Piše: Aleksandar Radoman
Kad je populistički guru Stiv Benon izjavio da će pred mase svakoga dana izlivati kofe izmeta tako da se ne mogu razabrati, teško da mu je na’m padalo da će najdosljednije sljedbenike strategija „zagovnjavanja“ naći u Crnoj Gori.
Novi histerični ispad anonimusa koji se krije iza saopštenja Demokrata – u kojem je manirom seoske torokuše peticiju grupe crnogorskih intelektualaca povodom ogavnog napada na Andreja Nikolaidisa nazvao „graktanjem grupe kvaziintelektualaca“, uz niz drugih, mahalaškom registru primjerenih, kvalifikacija – pokazao je svu bijedu crnogorskih sljedbenika Benonove doktrine.
Jedina rečenica vrijedna pažnje u toj tužnoj papazjaniji, u kojoj je ipak najgore prošao Stiven King, pozvan u mobu nakon neuspjelog blefa iz prethodnog teksta s Platonom, Hegelom, Marksom, Benjaminom, Jaspersom i drugim u saopštenju Demokrata tragično postradalim autoritetima, jeste ona sa samoga početka: „Stvarnost je, ipak, sasvim drugačija.“
E pa u toj stvarnosti na koju se poziva anonimus – Andrej Nikolaidis je jedno od najznačajnijih imena u kontekstu južnoslovenske interliterarne zajednice, jedan od najprevođenijih živih crnogorskih pisaca (s 30-ak prijevoda na jezike izvan štokavskoga jezičkog sistema), dobitnik Evropske nagrade za književnost i u južnoslovenskim okvirima najrelevantnije književne nagrade „Meša Selimović“, briljantni esejist i kolumnist, ljevičar, beskompromisni intelektualac kojem je uvijek bastalo da progovori o društvenim devijacijama, bez obzira na to ko bio na vlasti, pisac kojega je država Crna Gora osudila jer je Miloševićevog kućnog ljubimca Emira Kusturicu nazvao dželatovim šegrtom i sl.
Nasuprot onome što Andrej Nikolaidis jeste u stvarnosti u saopštenju Demokrata on je „poluintelektualac“, „akustik“, neznalica, „neostvareni intelektualac“, „filosof u pokušaju“, „branilac ratnih profitera“, beznačajan i neostvaren, branitelj kriminalaca i saradnika ratnih zločinaca i sl. Nikolaidisov portret u izvedbi anonimusa skrivenog iza saopštenja Demokrata pokazuje se tako kao metonimija funkcionisanja ove političke organizacije. Dramatični raskorak između Nikolidisove biografije i njene apokrifne verzije iz saopštenja Demokrata otkriva zapravo LAŽ kao temeljni princip njihova političkog djelovanja.
Onako kako jednoga od najznačajnijih crnogorskih i južnoslovenskih intelektualaca valjaju u blatu svojih frustracija, nezadovoljni što se usudio da se kritički osvrne na izjavu njihovog voljenog vođe, Milošević-jugendi, bijesna paščad koja se iznjivila iz partije što ju je krajem 90-ih za potrebe disciplinovanja Crne Gore utemeljio balkanski kasapin Slobodan Milošević, reže na sve koji se drznu da ukažu na njihovu prevarantsku misiju u crnogorskoj politici.
Parole „Mir je naša nacija“, „Pobjede a ne podjele“, „Zločinci nemaju naciju“ i sl. dio su repertoara kojim se Slobova đeca ukrivaju ne bi li za Goleš planinu zaveli naivne i neupućene. To što su u tom svojem nesretnom naumu pročitani povod je za lavinu grke žuči koju bljuju po onima koji su ih uhvatili na djelu.
Da išta osim laži imaju ponuditi crnogorskoj javnosti, ne bi bilo moguće da Demokrate u nekoliko mjeseci od podržavalaca prijedloga za imenovanje ulice Ratka Mladića u Beranama prerastu u podržavaoce Rezolucije o genocidu u Srebrenici, istovremeno odbijajući da glasaju za smjenu ministra koji vulgarno osporava genocid. Da išta osim laži imaju ponuditi, ne bi se busali u navodnu borbu protiv korupcije i kriminala vijajući vazdan u virtuelnome prostoru za Branom Mićunovićem, a podmuklo se keserili glasajući za izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti kojima je počinjena pljačka državne imovine nezapamćenih dimenzija, legalizacijom protivpravno otuđenih 50 km2 najvrednijega kulturnog nasljeđa Crne Gore u korist Srbije i njene Crkve.
Da na laži ne zasnivaju sve što čine, ne bi slavili antifašističke datume istovremeno se kunući u nasljeđe notornoga fašiste Amfilohija Radovića. Da su išta drugo do lažne mesije, ne bi se njihov koncept multikulturalizma svodio na usiljene floskule i tugaljive video spotove u kojima njihov vođa u pokušaju izigrava lažnog Isusa pomiritelja religija i naroda, iako svoju šovensku prirodu ne mogu sakriti ni u onih par frtalja teksta iz posljednjih saopštenja đe se od velikosrpskoga nacionalizma brane „Islamskom deklaracijom“ i progonom Srba na Kosovu.
Konačno, cijeli arsenal njihovih grdila upućen Andreju Nikolaidisu tu je da prikrije suštinu spora – njihovo insistiranje na individualnoj krivici za genocid u Srebrenici kao pokušaj odbrane srpskoga naroda od kolektivne odgovornosti – koju pritom niko i ne spominje – pripada upravo arsenalu besprizornih nastojanja da se izbjegne osuda ideologije koje je stajala iza srebreničkoga genocida.
Jer ta je ideologija i dalje u srcu Miloševićeva podmlatka, neokrnjena i sveta, zamaskirana samo debelim slojem floskula o pomirenju koje ne počiva na usvajanju univerzalnih građanskih vrijednosti, već na legitimizaciji fašizma kao slobode izbora.
Koliko god benonovska saopštenja Demokrata zvučala komično ili bijedno, iz njih nepogrešivo isijava (eto ga sad opet taj Stiven King) prepoznatljiva banalnost zla, koju ne mogu skriti ni spučena odijela, ni crvene kravate, ni sva sila lažnih parola i saopštenja nesretnih Miloševićevih siročića.
[…] Aktuelno […]