Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Daleko od rodne grude, na obalama Amerike, zajednica iseljenika iz Crne Gore gradila je težak i mukotrpan put do uspjeha. Na toj tuđoj zemlji, između Atlantika i Pacifika, prolazile su godine i decenije u neumornim životnim borbama, suočavanju sa nedaćama, usponima i padovima. Ipak, u srcima tih ljudi, rodni Plavsko-gusinjski kraj uvijek je ostao svjetionik nade i identiteta, nepokolebljivo prisutan uprkos miljama i vremenu koje ih je dijelilo od domovine. Ovo je priča o jednom od tih iseljenika, koji su, poput kapi u moru, stvarali mostove između dva kontinenta, obogaćujući i svoju novu domovinu i onu iz koje su potekli. Selim H. Čekić, sin Haljilj i majke Đuke, u tuđinu je stigao 1993. godine, noseći sa sobom ne samo težinu ličnih očekivanja već i snagu naslijeđa, kulture i ljubavi prema rodnom kraju. Svaka njegova borba i svaki uspjeh bio je kamen temeljac u izgradnji priče o iseljeniku koji je postao most između starog i novog svijeta.
Duge noći u dalekoj Americi često su bile ispunjene tihim snovima i mislima koje su lutale ka rodnom kraju. Sjećanje na djetinjstvo, na bezbrižne dane odrastanja, na roditelje i voljenu rodnu grudu, uvijek su se vraćali, poput eha iz prošlosti, izvirući iz srca koje je ostalo nepokolebljivo vezano za zemlju podno Prokletija. Ljubav i tuga, nadanja i snovi, budućnost i neizvjesnost – sve su to osjećanja koja su se neprestano preplitala u njegovoj duši. Ponekad, u trenucima tihog razmišljanja, suza bi zaiskrila u oku, suza koja je bila čvršća od bilo kog kamena Crne Gore. Ta suza nije bila samo znak nostalgije, već i simbola nepokolebljive veze sa domovinom, one veze koja ni vrijeme ni daljina nisu mogli prekinuti. Selim H. Čekić nije samo iseljenik, već i humanista, iskreni ljubitelj svog zavičaja i prirodnih ljepota Prokletija a naročito Volušnice. Ljubav prema ovim veličanstvenim planinama datira još iz njegovog djetinjstva, kada bi njegova porodica, predvođena rahmetlim ocem i majkom, izdizala na Volušnicu na stan. Ti dani, provedeni u bliskom dodiru sa netaknutom prirodom, ostavili su neizbrisiv trag u njegovom srcu, oblikujući njegovu duboku povezanost sa tim prostorom. Prokletije nisu bile samo planine za njega; bile su čuvar njegovih najdražih uspomena, simbol njegove neprekidne veze sa rodnom zemljom i izvor snage u svim izazovima koje je život u tuđini donio a bilo ih je itekako mnogo.
Uprkos svim izazovima života u tuđini, Selima H. Čekića ništa nije moglo omesti da se snažno poveže sa jakom i ujedinjenom zajednicom iseljenika. Svjestan da je očuvanje maternjeg jezika, kulture, vjere i običaja Bošnjaka od presudnog značaja za opstanak identiteta iseljenika, posvetio je svoj život tome da nesebično doprinese ovoj plemenitoj misiji. Znao je da je to jedan od značajnih puteva podrške i izazova u očuvanja iseljeničke zajednice, ali i njegova obaveza prema rodnom kraju i mnogim generacijama zemljaka sa druge strane okeana.
Njegova predanost i trud ogleda se u brojnim inicijativama i udruženjima kroz koje je ostavlja dubok trag:
Jedan je od osnivača Zavičajnog društva Plavljana i Gusinjana u Njujorku 1994. godine, koje je postalo simbol zajedništva i čuvar tradicije.
Četiri godine bio je član Odbora Islamske zajednice Plavljana i Gusinjana u Njujorku (IZPGNY), đe je aktivno radio na očuvanju vjerskog i kulturnog identiteta zajednice.
Blagajnik Fudbalskog kluba Bošnjak NY, đe doprinosi razvoju sporta i zajedništva među mladima.
Jedan od osnivača Fondacije Gusinje 2006. godine, kao njen blagajnik zajedno sa Rasimom Toskićem i Eskom Omeragićem, koja je usmjerena na podršku razvoju zavičaja i pomoći onima kojima je pomoć najpotrebnija.
Član redakcije “Web portala Gusinje-Plav.com,” đe je svojim radom doprinosio informisanju i povezivanju iseljenika sa svih krajeva svijeta.
Pokretač humanitarne akcije za Aldina – Dada Mujahodžića iz Podgorice, koja je pomogla u prikupljanju sredstava za medicinske troškove.
Pokretač humanitarne akcije za sestre Osmančević iz Rožaja, čiji je trud omogućio ovoj porodici da prevaziđe teške životne okolnosti.
Jedan je od osnivača humanitarnog udruženja EURO Gusinje NY, koje okuplja iseljenike sa ciljem pružanja pomoći zavičaju i zajednici.
Selimov rad nije bio samo izraz njegove ljubavi prema rodnom kraju, već i duboka svjesnost o važnosti povezivanja i zajedničkog djelovanja u očuvanju identiteta, tradicije i solidarnosti među Bošnjacima ali i drugima narodima i zajednicama u dijaspori. Njegov doprinos je snažan pečat u istoriji iseljeničke zajednice a njegove inicijative nastavljaju da budu snažne kao planiski vrhovi Prokletija i kao časni gorštaci plavsko-gusinjskog kraja.
Selim se nesebično posvetio dobročinstvu, vođen učenjem iz svete knjige Kur'ana koja naglašava važnost pomaganja i solidarnosti. Njegovo srce kucalo je u skladu sa riječima iz Kur'ana: “Pomozite jedni drugima u dobročinstvu i bogobojaznosti, a nemojte pomagati u grijehu i neprijateljstvu. I bojte se Allaha; Allah je, zaista, strog u kazni.” (Kur'an, sura Al-Ma'ida, 5:2). Selim je bio jedan od glavnih pokretača izgradnje Islamskog kulturnog centra (IKC) Gusinje i predsjednik Odbora iz Njujorka, koji je koordinirao ovaj izuzetno značajan projekat. Riječ je o najvećem objektu koji je dijaspora porijeklom iz Crne Gore izgradila u zavičaju. Gradnja centra trajala je punih pet godina, a površina objekta iznosi impresivnih 2.250 kvadratnih metara. Ono što je posebno karakteristično za ovaj projekat jeste da su glavne donacije prikupljene u doba pandemije koronavirusa, kada su mnogi gubili svoje najmilije i kada su brojni ljudi ostajali bez posla. Uprkos mnogim teškim vremenima, Gusinjani i Plavljani širom svijeta pokazali su nevjerovatnu solidarnost i nesebičnost, donirajući za izgradnju ovog značajnog centra.
Vrijednost Centra, koji je svečano otvoren 3. avgusta, iznosi preko 1.300.000 eura (milion i trista hiljada eura). Izgrađen je gotovo isključivo sredstvima dijaspore, pri čemu je više od 95% finansija došlo upravo od njih. Uz podršku svoje supruge, Sevde Hot-Čekić, Selim je posvetio veliki dio svog života ovom projektu, pružajući primjer kako ljubav prema rodnom kraju može nadvladati sve prepreke. Njihova porodica, uključujući kćerku Aminu i sina Armina, odražava vrijednosti koje su utkane u ovaj veliki poduhvat – vrijednosti zajedništva, solidarnosti i nesebičnog davanja. Selim nije jedini; on je samo jedna svijetla zvijezda u plejadi mnogih, čija djela zrače snagom i dobrotom za dobrobit Plavsko-gusinjskog kraja. Njegov doprinos je neprocjenjiv, ali on stoji rame uz rame sa brojnim drugim iseljenicima koji su, svojim nesebičnim radom i ljubavlju prema rodnoj zemlji, ostavili neizbrisiv trag. Za mene, kao Crnogorca, Selim i sva naša dijaspora predstavljaju prave dragulje. To su dragulji koji su, kroz velike žrtve i nepokolebljivu odlučnost, izgradili svoje ime u svijetu, zadržavajući duboku povezanost sa domovinom. Njihovi putevi bili su teški i bolni, ispunjeni izazovima koje samo oni mogu u potpunosti razumjeti. Ali uprkos svim preprekama, njihova ljubav prema zavičaju ostala je snažna, nepokolebljiva i jedinstvena.
Dijaspora Crne Gore, nije samo zbir pojedinaca razbacanih po svijetu poput šahovskih figura na ploči; ona je žila kucavica koja održava vezu između prošlosti i budućnosti, između domovine i novih generacija. Njihova priča je priča o snazi volje o vjeri u bolje sutra o neraskidivoj vezi sa rodnim krajem koja ni vrijeme ni daljina ne mogu oslabiti. Kao dragulji koji sjaje najjače u najmračnijim trenucima, naši iseljenici blistaju svojim uspjesima a njihova djela nastavljaju da grade ljepše mostove i bolje svjetove.
Ostala je ta daleka Amerika, pod sjenom veličanstvenog Kipa Slobode, kao simbol nade i novih početaka za mnoge koji su napustili rodnu grudu u potrazi za boljim životom. Ostale su mnoge neispričane i nezapisane muhadžirske priče, skrivene u srcima onih koji su prošli kroz neizvjesnost i borbu, gradeći život u zemlji koja im je pružila nove prilike, ali koja nikada nije mogla zamijeniti miris domaćih planina i huk rodnih rijeka, ljepotu sofre i mirisa domaće pogače i pite. Te priče, ispisane suzama i osmijesima, ljubavlju i čežnjom, ostale su žive u sjećanjima i dušama onih koji su ih doživjeli. One govore o žrtvama i snovima o ljubavi prema zavičaju koja nije jenjavala ni pod teretom daljine i vremena. Svaka neispričana priča je dragocjeni komadić mozaika zajedničke istorije, koja čeka da bude otkrivena i prenesena na nove generacije, kako bi sjećanje na muhadžire živjelo vječno, podsjećajući nas na snagu volje, hrabrost i nepokolebljivu vjeru u bolje sutra. Amerika, koliko god bila daleka, ostala je u njihovim srcima kao prostor pun izazova, ali i prostora đe su gradili mostove između dva svijeta, ostavljajući neizbrisiv trag u istoriji svojih porodica i svog naroda.