USTAVNA ŽALBA NASTAVAK BORBE PROTIV ”MEDIJSKOG GANGA”: Sudovi kažnjavaju Aktuelno zbog iznošenja istine o zapošljavanju nekvalifikovane Lukovićeve supruge!

Paramedijski koncern u srpskom vlasništvu Vijesti, poznatiji kao ”medijski gang” i njegovi pripadnici opsjednuti su Portalom Aktuelno, a kako smo više puta pisali, ta opsesija se u najvećem dijelu manifestuje u vidu neosnovanih tužbi za naknadu nematerijalne štete kojima nas godinama zasipaju i čiji je jedini cilj naše gašenje.

Stvarni motivi za pokušaj gašenja Portala Aktuelno od strane medijsko-mafijaškog klana je odavno jasan – Vijesti i subverzivna klika okupljana oko njih nikada nam nijesu oprostili to što smo srušili monopol koji su imali na tržištu i na osnovu kojeg su mogli nesmetano da reketiraju i ucjenjuju.

”Medijska mafija” je svjesna da Portal Aktuelno jedini u državi ima hrabrost da u kontinuitetu iznosi istinu o ovoj malignoj kliki u srpskom vlasništvu, pa nas napadaju njihovim najjačim oružjem – zloupotrebom policije, tužilaštva i pravosudnih organa kroz podnošenje nebuloznih i krajnje apsurdnih tužbi.

U progon Portala Aktuelno zbog iznošenja istine o koruptivno-kriminalnim radnjama uključio se i njihov famozni dopisnik sa primorja, kontroverzni Siniša Luković za koga se u javnosti spekulisalo da je povezan sa makar jednom stranom obavještajnom službom.

Sudija Osnovnog suda u Kotoru, Narcisa Maja Bošković iz samo njoj poznatih razloga, u prvostepenom postupku, usvojila je u oktobru prošle godine tužbu ”novinara” Lukovića protiv predsjednika Crnogorske kulturne mreže (CKM) Aleksandra Damjanovića, portala Aktuelno i Skala Radio zbog, kako su u suludom obrazloženju naveli, ”povrede prava ličnosti jer su plasirali, odnosno objavili, tekstove i komentare u kojima se novinar vrijeđa i proziva da je državni izdajnik, neprofesionalni plaćenik i slično”.

Portal Aktuelno prema ovoj presudi zajedno sa Damjanovićem i Skala radijom treba da plati ukupno 1.000 eura Lukoviću zbog prenošenja saopštenja. Takva presuda, blago rečeno, vrijeđa inteligenciju i predstavlja samo relikt reketaške prakse koju je koncern Vijesti, poznatiji kao ”medijska mafija”, uspostavio nad crnogorskim pravosuđem.

Da stvari budu još gore, Viši sud u Podgorici je djelimično usvojio ovu presudu pa su Portal Aktuelno, Damjanović i Skala Radio presudom obavezani da Lukoviću na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede prava ličnosti solidarno isplate iznos od 1.000 eura sa zakonskom zateznom kamatom. Istina, Viši sud je donio odluku da ne treba da se uklanja tekst koji se tiče Lukovića, a u kojem se iznose istiniti navodi o sumnjivom zapošljavanju njegove supruge u opštini Tivat, kao i da je njegov bliži srodnik privođen u OB Tivat zbog pośedovanja nedozvoljenih supstanci – narkotika.

Zbog ovakve sramne odluke sudova koji su očigledno isprepadani od ”medijske mafije” što je jedan oblik korupcije, advokatski tim Portala Aktuelno podnio je žalbu Ustavnom sudu u kojoj traži da se ukine presudu Višeg suda u Podgorici i postupak vrati  na ponovno odlučivanje i istovremeno utvrdi povredu prava na slobodu izražavanja član 47 Ustava Crne Gore.

Ustavnu žalbu koju su podnijeli advokati Portala Aktuelno prenosimo u cjelosti:

Presudom Osnovnog suda u Kotoru P br 320/22/22 od dana 24.07.2023. godine:

I Djelimično se usvaja tužbeni zahtjev tužioca pa se obavezuju tuženi I, II i III reda da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede prava ličnosti, solidarno isplate iznos od 1.000,00 €, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do konačne isplate, sve prednje u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

II Obavezuje se tuženi II reda da ukloni tekst koji se odnosi na tužioca, koji se nalazi na internetu, na linku: https://skalaradio.com/damjanovic-novinaru-vijesti-i-njegovim-poslodavcima-meni-niko-nije-u-džaku-donosio-novac-da-izdam-crnu-goru/, roku od 15 dana po pravosnažnosti presude.

III Obavezuje se tuženi II reda da ukloni tekst koji se odnosi na tužioca, koji se nalazi na internetu, na linku: https://www.aktuelno.me/cra-gora/damjanovic-novinaru-vijesti-i-njegovim-poslodavcima-meni-niko-nije-u-džaku-donosio-novac-da-izdam-crnu-goru/, u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude.

IV Obavezuje se tuženi II reda da o svom trošku objavi uvod i izreku ove presude na internet portalu „Skala radio“, u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude.

V Obavezuje se tuženi III reda da o svom trošku objavi uvod i izreku ove presude na internet portalu „Aktuelno.me“, u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude.

VI Odbija se tužbeni zahtjev tužioca kojim je traženo da se obavezuju tuženi I, II i III reda da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede prava ličnosti, solidarno isplate iznos od 3.000,00 €, u dijelu mimo dosuđenog od 1.000,00 € za iznos od preostalih 2.000,00 € sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do konačne isplate, sve prednje u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, kao neosnovan.

VII Obavezuju se tuženi I, II i III reda da isplati tužiocu, na ime troškova parničnog postupka, iznos od 541,20 €, u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, pod prijetnjom izvršenja.

Rješavajući po žalbama tuženih Viši sud u Podgorici donio je 05.04.2024.g. presudu Gž br 4824/23 kojom:

POTVRĐUJE SE stav I, IV, V izreke presude Osnovnog suda u Kotoru P.br.320/22/22 od 24.07.2023. godine i žalbe tuženih u tom dijelu odbijaju kao neosnovane.

PREINAČAVA SE stav II i III izreke iste presude i izriče:

ODBIJA SE kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je traženo da se obaveže tuženi III reda da ukloni tekst koji se odnosi na tužioca, koji se nalazi na internetu, na linku: https://skalaradio.com/damjanovic-novinaru-vijesti-i-njegovim-poslodavcima-meni-niko-nije-u-džaku-donosio-novac-da-izdam-crnu-goru/, roku od 15 dana po pravosnažnosti presude.

ODBIJA SE kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je traženo da se obaveže tuženi II reda da ukloni tekst koji se odnosi na tužioca, koji se nalazi na internetu, na linku: https://www.aktuelno.me/cra-gora/damjanovic-novinaru-vijesti-i-njegovim-poslodavcima-meni-niko-nije-u-džaku-donosio-novac-da-izdam-crnu-goru/, u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude.

Tužiac je podnio tužbu radi naknade nematerijalne štete zbog navodne povrede prava ličnosti nastale navodnim nanošenjem duševnih bolova od strane tuženih. U tom pravcu uz tužbu kao dokaz dostavio je sporni tekst koji je sačinio tuženi I reda, a prenijeli tuženi II i III reda (ovdje podnosilac ustavne žalbe).

Prije svega valja istaći da se prvostpeni sud u svojoj presudi poziva na normu iz člana 20 stav 2 Zakona o medijima , kada utvrđuje odgovornost osnivača medija, a koja norma je iz ranijeg Zakona o medijima (“Službeni list Republike Crne Gore”, br. 051/02 od 23.09.2002, 062/02 od 15.11.2002, Službeni list Crne Gore”, br. 046/10 od 06.08.2010, 073/10 od 10.12.2010, 040/11 od 08.08.2011), a koja norma nije mjerodavna u vrijeme predmetnog događaja. Takođe, drugostepeni sud, moguće i greškom, ovaj zakon naziva Zakon o elektronskim medijima i poziva se takođe na član 20 st 2, koji sa predmetnom pravnom stvari nema nikakve veze, a nakon toga citira normu iz ranijeg Zakona o medijima. Na taj način stvorena je potpuna konfuzija u dijelu koji se odnosi na to koji zakon je sud uopšte primijenio prilikom donošenja odluke. Imajući ovo u vidu stiče se utisak da su i prvostpeni i drugostepeni sud primijenili materijalno pravo po zakonu koji nije važio u trenutku donošenja odluke, a trebalo je primijeniti važeći Zakon o medijima Sl lisr CG 82/20 od 06.08.2020.g..

Nadalje, nejasno je kako sud utvrđuje odgovornost tuženog III reda, Niti prvostepeni niti drugosteopeni sud u tom pravcu nijesu dali bilo kakvo objašnjenje sem citiranja norme iz nevažećeg zakona i tuženom prosto nije jasno odakle je sud našao da je isti odgovoran.

Članom 48 Zakona o medijima (Sl list 82/20 od 06.08.2020.g.) propisano je da:

„Svako na koga se odnosi informacija koja može da povrijedi njegovo pravo ili interes, ima pravo da od glavnog urednika zahtijeva da objavi odgovor kojim se pobijaju, dopunjuju ili ispravljaju neistinite, nepotpune ili netačno prenijete informacije, bez naknade.

Svako može protiv glavnog urednika​​ podnijeti tužbu za objavljivanje odgovora ako glavni urednik ne objavi odgovor, a za to ne postoji neki od razloga iz člana 52 ovog zakona ili ako odgovor objavi na nepropisan način.

Objavljivanje odgovora ne sprječava ovlašćeno lice da zahtijeva i ispravku informacije.“

Tužilac nikada nije podnio zahtjev za objavu odgovora, niti zahtjev za objavu ispravke, niti tužbu za ispravku, što jasno navodi da u konkretnom slučaju tužiocu cilj nije bio da se objavi odgovor, i ukaže na moguću netačnost ili neistinitost informacije, kako bi pobio ili ispravio navode odnosno informacije u tekstu. Upućujemo i na to da je ESLJP u više navrata u svojim presudama jasno naveo da zahtjev za objavljivanje odgovora ili ispravke predstavlja obavezan korak prije podnošenja tužbe za naknadu štete. (primjer: Melnychuk protiv Ukrajine, 05.07.2005. godine, br predstavke: 28743/03). Sama ova okolnost, odnosno nesporna činjenica, upućuje da neistinitih informacija nije ni bilo, a tužilac, shodno prirodi svog posla – novinar, zasigurno je upoznat sa navedenim odredbama Zakona o medijima, što neposredno i potvrđuje tokom postupka. Osporena odluka u tom pravcu nije dala niti jedan jedini razlog iako je isto isticano tokom postupka, a i sud ima ex officio tu obavezu. U tom pravcu se pozivamo i na praksu ESLJP u predmetu Boldea protiv Rumunije 19997/02 u kojem je sud konstatovao da treba da postoji detaljno obrazložena odluka da bi se postupak mogao kvalifikovati kao pravičan.

Tužiac, nesporno javna ličnost, što je i sam potvrdio u svom iskazu, čije se ime često pojavljuje u medijima tokom postupka navodi da se radi o namjerama tuženih da se stvori negativan utisak kod čitalaca i diskredituje njegova ličnost. Tekst tuženog I reda koji je prenijet na portalu aktuelno.me bavi se pitanjima od javnog interesa, posebno imajući u vidu da tužilac redovno javno iznosi svoje stavove o političkim i društvenim pitanjima, pa se na taj način bavio i tuženim I reda, što je tuženi I reda vrlo jasno objasnio u svom iskazu, datim pred sudom. Jasno je naveo samu prirodu svog odnosa sa tužiocem i razloge koji su doveli do samog teksta, kao i sudu pružio dokaze koji u najmanju ruku upućuju na određene sumnje  – zaposlenje supruge tužioca gdje je tuženi I reda dostavio sudu zapisnik – javnu ispravu kojim se jasno navodi da ista nema kvalifikacije odnosno uslove za zaposlenje, pa je ista ipak zaposlena, presudu suda za prekršaje itd. Ako javna isprava u kojoj se tvrdi da određeno lice ne ispunjava uslove konkurska pa to lice ipak bude zaposleno nije dovoljna za sumnju, onda se postavlja pitanje o čemu novinari uopšte mogu pisati i što se smije i može objaviti. Tuženi I reda je imao informaciju -zapisnik kao javnu ispravu i na osnovu nje iznio stav i sumnju.  Iznošenje u javnost informacija ili stavova je ključno za razotkrivanje korupcije, zloupotrebe moći i drugih nepravilnosti. Ako bi novinari morali dostavljati dokaze za svaku svoju tvrdnju (kako to pogrešno zaključuje posebno prvostepeni sud), kao u krivičnom postupku, istraživačko novinarstvo bi praktično nestalo. Novinari bi mogli pisati samo o pravosnažnim presudama, čime bi se ugrozila sama suština slobodnog istraživačkog i nezavisnog novinarstva. Pravosudna cenzura bi vodila do široke autocenzure među novinarima i urednicima. Strah od tužbi i pravnih sankcija bi ih prisilio da izbjegavaju objavljivanje bilo kakvih kontroverznih informacija. To bi dovelo do situacije u kojoj bi samo one informacije koje su bezopasne za moćnike bile dostupne javnosti, čime bi se značajno smanjila transparentnost i odgovornost. Kritika i sumnja su ključne za novinarstvo i demokratsko društvo. Ovakva vrsta zaštite kakvu je tužilac dobio od suda zapravo vodi zaštiti od bilo kakve kritike i obesmišljava svrhu medija i istraživačkog novinarstva.

Evropski sud za ljudska prava često naglašava da je potrebno ispitati prethodno ponašanje tužioca u profesionalnoj djelatnosti i medijskom prostoru, posebno kada se radi o novinaru velikog medijskog koncerna. Imajući u vidu sadržaj teksta koji je tužilac objavio i od čega je sve krenulo- Damjanoviću preko 53.000 eura iz Tivatske kase, a koji je kao dokaz proveden u postupku, možemo zaključiti da je isti objavio tekst o tuženom I reda, kojim bez bilo kakvog dokaza optužuje tuženog I reda da je od Opštine Tivat dobio nezakonito pomenuta sredstva. Zato je sud trebao brižljivo ispitati ponašanje tužioca, sam tekst tužioca kao povod nastanku spora, sa više pažnje cijeniti iskaz tuženog I reda, a ne uputiti tuženog I reda da i on može podnijeti tužbu. Sloboda govora ne postoji samo za prijatne i politički korektne stavove, već i za one koji izazivaju nelagodu i kritiku, koji šokiraju.

U vezi s tim, upućujemo na odluku Ustavnog suda Crne Gore u slučaju Už-III br. 87/09, od 19. januara 2012. godine, gdje je Ustavni sud naveo stavove koji se mogu primijeniti i u ovom predmetu. U toj odluci, Ustavni sud je ocijenio da Viši i Vrhovni sud nisu utvrdili sve relevantne činjenice za utvrđivanje pravnog osnova za dodjelu naknade za nematerijalnu štetu, posebno u pogledu povrede ugleda i časti tužioca, te intenziteta duševnih bolova koje je pretrpio. Viši i Vrhovni sud su, prema mišljenju Ustavnog suda, arbitrerno zaključili da postoji povreda časti, ugleda i dostojanstva ličnosti iznošenjem neistinitih podataka, te su na toj osnovi dodijelili naknadu štete, ne uzimajući u obzir potrebu za odmjeravanjem između dva ustavom garantovana prava – prava na slobodu izražavanja i prava na čast i ugled. Ustavni sud je zaključio da redovni sudovi nisu adekvatno obrazložili da li je dodijeljena naknada štete bila neophodna u demokratskom društvu i proporcionalna legitimnom cilju zaštite ugleda tužioca. U ovom i svakom sličnom slučaju, sud mora odmjeriti pravo tužioca na čast i ugled u odnosu na pravo tužeih na slobodu izražavanja i izvještavanja.

Podnosilac ustavne žalbe naročito ističe da izvještavanje i komentari o pitanjima koja se tiču načina rada javnih ličnosti moraju imati najviši nivo zaštite kao i politička rasprava (presuda ESLJP Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda), pa je analogno tome i u konkretnom slučaju stilu pisanja u spornom tekstu morala biti dodijeljena  „privilegovana zaštita“ prema Konvenciji, jer član 10 stav 1 Konvencije štiti i formu u kojoj se informacije saopštavaju (presuda ESLJP Jersild protiv Danske). U ovom predmetu sud „kažnjava“ podnosioca ustavne žalbe zato što je prenio tekst drugog lica – tuženog I reda, zanemarujući da „kažnjavanje novinara zbog toga što pomažu u širenju izjava drugih lica…ozbiljno ugrožava doprinos koji štampa pruža u raspravi o pitanjima koja su od javnog interesa.

Nadalje, ni u prvostepenoj ni u drugostepenoj presudi nije navedeno kojim propisom je tuženi kao vlasnik portala obavezan da ukloni uvredljive komentare. Presude u tom pravcu nemaju bilo kakvo obrazloženje, pa su kao takve arbitrerne. Jednostavno, sud se nije pozvao ni na koji materijalni propis, a utvrdio je da je navodno došlo do nematerijalne štete. Međutim, da bi kako i sam sud navodi došlo do štete, radnja kojom se šteta nanosi mora biti protipravna, tj mora biti zabranjena. A ako je zabranjena, sud mora navesti normu iz propisa kojom je ta radnja određena kao protivpravna.

Ni prvostepeni ni drugostepeni sud nijesu dali valjane razloge iz kojih bi proizašla društvena potreba zbog koje bi ugled tužioca bio stavljen iznad prava na slobodu izražavanja i izvještavanja u demokratskom društvu.

Podnosilac ustavne žalbe traži da Ustavni sud ukine presudu Višeg suda u Podgorici Gž br 4824/23 od 05.04.2024.g. u stavu I i postupak vrati  na ponovno odlučivanje i istovremeno utvrdi povredu prava na slobodu izražavanja  član 47 Ustava Crne Gore, Slobodu štampe – član 49 Ustava Crne Gore, Zabrane cenzure – član 50 Ustava Crne Gore, Pristup informaciji – član 51 Ustava Crne Gore, Prava na pravično suđenje – član 32  Ustava Crne Gore i člana 10 Evropske konvencije.