Radonjić: Zbog uzmicanja pred SPC, stranoj okupatorskoj crkvi omogućeno da obesmisli rezultate obnovljene nezavisnosti

Kao politička grupacija, koja nije bila, niti mogla biti, ni autentično domicilna, ni autonomna u smislu slobode ponašanja mimo uputstava beogradskog mentora, crnogorski AB „revoluvionari“ imali su na raspolaganju samo dvije opcije, od kojih je jedna bila neke vrste opšta politička projekcija, više u funkciji davanja nade nego realnog oslonca za bilo što konkretno, a drugi realni oslonac sa svojtvom „podupirača odozgo“, kazao je Radonjić.

U pripremi je nova knjiga kolumnistkinje Portala Aktuelno Tijane Lopičić “Razgovori sa Profesorom”. Ekskluzivno Vam prenosimo dio razgovara koji vodi sa prof. dr Radovanom Radonjićem, akademikom i redovnim univerzitetskim profesorom.

Profesor Radonjić je bio dekan Pravnoga fakulteta Univerziteta Crne Gore, dekan Kulturološkoga fakulteta Univerziteta Crne Gore, veoma cijenjeni crnogorski i jugoslovenski političar, kao i ideolog komunističke partije. Osnivač i voditelj je prve Škole demokratije i prve Škole retorike u Crnoj Gori.

Zar u Crnoj Gori tada nije bilo glasa razuma, odnosto protesta protiv takve političke logike i orijentacije. Gdje su bili intelektualci, istaknutiji stariji građani, studenti?

Radonjić: Bilo je i tada glasa razuma i otpora tom ludilu, ali je bio odveć slabašan, baš kao i danas, i nije mogao da nadjača huk snažno uzburkane gomile. Osim toga par organizovanih političkih grupa suprotnog opredjeljenja, nalazilo se pod stalnom budnom paskom organa vlasti i redovno promptno ometano ili sasvim onemogućavano da nešto ozbiljnije uradi. AB revolucionari su stalno ponavljali „Mi sve znamo“ i sve će biti kako mi hoćemo. U tom pogledu, naročito ih konsternirala „pojava“ u Crnoj Gori prononsiranog „vražjeg kota“ tzv. „ustašoidnih epigona štedimlijsko-drljevićevskog svjetonazora“, koji poput takvih svojih idola smjerno slijede naloge Vatikana za borbu protiv srpstva i pravoslavlja. Taj se kroato-katolički „vražji kot“ ugnijezdio u članstvu i među simpatizerima dviju procrnogoskih stranaka (Liberalnog saveza i Federalističke stranke), a predvode ga „ustašoidni unijatski neolatinaški bojovnici“. Objektivno, ta „crvenohrvatska bulumenta“, predano angažovana na stvaranju „neprincipijelne antisrpske (antijugoslovenske) koalicije“ i spremna da čak i crkvu i vjeru upotrijebi „kao moćan opijum u trovanju i razgrađivanju onoga što su mnoge generacije na ovom krvavom balkanskom tlu upravo svojom krvlju platile“ – nije partner za razgovor, jer ne posjeduje „uvjerenje o mentalnom zdravlju“. Naprotiv, za te kukavne ostake boljševizma, opijene „prozeliterskim vinom iz vatikansko-kominternovskih podruma“, koji ideji svespstva i svetosavlja suprotstavljaju „nebuloze“ o nezavisnoj Crnoj Gori i Crnogorskoj autokefalnoj crkvi, treba se moliti Gospodu da im oprosti, jer „sigurno ne znaju šta rade“. No, i pored toga što „nimalo nije prijatno baviti se temom stoprocentnog crnogorstva, te kuge koja više ne izaziva srdžbu, pa ni gađenje“, onima malobrojnima, koji bi tim kugom mogli biti zaraženi, valja predočiti:

– da se odavno i dobro zna ko je, kada, kako i zašto „u ime države, priznavao postojanje nepostojećih, svojeglavih (grč. autokefalnih) crkava i mitropolija“, te „kome su i zašto odgovarale pojedine ’neovisne’ države na tlu Jugoslavije“;

– da je zloduh crnogorske (independističke) opozicije „inkarniran u licu šačice Štedimlijinih vjernih i dosljednih nastavljača koji, slijedeći do tančina tradicije i amanete svoga zloznamenitog učitelja, nastoje svim silama da izbrišu iz svijesti i bića Crnogoraca ono što predstavlja njihovu kvintesenciju, a to je srpstvo i pravoslavlje“;

– da crnogorski „liberalno-reformistički nastrojeni konfederalisti“, i uopšte „nesrećni crnogorski lažni martiri, umišljeni proroci i ’neovisni književnici“, podršku za svoje „autohtone i autonomne nebuloze“ nalaze još samo u Zagrebu, gdje idu na „klanjanje šahovnici“ i „razgovor sa očiglednom fašističkom vlalašću u Hrvatskoj“, i kod samohranih cetinjskih baba, dječurlije i žutokljunih mladića, „koji se još načisto ne znaju pravo ni prekrstiti“;

– da su i NDH, koju su formirali ustaše, i NDCG (Nezavisna država Crna Gora), koju traže crnogorski independetisti, u suštini isto – „povijesni put oslobođenja od Srba“;

– da Crnogorce sramote „poturice i slična nekrst, oni koji izmišljaju svog patrijarha i kojemu nemaju šta metnuti na glavu nako kakav zarđali švapski šljem, oni koji lože glogovo kolje ispred Kraljevog Dvora“;

– da su glavni i najbrojniji gosti tih „poturica i slične nekrsti“ na „autokefalnim“ badnjim večerima „Šiptari i Muslimani, iz adekvatne im ’kaste’“, usljed čega „valja očekivati da će sljedećeg puta zajedno u Ulcinju, ili Rožajama zatražiti autokefalnost Džamije, jer i otuda treba zaštititi državu Crnu Goru“;

– da bi se krila antisrpstva u Crnoj Gori, na kojima lete „stopostotni Crnogorci“, mogla dobrano potkresati uklanjanjem Meštrovićevog mauzoleja s Lovćena, tog „bezbožničog kipa“ i „svetogrđa“, koji je uz to i simbol crnogorskog „rasrbljavanja“.

Koliko takva uvjerenja AB revolucionara utiču na njihovu vanjsku politiku?

Radonjić: Veoma. Oni svoju vanjsku politiku i uopšte odnos prema međunarodnoj zajednici i svijetu grade zavisno od procjene koliko i kako „spoljni činioci“ razumijevaju, odnosno pomažu ili odmažu njihova unutrašnja činjenja.

Po tom kriterijumu, zapadne zemlje su im višestruki neprijatelj, jer:

– ne odobravaju nacionalizam, religijski fundamentalizam i rasizam kao sredstva rješavanja političkih problema;

– nemaju razumijevanja za nasilno prekrajanje granica i ne prihvataju uspostavljanje bilo koje vrste hegemonije jednog konstituenta zajedničke države nad drugima;

– insistiraju na sankcijama međunarodne zajednice prema počiniocima zločina i vinovnicima rata;

– priznaju pravo na secesiju nekim djelovima „zajedničke države“; – slanjem svojih trupa na zaraćeno područje spriječavaju dalja vojna djejstva i osvajanja.

I obrnuto, nadu polažu u zemlje koje ne slijede mirovnu inicijativu i akciju međunarodne zajednice ili to čine s izvjesnim kašnjenjem, nevoljno i tek djelimično, odnosno u djelove svijeta za koje se pretpostavlja da su ideološki, vjerski, ekonomski, kulturološki ili na neki drugi način „predodređeni“ da budu „antiteza“ Zapadu. Kao argumente za takvo „opserviranje svijeta“, a time nužno i za svoje najprije psihološko i ideološko, a potom na izvjestan način i političko i strateško opredjeljenje na traženje spoljnopolitičkih saveznika isključivo na Istoku, „antibirokratski revolucionari“ navode dva „eklatantna primjera“: neposrednu ugroženost Crne Gore i opštu „antisrpsku“ nastrojenost Evrope.

O vanjskopolitičkoj poziciji Crne Gore kažu:

– da je ona krajnje složena i da je to posljedica „činjenice“ da prema Cnoj Gori „pored velikohrvatskih, postoje i velikoalbanske pretenzije“;

– da bi se Crna Gora „u slučaju raspada Jugoslavije, našla u totalnom hrvatsko-šiptarsko-muslimanskom okruženju s Italijom naspram, od koje bi bilo iluzorno očekivati da ne iskoristi takvu situaciju radi uspostavljanja svoje prevlasti nad Jadranom“;

– da jedino rješenje za Crnu Goru u takvim okolnostima, jeste „što tješnje jedinstvo sa Srbijom, a za obje savez sa Rusijom“.

Jednako su eksplicitni i u ocjeni „evropskog antisrpstva“. Uvjereni su, naime, u to:

– da sve evropske bajke „o demokratiji, o samoopredjeljenju naroda, o zabrani genocida, o helsinškim granicama, o humanitarnom nasljeđu“ treba „objesiti mačku o rep“, jer „Evropa je zakrvavila oči i polazi na Srbe, da skine taj prokleti narod iz brojnog stanja“;

– da se takvoj „zapadnoj opasnosti“ može parirati samo s pozicija jake srpske države na Balkanu, oko koje bi se prije ili kasnije okupili i ujedinili svi balkanski Sloveni i pravoslavci;

– da u svijetu predodređenom za podjele i sukobe, naspram katoličke i hegemonističke zapadne alijanse mora postojati njena demokratska i miroljubiva protivteža u vidu „pravoslavnog Komonvelta“.

Njihovo takvo uvjerenje dijele i relativno široki krugovi „prestrojenih ljevičara“, u čijoj retorici su sažete ideje i nadanja:

– velikog broja „nostalgičara“, tj. onih kojima je, kako sami kažu, u ranijem sistemu bilo bolje (neki će to iskazivati metaforom „Bravar je bio bolji“);

– grupacije informbirovaca koji su shvatili da im se najzad pružila prilika da učine ono što ranije nijsu mogli, tj (do)kažu da su nevino prgonjeni budući da su podržavajući Staljina i sovjetsku politiku prema Jugoslaviji 1948. godine u stvari branili „slobodu ljudske misli i dostojanstvo čovjeka“;

– izvjesnog broja „starih revolucionarnih kadrova“ kojima je „socijalistička vizija“ na trenutak „bila izmakla iz vida“, ali ne zbog njihove kolebljivosti ili sklonosti „trgovini idejama“, već zbog toga što su htjeli da se „sačuvaju za pravo vrijeme“;

– nevelika, ali dobro povezana grupacija tzv. novih vlasnika („krupnih privatnika“, „uspješnih privrednika“, „poznatih menadžera“, magnata sive ekonomije pretežno izraslih na ratnom profiterstvu i drugih namah obogaćenih „pregalaca“), koji u već uspostavljenoj vlastitoj kontroli nad svim što je bilo od značaja za ekonomski, politički, kulturni i svaki drugi život društva i države vide „posljednju barikadu“ odbrane jednakosti i slobode od nadiruće kapitalističke opasnosti, kao prve pretpostavke i najteže posljedice „novog svjetskog poretka“.

Svi ovi „ljevičari“ ostvarili su svoje unutrašnje ciljeve – „rehabilitovali“ se od „nepravednih optužbi“, zauzeli odgovarajuća mjesta u novoj političkoj nomenklaturi, socijalno se stabilizovali i osvojili ekonomsku vlast – i svima im je izuzetno stalo da „ostvarene rezultate“ trajno zaštite uz pomoć nekog moćnog pokrovitelja spolja. Jedina uzdanica u tom pogledu bio im je „tradicionalno prijeteljski Istok“, u čiju komunističku budućnost nijesu sumnjali.

Prva i najvažnija posljedica ovakvog spoljnopolitičkog uklona „antibirokratskih revolucionara“ bila je njihovo oficijelno priklanjanje srpsko-slovensko-pravoslavnom integralizmu. U interpretaciji najviših crnogorskih zvaničnika, to je značilo sljedeće: „Građani Crne Gore odlučili su da i današnja Crna Gora ostane privržena vrijednostima na kojima vjekovima počiva. U duhovnom smislu to je oslonac na pravoslavlje, a u državnom vertikala: crnogorstvo – srpstvo – južnoslovenstvo – slovenstvo – univerzalne ljudske vrijednosti“.  Faktički, to je trebalo da znači da Crna Gora krećući se ovom vertikalom može postati demokratska i prosperitetna zemlja i, što je još važnije, steći poziciju sa koje će ogavnom okruženju, naročito onom koje je pod „zapadnim uticajima“, moći da uzvikne: „Dosta je bilo“!

Da li u strateškoj agendi AB revolucionara ima države Rusije kao posebno važanog oslonca i garanta onoga što tom „revolucijom“ želi stvoriti u Crnoj Gori?

Radonjić: Ima, naravno, i to veoma naglašeno, jer u protivnom bi ta agenda bila „skandalozna“. Problem je, međutim, što u jednoj i jedinoj relevantnoj ruskoj agendi državne konfiguracije Balkana po završetku rata u Bosni – nema Crne Gore.

Izvinite, nije mi sasvim jasan Vaš odgovor. Molim Vas budite ljubazni i obasnite što ste ovakvom formulacijom htjeli da kažete? 

Radonjić: Htjeli smo jednostavno da kažemo da Rusija ostaje pri svojoj odluci s početka XX vijeka, da Crna Gora kao država više ne treba da postoji. To ćemo, ovoga puta, objasniti s osloncem na vlastiti tekst s kraja XX vijeka (tačnije iz 1994), u kome se bavimo tom temom.  Riječ je o razgovoru u Podgorici, vođenom između Vladimira Volkoviča Žirinovskog, predsjednika Ruske liberalne-demokratske partije, koji je 31. januara 1994. došao u posjetu Crnoj Gori i njegovih domaćina iz vrha DPS, odnosno građana koji su mu prirerili masovni doček – miting na centralnom gradskom trgu. Žirinovski, dakako, nije bio prvu Rus koji je u Crnu Goru došao da joj ponudi „dobre usluge“ svoje zemlje, ali jeste bio pva strana ličnost koja ja, samo dan prije stupanja na njeno tlo, u zvaničnom intervjuu (Ljubljankoj „Mladini“) kazao: „Budu li na ovim prostorima postojale BiH i Crna Gora, vladaće ovdje vječni sporovi i ratovi“, da bi u njoj (koja je za tu izjavu znala) bio primljen sa svim počastima i uvjeravanjima svojih sagovornika:

– da je narod Crne Gore, da bi opstao, morao da se bori „za svoju vjeru, svoju riječ, svoje pamćenje“;

– da on to čini „i danas“ (u vrijeme dok traje posjeta Žirinovskog – R.R.), uprkos „svih nepravdi, pritisaka i odluka Zapada“;

– da ljudi u u Crnoj Gori pamte da je ruski narod bio s njima i očekuju da ponovo, „i pored svih iskušenja“, budu „zajedno u odbrani svojega“.

Žirinovski je već u prvoj svojoj izjavi u Crnoj Gori saopštio tri stvari koje su njegovi domaćini željeli da čuju:

– da „Ruski narod Srbe neće ostaviti na cjedilu“;

– da „ukoliko NATO bude bombardovao srpske položaje u Bosni i Hercegovini, to će značiti i objavu rata Rusiji“ i „tada će na scenu stupiti ruska armija koja je još u Evropi“;

– da je „narodima istočne Evrope mjesto u jednoj državi“.

Saznanje da se nije samo, da se u borbi protiv „novog svjetskog poretka“, a za spas slovenstva i pravoslavlja, ima na koga osloniti i da u tom pogledu nijesu iznevjerena „stara nadanja“, bilo je nešto što se pamti i slavi. I bilo je proslavljeno mitingom više hiljada građana na centralnom trgu u Podgorici, 1. februara 1994. godine. Zadovoljan razgovorima sa svojim domaćinima iz crnogorskog političkog vrha, za koje je rekao da imaju stavove slične njegovim, Žirinovski je razdraganim učesnicima tog mitinga rekao:

– da okupljeni na tom skupu treba da budu srećni što su pravoslavci, jer su „duhovno jači od Zapada“, a uskoro će biti „i ekonomski jači i ujedinjeni“;

– da je Slovenima „nametnut tuđ sistem, a cilj je bio da se narod otuđi od pravoslavlja“;

– da su Sloveni „najbolji narod na planeti“ i da je Rusija „obavezna da više pomaže Slovenima na Balkanu, jer se oni nalaze na braniku pravoslavlja“;

– da „neka katolici idu u Pariz i Madrid“, a da „Turke valja podsjetiti da je Konstantinopolj bio vizantijska, pravoslavna prijestolnica“;

– da je cilj Rusije „da zaustavi rat na Balkanu, da se skinu sankcije i da se protivnicima Slovena i srpstva na Balkanu da do znanja kako se ne mogu igrati sa sudbinom srpskog naroda“;

– da Rusija „posjeduje tajno ružje – elektronsko i lasersko“, koje može djejstvovati „i sa zemlje i iz atmosfere“ i koje „uskoro treba da bude demonstrirano u Bosni“;

– da Slovene „veže ista kultura, istorija, pravoslavlje“ i da zbog toga slijedi „formiranje istočne alijanse, u koju bi trebalo da uđu sve pravoslavne slovenske zemlje“;

– da jedinstvena slovenska država treba da bude protivteža Zapadnoj Evropi, koja obuhvata prostor „od Lamanša do Beča“, dok će se „istočna alijansa“ protezati „od Knina do Vladivostoka“. Sveslovenski državni projekat što ga je Žirinovski nudio, suštinski je mogao da posluži samo jednoj svrsi: povezivanju etničkih mafija koje su, ponesene idejama o mogućnosti obnove komandne privrede i ratne mašinerije, kovale svoje resantimanske planove o novoj bipolarizaciji svijeta i vraćanju „zalutalih“ i „odbjeglih“ pod svoju hegemonističku kontrolu. To, ipak, nije spriječilo njegove crnogorske domaćine da, iako ih nigdje nije konkretno pomenuo,  u tom projektu, prepoznaju priznanje s „pravog mjesta“ njihovoj formuli nacionalne politike u čijoj osnovi se nalazila i još nalazi, kako bi A. Mihanjik rekao, „neka čudna mješavina etnički čiste države sa populističkom retorikom i nostalgijom za sigurnošću vremena diktature“.

Da li je bilo i drugih „eksternih oslonaca“ na koje su crnogorski AB revolucionari računali kao na repere koje treba poštovati, odnosno slijediti u procesu ostvarivanja svojih programskih ciljeva?

Radonjić: Kao politička grupacija, koja nije bila, niti mogla biti, ni autentično domicilna, ni autonomna u smislu slobode ponašanja mimo uputstava beogradskog mentora, crnogorski AB „revoluvionari“ imali su na raspolaganju samo dvije opcije, od kojih je jedna bila neke vrste opšta politička projekcija, više u funkciji davanja nade nego realnog oslonca za bilo što konkretno, a drugi realni oslonac sa svojtvom „podupirača odozgo“.

Budite ljubazni, pa nam objasnite o čemu se radilo u prvom slučaju?

Radonjić: Radilo se o strateškoj filozofskoj teoremi (s prizvukom anticipacije), na koju je autorska prava polagala politička grupacija JUL (iako je nastala iz pera jednog od redovnih članova CANU), a glasila je: „Novi međunarodni poredak“ – uprkos ogromnoj moći njegovih subjekata, združenoj svrsishodnoj djelatnosti, naklonjenosti bivših socijalističkih zemalja, slabosti i razjedinjenosti njegovih protivnika, naivnom vjerovanju njegovih simpatizera da će podržavajući ga riješiti sve svoje probleme – „istorijski je ograničen i prolazan“. U faktore koji djeluju protiv tog poretka i kojima on, na duži rok, neće moći da se odupre, spadaju:

– nacionalizam i uopšte osjećanje ugroženosti nacionalnog identiteta „koji ne samo da mogu već će se javiti kao reakcija na naddržavni i nadnacionalni karakter tog poretka“;

– neravnomjernost ekonomskog, tehnološkog i naučnog rtazvitka „koja je inherentna i državnom kapitalizmu“;

– regionalizacija po osnovu geografske bliskosti, sirovinske i druge komplementarnosti pojedinih zemalja;

– dekompozicija po osnovu konkurencije i konfrontacije konkretnih interesa pojedinih entiteta;

– pojava novih centara okupljanja (manjih zemalja), poput Kine i Indije, „kojima je milija nacionalna sloboda od zapadnog blagostanja“;

– „muslimanski fundamentalizam koji je antizapadni“, jer se radi „ne samo o nepomirljivim vjerama, nego i o suprotnim civilizacijama“.

Mislim, da bi nam bliže objašnjenje trebalo i za Vašu metaforu “a drugi realni oslonac sa svojtvom ’podupirača odozgo’“, kojom ste se poslužili kod pominjanja „drugog oslonca“.

Radonjić: Da, svakako. Radi se o tome da je najgori i po realnim implikacijama za crnogorsko društvo i državu najtragičniji strateški potez crnogorske tranzicione elite na vlasti bila je njena prepoznatljivo manifestovana čvrsta odluka da se, radi izbjegavanja otvorenog sukoba sa Srpskom pravoslavnom ckvom u Crnoj Gori, pomiri s njenom sasvim otvorenim i lako prepoznatljivim uzurpatorsko-diktatorskim pravom i ponašanjem, kojima je faktički beskrupulozno podrivala i na kraju sasvim i do krajnjih granica obesmislila rezultate njene tobož obnovljene nezavisnosti (referenduskom odlukom građana, od 21. maja 2006. godine).

Drugim riječima, faktički veoma bliska veza “postsocijalističke” elite na vlasti (po ruku sa njenom opozicijom) u Crnoj Gori sa rečenom okupatorskom Srpskom pravoslavnom crkvom stemelji na činjenicama:

– da nemarnost najviših organa crnogorske poslijeratne političke vlasti u tom pogledu ilustruje i činjenica da nije ispratila do kraja čak ni svoju inicijativu, iskazanu kroz odluku “skupštine 78 sveštenika” u Nkšiću 15. juna 1945. godine, o osnivanju “privremenog svešteničkog udruženja”, čiji bi primjer slijedilo osnivanje sličnih udruženja na prostoru cijele Jugoslavije, a faktički bi vodilo poništavanju dekreta regenta Aleksandra Karađorđevića o formiranju Srpske pravoslavne crkve Kraljevine SHS, odnosno pravednoj sukcesiji imovine te crkve, nego se sasvim smjerno povinovalo rezoluciji Sinoda SPC, u kojoj se i crnogorskom sveštenstvu nalaže da se u svome radu strogo pridržava učenja svetog jevanđelja, kanonskih propisa, Zakona i Ustava SPC i drugih propisa o radu i disciplini u Crkvi, umjesto što je krenulo putem koji “ne vodi dobru, ni jedinstvu crkvenom, već neredu i raskolu u Crkvi”;

– da vlast u Crnoj Gori, uprkos političkim razlozima u nekoliko navrata, da to promptno učini, od kojih su neki (pogotovo u vrijeme gradnje Mauzoleja na Lovćenu) imali prilično dramatične sadržaje, nikad nije pokrenula pitanje sukcesije crkvene imovine nakon nestakna “prve zajedničke države” u čiji sastav je njihova zemlja, sa svom svojom imovinom, bila nelegitimno uključena;

– da je predsjednik prve vlade AB revoluvionara u Crnoj Gori, u jednom od prvih pisama koje je poslao izvan Crne Gore, garantovao patrijarhu SPC da će imovina njegove crkve u Crnoj Gori (odnosi se na imovinu koja je dekretom regenta Aleksandra Karađorđevića 1920. godine bila uključena i imovinu Srpske pravoslavne crkva Kraljevine SHS), skupa nesmetanim radom SPC u Crnoj Gori biti sasvim zaštićeni;

– da je ta crnogorska Vlada, saobrazno takvoj garanciji zaštite imovine i slobode djelovanja SPC u Crnoj Gori, zabranila etničkim Crnogorcima ulazak u svoje vjerske objekte, s tim što je striktno poštovanje te odluke povjereno crnogorskoj policiji, koja tu dužnost sasvim revnosno obavlja i dan-danas;

– da je na redovnom zasijedanju Svetog arhijerejskog sabora SPC, maja 1996. godine donesena ogluka: „Bez obzira na raspad versajske, odnosno SFR Jugoslavije, jurisdikcija Srpske pravoslavne crkve i dalje se prostire na sve pravoslavne na toj teritoriji”;

– da je nakon toga Srpska pravoslavna crkva, na temlju mitova i kojekavih izmišljenih priča o osam i po vjekova svog prisustva na tlu Crnoj Gori prepisala u svoje vlasništvo gotovo cjelokupnu narodnu i državnu sakralnu imovinu, uključujući i drugu materijalna dobra od  najvišeg kulturno-duhovnog značaja, odnosno istorijskog značaja za zemlju i njene građane, a da pti tome nije naišla na bilo kakav otpor od strane organa domicilne vlasti, nevladinih organizacija  ili drugih grupe subjekata; jednako tako, uprkos mnogim odlukama Vlade o rušenju bespravno podignutih objekata SPC u Crnoj Gori, od kojih neki vjerovatno imaju i vanvjerske namjene, nijedna nije izvršena;

– da je Srpska pravoslavna crkva, na kraju, ohrabrena navedenim i inim ustupcima i uzmicanjima Crne Gore pred njenim neprekidno rastućim zahtjevima i nezakonitim radnjama, iz faktičke pozicije nešto ravnopravnijeg partnera od crnogorske Vlade u pogađnjima oko toga što smije, a što ne smije biti sadržano u novom crnogorskom Zakonu o vjerskim pravima i slobodama, s indignacijom odbila ponudu Vlade, s jedne strane, da se u tom dokumentu, tekst suprotne konotacije, zamijeni novim, u kome se kaže da je “isključena mogućnost da vjerske objekte može koristriti bilo koja vjerska zajednica osim Mitropolije crnogorsko-primorske i drugih eparhija Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori” i, s druge, da se, saobrazno Usatvu i zakonim zemlje, poput svih ostalih vjerskih zajednica, registruje u Crnoj Gori – a da pri tome ne bude podvrgnuta nikakvim sankcijama.

Tim činom, koji se odigrao 27. jula 2021. godine – i to ne slučajno, nego kao logična posljedica naopakog rada crnogorskog državnog establišmenta – i formalno je potvrđeno da regresija jednog sekularnog društva i države za samo tri decenije od nivoa srednje razvijenih po evropskim i svjetskim standardim na skupinu nesrećnika koji svoju sudbinu predaju u nadležnost strane okupatorske crkve, nije samo pobjeda lažnih bogova, nego i jedan od najvećih poraza čovjeka u njegovoj dosadašnjoj istoriji.

Uvaženi profesore, molim Vas da odgovorite na još jedno pitanje – posljednje u ciklusu ovih naših razgovora – a tiče se i Vas lično.

Radonjić: Izvolte, pitajte.

U jednom novinskom intervju, od 3. oktobra 1992. godine, rekli ste : “Antinomija Srpska pravoslavna crkva – Crnogorska država spada u nepomirljive. Problemi koji se iz nje emaniraju javljaće se, možda čak i u još oštrijem i neprijatnijem vidu ili Crna Gora ne dobije ’svoju’ autokefalnu crkvu, ili pak Srpska pravoslavna crkva ne učini Crnu Goru ’svojim’ državnim prostorom“.

Pitanje glasi: Kako se danas, 29. juna 2024. godine, osjećate nakon sinoćnjeg „svesrpskog“ anitustavnohg, i van svake pameti, „vidovdanske“ igrarije „parlamentarne većine“ u Skupštini Crne Gore?

Radonjić: Osjećamo se kao laureat Pirove pobjede za životno djelo. Sapienti sat.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala aktuelno.me i autora teksta