Piše: Andrej Nikolaidis
Najvažnija pitanja su ona koja nisu postavljena. Stvari koje se ne propituju su prve koje treba propitati.
Otud moje, samo naizgled besmisleno pitanje: zašto je Jakov Milatović predsjednik, Milojko Spajić premijer a Andrija Mandić predsjednik Skupštine? Znam, naravno: zato što su građani tako odlučili na izborima.
Ali, jesu li zaista? Ali… kad su građani odlučili o tome o čemu će i kako odlučivati na izborima? Kad vas je iko pitao: koji oblik vladavine želite? Da je u trenutku „uvođenja demokratije“ u Crnoj Gori održan referendum sa pitanjem jeste li za reprezentacijsku demokratiju ili socijalističko samoupravljanje, jeste li sigurni da bi pobijedila demokratija? Možete mi reći kako bi građani u slučaju pobjede socijalističkog samoupravljanja glasali na svoju štetu, te da neke progresivne promjene prosto moraju biti nametnute suprotno volji naroda, a za dobro tog naroda. Ali šta znači glasati, ako ne glasati na svoju štetu? Neko u nedemokratskoj proceduri odabere kandidate, pa vi onda u „demokratskoj proceduri na slobodnim izborima“ glasate za neke od njih. Evo jednostavnog pitanja: ko u crnogorskoj skupštini zaista reprezentuje vaše stavove? Moje niko.
Vladajući opet nježno guraju ideju o privatizaciji crnogorskih aerodroma. Time priznaju da oni te aerodrome ne umiju voditi – odnosno da će ih neka kompanija voditi bolje od njih. Ali ako oni ne umiju voditi dva aerodroma, zašto bi bilo ko mislio da su u stanju voditi čitavu državu? Zar iz rečenog ne proizilazi da bi i državu efikasnije vodila kompanija?
Ovaj, samo na prvi pogled radikalan, no doista sarkastičan prijedlog, već sam iznio. Sad ću ga ponoviti.
Crna Gora: prva potpuno privatizovana država.
Nakon što je politička klasa privatizovala sve, od vode do vazdušnog prostora; nakon što su hiljade, ako ne stotine hiljada ljudi u tim privatizacijama ostavili bez posla; nije li vrijeme da bez posla ostavimo političku klasu i da stranim investitorima prepustimo i takozvanu državu? Nakon što su naši političari privatizovali sve, nije li red da privatizujemo i njihove poslove? Da posao privatizacije dovedemo do kraja, do krajnjih konsekvenci tog koncepta.
Zašto ne raspustiti skupštinu i njene nadležnosti ne prepustiti na tenderu prvorangiranoj „pravnoj firmi“? Troškovi bi bili daleko manji a efikasnost veća. Zamislite to: nema više kabineta, krkanja u skupštinskom restoranu, nema više službenih kola, službenih putovanja i obezbjeđenja. Samo gola korporativna efikasnost. Napokon, imali bismo skupštinu koja donosi profit umjesto zakonodavnog doma koji pohlepno zahvata iz budžeta.
Zašto ne raspustiti sve sudove, uključujući tu i blaženopočivši Ustavni sud pa tu granu vlasti ne prepustiti uglednoj multinacionalnoj kompaniji specijalizovanoj za pravne poslove?
Šta će nam policija i vojska, kada njihov posao mogu obavljati američke „black op“ firme koje su i za Vašington odrađivale teške i povjerljive poslove u Iraku i Afganistanu, recimo. Ako su valjali Pentagonu, valjaće i nama. Je li tako? Tako je, hvala.
Čemu Vlada, ako sama priznaje da njen posao kompetentnije može završiti neka uspješna konsultantska kuća, koja će sa multinacionalnim kapitalom imati direktniji i iskreniji, takoreći intimniji odnos nego što ga bilo koja crnogorska vlada, ma kako podatna bila, može imati?
Zašto bi od ideologije privatluka bile sačuvane samo privilegije političke klase? Hoćete slobodno tržište? Marš na slobodno tržište.
Ili da, recimo, vlada državu da na tender ucijelo, onako đuture?
Da vlada objavi da je, nakon što je privatizovala sve što su u Crnoj Gori podigli komunisti, te sve četiri crnogorske dinastije, što će reći: Petrovići, Crnojevići, Balšići i Vojislavljevići, što je uključivalo i atraktivne nekretnine stare desetak vjekova, odlučila da privatizuje i državu Crnu Goru.
Rečeno uopšte nije neizvodljivo. Vladajući nisu država. Građani su nosioci suvereniteta, dakle oni su država. Vlada je servis, kao i predsjednik, kao i spiker skupštine.
Građani između više ponuđača biraju kompaniju koja će obaviti ono što je predmet ugovora. Ako je ponuda “svima plate 2000 eura”, pa od toga ne bude ništa, nema kažnjavanja na izborima: nego firma građanima plaćaju penale i biva zamijenjena drugom. Između toga da vam neko obeća platu 2000 eura pa to ne ispuni, i toga da vam obeća da će vam kuću ozidati do decembra, pa to ne učini, nema razlike. I jedno i drugo treba biti tuživo.
Posao korporacije koja je preuzela funkciju vlade je upravljanje, ne politika. Političke odluke na referendumu, u proceduri direktne demokratije, donose građani. Da, to znači: svako malo referendum. A zašto da ne? Tim prije što je, zahvaljujući mogućnosti elektronskog glasanja, u pitanju vrlo jednostavna, jeftina i brza procedura. U tom slučaju bi građanin politički reprezentovao sam sebe, nakon što se lišio parazitskih struktura navodne “reprezentacijske demokratije”. U tom slučaju doista bismo imali demokratiju.
Sve opisano je daleko od onoga što smatram dobrim rješenjem. Ali jeste li sigurni da bi to bilo gore od ovoga što danas imamo, od ovog političkog cirkusa koji ruglu izvrgava svaku ideju koje se dohvati, osim ideje apsolutne nekompetencije i apsolutne neodgovornosti, koje realizuje savršeno?
Gore ne bi bilo sigurno.Svi bismo odahnuli.