ruši spomenike istorijske i da se čak oskrvljavaju na gadan i nedostojan način svete ikone Sv. Vasilija i Sv. Petra.

U Piperima, a tako i u drugim mjestima, zabranjeno je da vode stoku na ispašu. Stanovništvo, žene i djeca, tučeni su i mučeni. Njihovu imovinu oduzimaju srbijanski vojnici. Srbijanske vlasti sazivaju Crnogorce u kancelarije, pa ih životinjski tuku, da bi ih primorali da se pokore i da se potpišu da su za Srbiju.

Bogić Ljumović iz Crnaca bio je uhapšen, gdje je bio tučen i držan bez hrane, da bi ga primorali da potpiše izjavu da svoje imanje poklanja Srbiji.

Đorđe Grujović, školovani omladinac, koji je u ratu izgubio ruku, lišen je svog imanja, a tako i Miloš Savović, kome je zabranjeno da izlazi iz sela, da bi ih gladom primorali da se pokore.

Evo kako piše biogradski list, a tako pišu i ostali srbijanski i hrvatski listovi. Šta bi rekao crnogorski narod, to će se čuti kad dođe dan njegove slobode. A taj dan nije daleko.

Prema najnovijim vijestima saznajemo, da su ponovo počela hapšenja po Crnoj Gori.

Kad protivniku ne mogu drugo, oglase ga za komunistu, stave ga van zakona i tamo mu oduzmu imanje i mogu ga ubiti. Među optuženim i uhapšenim na Cetinju i okolici nalaze se i: Komandir Vaso Đ. Martinović, osam narodnih poslanika; komandiri Vukale Rajković, Krsto i Jovan Vujović; kapetani Nikola Petrović i Vaso Marković; poručnik Musa Vuković[5]; potporučnici Špiro Stanojević, Miloš Perutović i Batrić, i vojnici Jovan Zvicer i Miloš Krivokapić”.

Važne naše napomene, primjedbe, korekcije i objašnjenja, u vezi citiranog teksta su sljedeće:

1) U tekstu stoji pogrešno navedeno prezime: ispravno je i tačno Nikola Perutović, a ne Nikola Petrović;

2) Radi se o kapetanu crnogorske vojske, ustaniku, komiti i zelenašu, suverenisti, jednom od prvaka Božićnog ustanka 1919. godine, pripadniku Štaba Crnogorske vojske u Gaeti do 1921., i jednom od ritera crnogorske borbe za PRAVO, ČAST I SLOBODU CRNE GORE, Vasu Krstovom Markoviću iz Prosenog dola (selo Dobra voda), Cuce, Katunska nahija, cetinjska oblast.

[1] Dr Ivo Jovićević, »O ljudima i događajima – Sjećanja jednog federaliste«, Obod, Cetinje, 1995, str. 127 i 128.

[2] Dr Ivo Jovićević, navedeno djelo, str. 183, 184, 185.

[3] Dr Ivo Jovićević, n. d. str. 185.

[4]  Dr Ivo Jovićevič, n. d. str. 186.

[5] Oficir crnogorske vojske, ustanik, zelenaš, patriota, junak i komita Boško (nadimak Musa) Vuković.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta