Radonjić: Razlog nastanka „AB revolucije“ bilo je traženje modusa da se „ispravi nepravda“ prema srpskom narodu

Masovni politički prevrat iz januara 1989. godine bio je katastrofalan po sve što je trebalo da se njime popravi. Jedini razlog za nastanak te famozne „revolucije“ bilo je traženje modusa da se „ispravi nepravda“ učinjena srpskom narodu, budući da su socijalizam i federalno ustrojstvo jugoslovenske države navodno bili isključivo u funkciji razbijanja njegovog nacionalnog i državnog bića, rekao je Radonjić.

U pripremi je nova knjiga kolumnistkinje Portala Aktuelno Tijane Lopičić “Razgovori sa Profesorom”. Ekskluzivno Vam prenosimo dio razgovara koji vodi sa prof. dr Radovanom Radonjićem, akademikom i redovnim univerzitetskim profesorom.

Profesor Radonjić je bio dekan Pravnoga fakulteta Univerziteta Crne Gore, dekan Kulturološkoga fakulteta Univerziteta Crne Gore, veoma cijenjeni crnogorski i jugoslovenski političar, kao i ideolog komunističke partije. Osnivač i voditelj je prve Škole demokratije i prve Škole retorike u Crnoj Gori.

Uvaženi profesore, pretpostavljam da bi završnu priču prvog ciklusa naših razgovora, zbog novih izazova i iskušenja pred kojima se naša zemlja nalazi, možda trebalo posvetiti izvjesnoj prigodnoj analizi jesu li predvodnici Antibirokratske revolucije ispunili svoju obavezu, datu prije 35 godina, da će Crnu Goru, putem tzv. tranzicije njenog dotadašnjeg društvenog sistema, iz „poluvjekovnog socijalističkog mraka“ izvesti na svjetlost boljeg, ljepšeg, bogatijeg i ljudskijeg svijeta i života. Kad kažem „prigodna analiza“ mislim na uvid u predmetnu materiju koji bi možda bio od koristi aktuelnom rukovodstvu zemlje za odrđivanje svojih poslova i zadataka u naznačenom smjeru, jer su u pitanju pripadnici iste političke orjentacije.

Radonjić: Dobro ste se toga sjetili. Posebno zbog činjenice da su, koliko se sjećamo, na velikom mitingu u Nikšću, na početku AB revolucije skandirali „dajte nam puške“ i „hoćemo Ruse“, a ovih dana nam iz tog grada, s vrha njegove lokalne vlasti, stižu poruke nešto malo drugačijeg sadržaja, ali istrog smisla i suštine. Riječju, prihvatamo razgovor na tu temu, jer može biti i politički svrsishodan i interesantan u izvjesnom naučno teorijskom smislu. Dakle, počnimo.

Molim Vas da najpije – zbog mlađih čitalaca koji to možda ne znaju – kratko objasnite što se podrazumijeva pod pojmom „Antibirokratka revolucija“?

Radonjić: Riječ je o masovnom političkom prevratu u Crnoj Gori, januara 1989. godine, kojega su njegovi organizatori tako nazvali, koji je po zvaničnoj najavi njegovih predvodnika trebalo da u što kraćem roku, masovnim angažovanjem „dogođenog (u smislu „probuđenog“ – R. R.) naroda“, otkloni smetnje u razvoju socijalizma, sačuva Jugoslaviju kao ravnopravnu zajednicu njenih naroda i republika, i ukloni s vlasti one koji su navodno smetali da se to postigne.

Da li se pomenuti prevrat pokazao opravdanim?

Radonjić: Ne. Bio je katastrofalan po sve što je trebalo da se njime popravi. Jedini razlog za nastanak te famozne „revolucije“ bilo je traženje modusa da se „ispravi nepravda“ učinjena srpskom narodu, budući da su socijalizam i federalno ustrojstvo jugoslovenske države navodno bili isključivo u funkciji razbijanja njegovog nacionalnog i državnog bića. Štoviše, pod uticajem propagande AB revolucionara u Srbiji i Crnoj Gori su ranijeh prosocijalističke ideje i ideje bratstva i jedinstva jugoslovenskih naroda i narodnost zamijenjene uvjerenjem da ideja socijalizma nije ništa drugo do filozofski i psihološki antipod pravoslavnog morala i slovenske duhovne krotkosti, te da je ovima dvijema zemljama namjerno podmetnuta da bi ih iznutra razorila i učinila trajno inferiornim i nemoćnim da se odbrane od pogromaških dejstava nemunih sila germanskog militarizma i islamskog fundamentalizma.

Ko su, u stvari, bili AB revolucionari? Ko ih je stvorio i gdje?

Radonjić: Radi se o dijelu lica u Srbiji i Crnoj Gori, gotovo svih uzrasta i zanimanja, etički i politički formiranih u duhu kvislinških orijentacija iz vremena Drugog svjetskog i sukoba sa Staljinom 1948, odnosno po raznim osnovama nezadovoljnih ličnim statusom, odnosno stanjem u temlji, koja su imala „unutrašnju potrebu“ ili naprosto od nekoga bila nagovorena ili plaćena da se „svete komunizmu“. Njima su se ponekad na duže ili kraće pridruživali i „stari revolucionari“ i mladi „svjesni samoupravljači“, spremni da radi ostvarivanja „viših interesa“. Tu je i deklarisana crnogorska „ljevica“, pupčanom vrpcom vezana za JUL- „lijevu“ koaliciju podobnih pripadnika (i obožavalaca) „vodeće nacije“, opredijeljenih „za Jugoslaviju kao političku i državnu zajednicu svih srpskih prostora“ i, kako kaže jedan srpski autor, veoma zaslužnih što su se odjednom, u isto vrijeme i na istom poslu, našli na pokupu „imperijalistički ljevičari i nacionalistički intelektualci, fundamentalistički duhovnici i rodoljubivi zločinci i mafijaši“. Nijesu izostali ni moralno slomljeni i do praga ekonomske bijede dovedeni crnogorski radnici, spremni da masovno pohrle na front protiv inovjerne „klasne braće“ i nesposobni da na pravi način postave bilo koje svoje egzistencijalno pitanje, dokazujući tako da je u njihovom slučaju dobio punu potvrdu geteovski formulisani cinizam o kretanju od nestrpljivosti do ravnodušja kao jedinoj čovjekovoj relaciji.

Takva masovnost i raznorodnost sljedbenika A.B. „ratnika“, na toj platformi više-manje jedinstveno djelatno okrenutih istom „revolucionarnom“ činu, vjerovatno nije bila bez krupnih željenih efekata?

Radonjić: Razumije se. Tako kompletirani korpus, čiji su gotovi svi pripadnici bili uvjereni da je prethodni sistem propao samo zato što se svima i u svemu „premnogo popuštalo i dopuštalo“ (uvođenjem samoupravljanja, „davanjem države“ onima koji je „nikad nijesu imali“, priznavanjem kao ravnopravnih „tuđih vjera“, čak i „izmišljanjem novih nacija“), bio je pripravan da izvrši sve zadatke, nezavisno od toga ko ih postavlja i čemu vode. U filozofsko-aksiološkoj osnovi te platforme nalaze se ideje slične onima iz kojih se Hitler razvio nacistički projekat svijeta koji se neće uspostavljati politikom „pacifističkih narikača“, već mačem pobjednika. Oni svojim sljedbenicima dovikuju: „Nacija je genetska, krvna kategorija, a ne državno-pravna“. Naučeni da je „okvir za tragediju ponovo sklopljen na isti način: ljudski životi i nedužna krv – srpska, i ruka koja jedino zna da mrzi i ubija – ustaška i vrhovnička“, oni spremno prihvataju „objašnjenje“ da „ono što Srbi hoće, srećni narodi već imaju – jedinstvo nacionalnog bića, državu, slobodu i demokratiju“, usljed čega za „najpreči zadatak“ smatraju neodložno „uspostavljanje nacionalnog jedinstva srpskog naroda ma gdje živio“. Dakako, sve to saobrazno „starom principu“ da „nacije imaju za cilj da budu suverene u ekskluzivnoj domovini sa jasnim i nepromjenljivim granicama“, što znači s pravom državnog zaokruživanja svojeg „nacionalnog prostora“.

Važi li to o čemu govorite podjednako za obje „ugrožene države“ (Srbiju i Crnu Goru)?

Radonjić: Važi, naravno. U Crnoj Gori se, čak, posredstvom jedne „poruke Arnautima“, ne samo svim inovjernicima i inoplemenicima stavlja do znanja da u njoj nijsu svi „svoji na svome“, nego otkriva i dokle sve „srpski prostori sežu“, te da će se u „povratku otetog“ koristiti „sva sredstva“. Na tom fonu, na poliitičkim skupovima uoči „januarskih događanja“ 1989. godine, već je bila u opticaju teza „bolje i rat nego ovakva bijeda“, odnosno poruka građanima da metke koje uzaludno troše pucajući na mitinzima, čuvaju za nešto drugo. Stvarnih dokaza, pak, o punoj spremnosti Crnogoraca da masovno sudjeluju i u ovom „ispravljanju istorijskih nepravdi“, bilo je napretek – od toga da je ona, za potrebe famoznog (krvavog) „rata za mir“, u odnosu na broj svojih stanovnika, „mobilisala pet puta više stanovnika nego Srbija“ i time jasno stavila do znanja da je uvijek prva tamo gdje treba „da brani i odbrani, ne samo sebe, nego i one kojima su potrebni spas i zaštita“, pa do slučaja kada je nakon zahtjeva vlasti iz Podgorice da se iz Banije vrate crnogorski dobovoljci koji su tamo poslati bez njenog znanja i odobrenja, stigla „poruka boraca sa fronta“ da oni raspolažu sopstvenim životima i zalažu ih „za Jugoslaviju – ma kolika ona bila“, te da „crnogorski dobrovoljci nijesu nikada pitali ni predsjednike, ni vlade kada odluče da se bore za pravdu, istinu i slobodu“. Trijumfalizam pobornika ovakvog crnogorskog „vraćanja sebi“ nije bio bezrazložan. Uvjereni da su u svom naumu uspjeli, oni zadovoljno konstatuju da u Crnoj Gori „kopni sjenka diktature“ uperene protiv srpstva i zameće se „ideja i obnova srpskog naroda i njegove duše“.

Ko je tada Crnoj u Gori konkretno upravljao navedenim procesima na njenom tlu, ili makar u njeno ime posredovao kod „glavnog štaba“ pokreta za „novi jugoslovenski poredak“, koji se očigledno nalazio u političkom vrhu Srbije, u Beogradu?

Radonjić: Generalno, prvu i posljednju riječ u formulisanju tih ideja, odnosno usmjeravanju društvenih procesa na njima utemeljenih, imala je intelektualna i politička elita Srbije, koja je, s malim izuzecima u oba ta korpusa, bila samo duboko inspirisana, nego i gotovo sasvim hipnotisana Memorandumom Srpske pravoslavne crkve. Kao narativ, nastao i stasao na etičkim i političkim ”fejk” derivatima takve biblije pravde i slobode, pod mentorstvom nekolicine pomirenih i ujedinjenih četničko-informbirovskih korifeja sa Univerziteta Crne Gore, konstituisalo se aktivističko jezgro crnogorskog „patriotskog fronta“ koje se i personalno i svakako drugo poklapa sa vođstvom DPS, sastavljenom od (po samoodređenju) „mladih, lijepih i pametnih“ predvodnika domicilne „antibirokratske revolucije“, i raspoređenim na čelnim pozicijama u državnoj vlasti. Oni svoj „ugled i uticaj“ stiču na tri načina:

– neposrednom i potpunom kontrolom javnih glasila (osobito TV Crne Gore i „Pobjede“), odnosno „profitabilnih državnih poslova“ i novčanih tokova (što im daje „magičnu moć“ da po cijeni koju sami odrede „drže na vezi“ ne samo socijalne grupe zavisne od države, koje inače čine gro biračkog tijela, već i sve preduzetničke i uopšte menadžerske strukture, krupne biznismene i magnate sive ekonomije);

– isključivošću i brutalnom represijom prema drugačije mislećim, koja podrazumijeva i demonstraciju i korišćenje oružane sile u sprječavanju njihovih legalnih i legitimnih političkih aktivnosti (policijsko zaprečavanje puteva funkcionerima Liberalnog saveza, opkoljavanje skupova vjernika i poštovalaca Crnogorske pravoslavne crkve naoružanim odredima policajaca, nadlijetanje helikopterima učesnika rituala nalaganja „crnogorskog badnjaka“ na Cetinju);

– „prilagodljivošću“ i „elastičnošću“ u odnosu prema „autoritetima“ i nalogodavcima, u prvom redu onima iz političkog vrha Srbije i Srpske pravoslavne crkve, te javnog mnjenja „srpske prepoznatljivosti“. Na tim premisama dobijeno većinsko povjerenje na višestranačkim parlamentarnim izborima, u decembru 1990. godine, za njih je značilo znatno više od „demokratske legitimacije“. Bila je to potvrda da su, na jednoj strani, čvrsto povezani s „buntovničkim masama“ mobilisanim na bespogovornoj odbrani srpstva i pravoslavlja, i da, na drugoj strani, kao pouzdan partner u zajedničkom poslu, uživaju punu podršku pobjedničke stran(k)e u Srbiji. Predvođen ovakvom avangardom, crnogorski „patriotski front“ predstavljao je snažan i nepokolebljiv oslonac aktuelne „srpske stvari“ – u Crnoj Gori i van nje. I kad su govorili o pravima Crnogoraca koja niko ne može da im uskrati, i kad su insistirali na pravu da samostalno taktički pristupaju „zajedničkim“ strateškim zadacima, i kad su pozivali crnogorske dobrovoljce da se vrate s fronta, jer ne žele „da Crnogorci budu narod za žrtvovanje, niti topovska hrana“, i kad su imali drugačiji stav od rukovodstva Srbije prema tzv. haškom dokumentu o preuređenju jugoslovenskog državnog prostora, crnogorski rukovodioci nijesu izlazili iz okvira „opšte saglasnosti“ sa rukovodstvom Srbije o „zajedničkoj liniji“. Na eventualnu opomenu iz Beograda da ne slijede dovoljno „opštu stvar“ brzo se se popravljali, uvjeravajući da je u pitanju nesporazum interpretacione prirode ili, u najgorem slučaju, „samo razlika u mišljenjima“.
Iza toga je slijedila njihova ili u njihovo ime nečija drugo izjava:

– da Crna Gora, iako „samostalno politički razmišlja“, oko jugoslovenske krize ima „manje-više identičan stav sa Srbijom“;

– da „između rukovodstava Srbije i Crne Gore ne postoji sukob“, već da je u pitanju nečiji pokušaj da manipuliše sa „tradicionalnom vezanošću naroda Crne Gore za JNA, srpstvo i pravoslavlje“;

– da „istorija ne daje pravo ni jednom rukovodstvu, ni Srbije, ni Crne Gore da izda i iznevjeri srpstvo“, usljed čega se Crna Gora može optužiti za „sve slučajeve, ali ne za antisrpstvo“;

– da obaveza Crne Gori da se bori za srpstvo proizilazi, u krajnjoj liniji, iz činjenice da „narod u Crnoj Gori i Srbiji jedan je isti narod, a ukoliko se pravi neka razlika onda je samo u tome što su Srbi u Crnoj Gori – Crnogorci, a Srbi u Srbiji – Srbijanci“.

Poznato je da se u jednom trenutku na političkoj sceni Jugoslavije pojavila šestorica predsjednika njenih republika, kao tim koji je pokušao da svojim autoritetom na sastancima održanim zaredom u svih šest republika prekinu agoniju zemlje i nađu neko rješenje za njen spas?

Radonjić: Da, bio je i takav pokušaj, ali predsjednici, motivisani svojim razlozima, nijesu uspjeli da se „sretnu“. Nije prihvaćena ni, kako se u jednom trenutku činilo, optimalna varijanta, koju su ponudili predsjednici Bosne i Hercegovine i Makedonije, a koja je predviđala, da se sva otvorena pitanja imaju rješavati sporazumno, miroljubivim putem, na demokratski način i u interesu svih, i da Jugosalvija bude uređena kao zajednica suverenih republika koje bi dio svojih ingerencija prenijele na savezne organe. Taj projekat, iza kojega su osim njegovih autora stali i predsjednici Slovenije i Hrvatske, u prvi mah je svesrdno „pozdravio“ i predsjednik Crne Gore, ističući da „formula o suverenim republikama koje sačinjavaju jugoslovensku državnu zajednicu… ne samo da je stvar realnosti, već je i na tragu dominantnih evropskih trendova“. Samo dva dana kasnije, crnogorski predsjenik više nije tako mislio, već je, umjesto toga, ne mogavši da se zamjeri „braći Srbima“, primjetio da su „susreti šestorice“ postali predmetom „opravdanih kritika javnosti“, a potom i izrazio sumnju u svrsishodnost njihovog daljeg sastajanja. Bio je jedini logičan logičan ishod, nakon nešto ranije apodiktički saopštene ocjene „dobro obaviještenog“ lista „Pobjeda“, da su predsjednici Slovenije i Hrvatske „izgubile smisao ne samo za ovovremeni, nego i istorijski kompromis“, a da predsjednici Makedonije i Bosne i Hercegovine nijesu ništa drugo do najobičniji „sateliti u ovovremenoj političkoj Ju-zbilji“.

Profesore, po ovome što ste sada rekli, proizilazi da je Crna Gora, zbog promjene prvobitnog stava njenog predsjednika, faktički krivac što se Jugoslavija onda raspala.

Radonjić: Da, formalno to tako izgleda. Suštinsku su stvari bile drugačije. Pored ostalog, i zbog toga što je Crna Gora davno prije toga, još od Njeguške bartolomejske noći, 6/7. januara 1832. godine, izgubila moć da odlučuje i o sebi, a kamoli o sudbini Jugoslavije. No, to je druga i duga priča, dovoljna da bude predmet neke velike specijalne studije ili romana u nastavcima. Uostalom, crnogorsku političu elitu u vrijeme kad se odvijala drama raspada druge Jugoslavije, činili su, kako smo već rekli, lideri AB revolucije, a njihov zadatak je bio, i to smo rekli, da rade na oživotvorenju velike Srbije, a ne da se bore za dobro Jugoslavije.

Ali, recite zašto je onda predsjednik Crne Gore, prvo podržao projekat svojih kolega iz Makedonije i Bosne i Hercegovine, veoma ga laskavo ocjenjujući, a onda naprasno, poslije dva dana, porekao (ili „povukao“) tu svoju podršku?

Radonjić: Zato što je radio po diktatu Beograda, kome je i tada, baš kao i sada, odgovaralo da takvim činom navede Crnu Goru da sama sebe ponizi pred drugima i otvoreno prizna čija je sluškinja i ko njome gospodari.

I to je sada jasno. Ali recite kako su građani Crne Gore na to ragovali?

Radonjić: S vrlo malim izuzecima, građani Crne Gore prihvatili su to kao sasvim uobičajenu stvar, na koju su odavno navikli. U to vrijeme su, naime, kao i prije i poslije njega, opredjeljenja i uvjerenja svojih najviših državnih i partijskih funkcionera, odnosno zvaničnih srpskih i crnogorskih glasila i njihovih „vjernih“ čitalaca i slušalaca, prihvatili kao ideološku i političku potvrdu ispravnnosti svojeg (dobrovoljačkog) pohoda na neosvojene jugoslovenske prostore kao neoslobođene „srpske teritorije“, odnosno kao dokaz više o neophodnosti i mudrosti podizanja njihove „antibirokratske revolucije“. Uvjerenost u to nudili su iskazima:

– da je nerealno očekivati postojanje državne zajednice Jugoslavije u postojećim okvirima, jer „istrošene parole o bratstvu i jedinstvu, očito posuđene iz jednog više nego prepoznatljivog boljševičkog vokabura, doista više nijesu u mogućnosti da spriječe raspad onoga što se odavno počelo samo od sebe raspadati, prepuštajući svoje mjesto najrazličitijim nacionalizmima, separatizmima, i secesionizmima, te nekakvom pravu na samoopredjeljenje i otcjepljenje“;

– da je prva Jugoslavija „propala zbog toga što su se Srbi odrekli sebe“, a da se drugoj „temelji ljuljaju zbog toga što su se udružili svi separatizmi u sprečavanju namjere da se Srbi više ne odriču sebe i što oni traže status u zajedničkoj domovini, kao i svi ostali narodi, uz napomenu da ne prihvataju grijeh nametnuti o vlastitoj krivici samo (zato) što su najmnogobrojniji“;

– da je generator tog raskolničkog trenda „hrvatska nacionalna politika“, koja je „proizvela probleme, sukobe, smrt i ratove“; – da bi dobro bilo da hrvatski narod i njegovi predstavnici shvate da su Srbija i Crna Gora riješene da „brane i odbrane prava svih jugoslovenskih naroda ili njihovih djelova da nastave život u jugoslovenskoj državi“;

– da bi Veneti i Kroati trebalo da se prisjete da Jugoslavija „nije stvorena nikakvim dekretima i pogodbama, već krvlju i žrtvovanjem pojedinih naroda, od kojih su neki unijeli u nju ne samo svoja historijska prava, nego i svoju državnost i svoju vojsku, koju su držali i onda kada pojedine od… bratskih republika (država) nijesu imale ni ime“;

– da Srbija i Crna Gora, „odavno priznate i poznate države, sa narodima u njima sa istorijskim osobenostima i ponosom, kulturama i tradicijama, niti mogu, niti treba da se ravnaju prema skorojevićkim državama i narodima“, radi čega Hrvatima, koji „nikada nijesu željeli da vladaju sobom pa sada opet traže tutore“, ne treba braniti da idu iz Jugoslavije, „ali svakako bez srpskih etničkih teritorija“;

– da Crnogorci i Srbi kao „dva državotvorna naroda olako se ne odriču države, koja, sama po sebi, predstavlja vrijednost“, tako da Jugoslavija treba da se očuva kao „jedinstvena federativna država ravnopravnih naroda“, s tim da se zna: „da o sudbini Jugoslavije mogu odlučivati samo narodi Jugoslavije koji su je kao zajedničku državu i stvorili“, da se „samo na osnovu ravnopravnog i jednakog korišćenja prava naroda na samoopredjeljenje može… konstituisati nova savezna jugoslovenska država, kao zajednica onih jugoslovenskih naroda koji žele da žive zajedno, u miru i slozi“, da se zato „postojeće administrativne granice između republika u Jugoslaviji ne mogu prihvatiti kao državne granice, jer one nikada i nijesu bile okviri u kojima žive pojedini narodi u Jugoslaviji“;

– da se motivi Crne Gore za očuvanje Jugoslavije ne iscrpljuju „u duboko usađenom osjećanju… pripadnosti jugoslovenskoj državi, odnosno ideji“, što je u izvjesnom smislu „sociopsihološki fenomen“ budući je toj državi uvijek više davala nego što je od nje dobijala, već se nalaze i u razumijevanju „problema srpskog naroda koji je rasut po teritoriji više republika“;

– da Crna Gora, u svakom slučaju „svoju budućnost treba da naslanja na tradicionalnu, nacionalnu i državnu politiku… koja je uvijek djelovala u okviru interesa čitavog srpskog naroda“, što bi joj omogućilo da sjedinjena sa Srbijom, ponovo postane „državotvorno jezgro za formiranje jedne nove zajednice – federacije srpskih zemalja“;

– da bi svi u Crnoj Gori i van nje trebalo da shvate da se Crnogorci više neće dijeliti na „zelene“ i „bijele“, jer nose u sebi “jugoslovenske a ne separatističke ciljeve“, a da bi hrvatski pretendenti na Boku trebalo da znaju da je „kotorska opština u srpskim rukama“ još od vremena vladavine Nemanjića, da „u Boki ima katolika koji se smatraju Srbima, ali nema Srba koji bi se smatrali Hrvatima“, te da ukoliko dođe do diobe „ogromna većina Bokelja zna da im je mjesto u srpskom dijelu“;

– da će „u diobi i formiranju nove državne zajednice“ Boka „ostati tamo gdje joj je mjesto“, a Crna Gora svoje granice sa Hrvatskom „povući mnogo prirodnije i logičnije, nego što su to uradili priučeni boljševički kartografi, čiji je, izgleda, jedini cilj bio da nad Crnom Gorom, u dijelu Boke Kotorske, ostave hrvatsko starateljstvo“;

– da u borbi za očuvanje Jugoslavije ne treba očekivati razumijevanje i pomoć Evrope, jer je Evropi „izgleda presahla savjest“, pa „ćuti i sve čeka da još jednom austrijski političari i njemački soldati Srbima podijele pravdu“, ne sluteći „da sama sebi stavlja za vrat fašističku mašinu u vidu legije stranaca, među kojima će se, kao i uvijek, naći i hrvatski pukovi, od kojih će opet propištati, onako kako je pištala u prošlim vjekovima“;

– da će Evropa, ukoliko pokuša da se vojno miješa u jugoslovenske unutrašnje stvari, dobiti „novu lekciju, kao onu u Vijetnamu“, jer branioci Jugoslavije imaju junačko srce i moderno naoružanje, a njihov „prirodni saveznik“ (Sovjetski Savez), „i pored evidentnih teškoća“, ne bi mogao da mirno gleda kako se evropske trupe „useljavaju na balkansko područje“.

Razgovor se nastavlja.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala aktuelno.me i autora teksta