Zašto Mandić raste a Venecija tone: svi za jednog, jednom sve

Piše: Andrej Nikolaidis

Na početku Kasoviceve „Mržnje“ glavni junak pripovijeda crticu koja u tom filmu funkcioniše kao metafora francuskog društva. U kontekstu ovog teksta jednako efikasno radi kao metafora onoga što se dešava PES-u.

Čovjek, dakle, pada sa krova visoke zgrade. Dok se primiče tlu o koje će se razbiti u paramparčad, on naglas ponavlja samo jednu rečenicu. Sve brže pada i sa svakim spratom kraj kojega u padu projuri on kaže: za sada, sve je dobro.

Sa druge strane, Andriji Mandiću sve ide kako je zamislio. Spajićeva koalicija sa Mandićem drugoga diže, prvoga spušta. To nije tek očito: to je neporecivo.

Nakon izbora u Podgorici, vlada je i dalje formalno Spajićeva. Ali je najjača politička snaga u vladajućoj koaliciji – Mandić. Njegov ribrendirani Demokratski front u ovom trenutku gotovo je duplo jači od PES-a: ili ako hoćete, jednako jak koliko PES i Demokrate u zbiru.

Trend je bio očit i ranije. Nije ga zaustavila ni Evropa sad 2. Nema sumnje da će trend biti nastavljen: šta bi ga uopšte moglo preokrenuti, ako plate od 1000 eura nisu? Jedino svijest o tome da je politika mnogo više od ekonomske politike; svijest o tome da ljudi, siromašni ili bogati, imaju identitet i uvjerenja, i da su spremni boriti se za njih.

Spajić je učinio puno za Mandića. Direktno mu je pomogao da normalizuje i, rekli smo, ribrendira Front. Strance ubjeđuje da je Mandić good guy, natural born prozapadnjak.  Na kraju, kao šlag na tortu, na mobu za uzdizanje Mandića na tron Crne Gore priveo je i Bošnjačku stranku. Koja je za to na podgoričkim izborima žestoko kažnjena.

Vladajuća koalicija, prosto, funkcioniše po paroli iz Alan Forda: svi za jednog (Mandića), jednom sve.

Sa druge strane, Mandić kad god i gdje god stigne buši Spajićev pseudoanacionalni, mi-smo-iznad-identitetskih-pitanja narativ. Nema moratorija na identitetska pitanja: Mandić ih stalno poteže i tako mobiliše svoje, ali i DPS-ovo biračko tijelo.

Vladajući ne moraju mnogo mozgati. Ma koliko se samozavaravali, Mandićeva agresivna identitetska politika je ono što je diglo DPS. Jer Mandić, rekoh, buši Spajićev narativ, a istovremeno potvrđuje DPS-ov: potvrđuje da Crnoj Gori prijeti opasnost i da je treba braniti. Mandićeve zastave, jezik, Lovćen, koškanje sa Hrvatskom, zakon o dvojnom državljanstvu: sve je to radilo protiv Spajića a za DPS.

Kao što za DPS radi aparthejd-doktrina vladajućih, koja veli da, ma šta da se desi, partija za koju glasaju Crnogorci ne može u vlast. Samo vi tako nastavite, i svojeručno ćete DPS vratiti na ono što je bio.

Za DPS, napokon, radi i sam DPS. Abdić je bio genijalan potez te partije. Od temeljno odnarođene strukture foteljaša u kravatama i skupim odijelima DPS se na ovim izborima, zahvaljujući Abdiću, transformisao u partiju poštenih patriota, ljudi iz naroda. Paradoksalno, kao onaj stari, nalickani, mi-imidžom-emitujemo-moć-i-bogatstvo DPS djelovali su PES i Demokrate. Nevjerovatno: ti su ljudi ušli u fazu dekadencije prije nego su uopšte konsolidovali moć.

Ignorisanje stvarnosti je ugodna, ali skupa strategija. Niti jedan identitetski problem Crne Gore neće nestati zato što je vlada zamislila da je za nju korisno da se ponaša kao da tih problema nema. Niti će zbog toga nestati pritisak iz Beograda. A najmanje od svega će na taj način nestati temeljno pitanje Crne Gore: hoće li ovo društvo biti zapadno, demokratsko i liberalno ili će natrag na istok, u jedna nacija, jedna crkva, jedan despot ruski model?