Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Knjiga „Ognjište“ Dragana (Mitova) Đurovića je zbirka priča, kazivanja i opisa života u Crnoj Gori. Đurović, dugogodišnji novinar i dokumentarista, prenio je duh, običaje i svakodnevicu ljudi sa crnogorskih ognjišta i ljutog krša koji su bili i ostali simbol doma, tradicije i života. Njegove priče su bogate detaljima i ispunjene toplinom i nostalgijom, često posvećujući pažnju onim segmentima života koji su već pomalo izblijeđeli i nestali sa starim vremenima. „Ognjište“ u ovoj knjizi ima posebno značenje – to je duhovno svetilište, mjesto okupljanja porodice, đe su se odigravali svi bitni životni trenuci, đe su se đeca rađala, odrasla, bolesnici njegovali a umrli ispraćali. Đurović koristi ognjište kao metaforu za dom, porodicu i tradiciju, i kroz svoje priče oživljava svijet koji je sada ostao samo u sjećanjima. Njegovo pripovedanje nije samo sentimentalno podsjećanje na prošlost, već i dokument o vremenu i ljudima čiji se glasovi i životni putevi polako gase. Njegov stil pisanja je topao, lirski, ispunjen emocijama i slikama koje oživljavaju pejzaže, navike, rad i običaje stanovnika Crne Gore. Ovo djelo nas podsjeća na značaj čuvanja tradicije, pamćenja korijena i očuvanja onoga što je nekada bilo osnova života.
Knjigu nam otvara priča „Amanet“, koju je ispričao Čedo Filipov Radojičić, osvetljava tradicionalne vrijednosti i moralna načela crnogorskog života. Ova priča fokusira se na koncept amaneta, odnosno zavještanja, poslednje volje koja se ostavlja onima koji ostaju iza nas. Kroz ovu priču, pripovijeda se o značaju riječi, tradicije i morala koji su se poštovali u starim crnogorskim krajevima, đe su riječ i čast bili važniji od bilo kakvih pisanih dokumenata ili pečata. Svijet priče o amanetu oslikava prošlost u kojoj se radilo „od zraka do mraka“, đe su svi članovi domaćinstva, od najmlađeg do najstarijeg, bili uključeni u rad i obaveze. Fokus priče je na vrijednostima koje su se prenosile generacijama – na vjernosti, odgovornosti i poštovanju koje su mladi trebali imati prema starijima, kao i obavezi prema nasljeđu i porodičnim običajima.
U priči se prenosi testament Stanoja Jovova, koji je simbol vrijednosti jednog vremena kada su riječi imale težinu „ka planina“. U svom testamentu, Stanoje ostavlja svu svoju imovinu svom unuku Ivu, pod uslovom da ga on do kraja života poštuje, brine o njemu kao o čoveku i sahrani po hrišćanskim običajima. U suprotnom, nasljedstvo mu neće pripasti. Testament je potpisan krstom i zabilježen rukom popa, što pokazuje koliko je važna bila riječ a ne birokratski dokumenti. Iz ovoga proizilazi jasno moralno načelo – čojstvo i odgovornost prema bližnjima su osnova po kojoj je ovaj svijet funkcionisao. Poruka priče je da se amanet nije odnosio samo na materijalno nasljeđe, već na nasleđe časti, riječi, i principa koji su regulisali odnose unutar zajednice i porodice. Sudbina i opstanak porodice zavisili su od toga da se svaka riječ i obećanje ispune, jer su amaneti prenošeni sa generacije na generaciju kao svetinje, čuvajući tako mir i čistoću obraza. Đurovićeva priča „Amanet“ evocira duh prošlih vremena kada su riječi bile neizbrisive a poslednja volja predaka bila svetinja koju treba poštovati. Domaćinstvo nije bilo samo mjesto stanovanja već i duhovno utočište, čiji je mir zavisio od toga da se amaneti poštuju i da se sudnji dan dočeka s mirnom dušom.
Priča „Đedovina“, koju pripovijeda Darko Miladinov Abramović, bavi se dubokim pitanjem suštine života u gradu i na selu, postavljajući u prvi plan vrijednosti vezane za očuvanje porodične tradicije, zemlje, i ognjišta – đedovine. Darko evocira razliku između života u gradu i života na selu, ističući kako gradski način života često znači otuđenost, nedostatak vremena i podređenost ritmu koji je nametnut spolja. Za razliku od toga, život na selu, posebno na sopstvenoj đedovini, donosi slobodu, samostalnost, i autentično postojanje koje je u skladu s prirodom, tradicijom i porodičnim vrednostima. Na selu je, prema riječima Miladina, čovjek svoj gazda, dok u gradu živi „za druge“ – za poslodavca, društvo i spoljne norme koje ograničavaju njegovu slobodu i autonomiju. Selo, iako je teže za život zbog znoja i truda potrebnog za preživljavanje, pruža osjećaj pripadnosti i smirenosti koje donosi đedovina – rodna zemlja koja je nasljedstvo predaka. Povratak na đedovinu nije samo fizički povratak na zemlju, već i simboličan čin povratka korijenima, pravim vrijednostima i unutrašnjem miru. Priča nam prenosi mudrost da čak i kada ognjište izgleda napušteno i prekriveno pepelom, ono uvijek čuva iskru iz koje se može zapaliti novi oganj. Time se naglašava kontinuitet života i tradicije – đedovina čuva ne samo materijalno nasljedstvo, već i duhovne vrijednosti koje se prenose sa koljena na koljeno. Uzimajući u obzir koliko je teško preživljavati u „krševitim“ krajevima Crne Gore, Đurović u ovoj priči prenosi snagu karaktera i volje da se tradicija i ognjište sačuvaju i održe uprkos svim izazovima.
Priča „Kost“ Miloša Velišina Jovanovića osvjetljava tešku svakodnevicu crnogorskog sela i bavi se temama štednje, borbe za opstanak i mudrosti potrebne za očuvanje života u surovim uslovima. Veliša koristi motiv kosti kao metaforu za poslednji, najsiromašniji zalogaj i uči nas da čak ni pas neće golu kost, ako nema mesa na njoj. Kroz ovu priču prožima se duboko ukorijenjena filozofija života – mudrost koja proizilazi iz borbe sa siromaštvom i potrebom da se svaki resurs iskoristi na najbolji način. Veliša u priči prenosi lekciju da je život na selu često bio surov i ispunjen oskudicom, ali da je iz te muke proizašla snaga, upornost i domišljatost. Opisuje kako su ljudi davali kravama koprivu i čađavu slamu samo da bi preživjrlr do proljeća, što osvjetljava težinu svakodnevnog života u planinskim predjelima. Takav način života naučio je ljude da poštuju svaki zalogaj, da planiraju unaprijed i da cijene ono malo što imaju. Priča upozorava na opasnosti nepromišljenog trošenja i nemarnog života – rđa koja „ije rasađenu motiku“ simbolizuje propadanje tradicije, rada i zajednice kada se vrijednosti ne njeguju. Veliša kroz ovu priču apeluje na razumijevanje da čak i kada postoji izobilje, potrebno je pažljivo planirati i šteđeti, jer nevolje i glad mogu brzo zakucati na vrata. Poruka je jasna – kako god bilo teško, uvijek treba misliti na sjutrašnji dan i na to da se sačuva ono što je od životne važnosti. Priča završava mudrim savjetom da se đeci prenesu riječi đeda Miloša Velišina: „Ne štedi se na dno vreće, golu kost ni pašče neće“. Ovaj savjet je zapravo životna lekcija o opreznosti, skromnosti i neophodnosti štednje, ali i o nužnosti poštovanja svakog trenutka i svakog resursa, kako bi život na selu opstao i imao smisla u teškim uslovima.
Priča „Verige“ Mira Pavićeva Dragovića osvjetljava razliku između tradicionalnih vrijednosti sela i novog načina života koji donosi obrazovanje i gradski uticaj. U središtu priče je sukob između oca i sina, između generacija koje su oblikovane potpuno različitim načinom života. Miro Pavićev, vrijedni i glasoviti domaćin, kroz sopstvenu borbu za opstanak prikazuje patrijarhalne vrijednosti, dok njegov sin Pero, školovan u „bijelom gradu“, donosi drugačije norme, jezik i ponašanje koje su u raskoraku sa porodičnom tradicijom. Priča počinje lamentacijom nad promjenama koje je donijelo vreme školovanja sina Pera. Otac se žali kako je sin, po odlasku na školovanje, zaboravio običaje i način života svoga doma, čime su „verige postale bijele“. Verige, simbol ognjišta i tradicije, metafora su za promjenu koja se dogodila u Perovom karakteru, ali i za napuštanje tradicije i udaljavanje od porodice. Perova promjena očituje se ne samo u ponašanju i jeziku, već i u njegovom izgledu i načinu obraćanja roditeljima.
Milena, Perova majka, prikazuje bezrezervnu ljubav majke prema đetetu, čak i kada je ta ljubav testirana sinovljevim ponašanjem. Njeno nastojanje da sačuva ono malo što ima, farbajući jaja za Uskrs i pripremajući obrok za sina, pokazuje kako u njoj živi vjera u porodicu i nadu da će obrazovanje sina donijeti boljitak porodici. Kada Pero dolazi kući, majka ga gotovo ne prepoznaje zbog njegove duge kose i moderne gradske odjeće. Njegov način izražavanja, poput upotrebe riječi „kevo“ i „ćale“, naglašava udaljenost od porodičnog korijena a njegova ravnodušnost prema očevom teškom radu izaziva osjećaj razočaranja. Otac, čiji su dlanovi „ka kora cerova“, oličenje je rada i požrtvovanja, takođe reaguje dubokom gorčinom kada vidi kako se njegov sin promijenio. Taj sukob kulminira kada sin odbija da popije rakiju sa ocem, opravdavajući se „obavezama“ i stilom života u kojem se ne pije alkohol.
Završna očeva rečenica, „Majčinim suzama ne treba se veseliti, niti se jeziku sa svoga ognjišta sprdati“, snažna je poruka o važnosti poštovanja tradicije i porodičnih vrijednosti. Ova rečenica predstavlja upozorenje, ali i žal nad promjenom koja se desila – sinovljevim odbijanjem korijena i udaljavanjem od običaja. Verige koje su postale bijele simbolizuju ne samo fizički simbol ognjišta, već i emocionalnu vezu koja se tanji između oca i sina, između prošlosti i sadašnjosti. Priča „Verige“ tako na snažan način osvjetljava sukob starog i novog, ruralnog i urbanog, tradicije i savremenog svijeta, ukazujući na to da u promjenama koje donosi vrijeme treba biti oprezan kako se ne bi izgubile one vrijednosti koje su nas oblikovale.
Priča „Obraz“ Boža Nikolina Pavićevića predstavlja dirljiv prikaz časti, zajedništva i povjerenja među ljudima, bez obzira na njihov etnički ili društveni status. Kroz priču se osvjetljava odnos između lokalnog stanovništva i romskih karavana koji su prolazili kroz njihovo selo i donosili duh prijateljstva, solidarnosti i poštenja. Kroz prisne i živopisne opise svakodnevice, priča nas vodi u prošlost u vrijeme kada je poštovanje riječi i časti – obraza –što je bilo ključno za zajednički život.
U centru priče su Sejdo i Bekrija, Romi koji su prolazili sa svojim karavanima, pružajući pomoć, radeći i živeći u skladu sa lokalnim stanovništvom. Njihov način života, pun pjesme, rada i prijateljstva, oživljava duh solidarnosti i bliskosti koji je vladao među različitim ljudima. Oni nisu bili samo putnici i „stranci“, već i članovi zajednice, dio njenog duha i atmosfere. Pavićević opisuje kako su u njihovim čergama, do ponoći, odzvanjale pjesme, mirisala varena kokoška i kako su zajedno dijelili hranu i radost. To je zajedništvo osnaživalo vezu među ljudima i stvaralo nepisana pravila i norme – zakon koji nalaže da „karavane niko da ne dira, nego neka idu kuda ih put vodi“. U priči se ističe kako su Sejdo i Bekrija bili „vala ka naša čeljad“. Iako su živeli nomadskim načinom života, pomagali su lokalnom stanovništvu, pružali ruku kada je bilo potrebno i dijelili sve što su imali. Njihov dolazak u duboku zimu da odaju poštu pokojnom učitelju Mitu Šakovu govori o velikom poštovanju koje su imali prema ljudima i životu. Ova posvećenost poštenju i zajedničkim vrijednostima bila je temelj njihovog postojanja i integracije u društvo. Kroz lik Boža Nikolina i priču o Romima, priča zapravo slavi poštenje, jednostavnost i čist obraz – vrline koje su bile ključne za skladan život u zajednici. „Ruka ruku mije, obraz obadvije“ nije samo poslovica, već životna filozofija koja naglašava međusobno poštovanje i brigu. Poruka priče naglašava koliko je važno čuvati obraz i živjeti čestito – ruke koje se međusobno pomažu su istovremeno, ogledalo časti i poštenja, i takav način života obezbeđuje mir, poverenje i zajedništvo. Na kraju, priča „Obraz“ nostalgično osvjetljava prošlost kada su vrata kuća bila otključana a odnosi među ljudima zasnovani na povjerenju i poštovanju. Danas, sa nestankom tih karavana, nestali su i ti duhovi prošlosti, ali priča Boža Nikolina Pavićevića zadržava živu uspomenu na vrijeme kada su ruke bile čiste, a obraz svijetao.
Knjiga „Ognjište“ Dragana Mitova Đurovića predstavlja bogatu riznicu priča, kazivanja i refleksija o životu u Crnoj Gori, uhvativši duh i tradiciju jednog vremena koje polako nestaje iz svakodnevnog života. Đurović je, svojim pisanjem, uspio da uhvati esenciju tradicionalnog crnogorskog života – one vrijednosti, običaje i emocije koje su vezivale ljude za ognjište, za mjesto okupljanja porodice i duhovno središte doma. Kao zbirka priča i sjećanja, „Ognjište“ ne samo da evocira prošlost, već je čuva i prenosi budućim generacijama, podsjećajući ih na ono što su nekada bili i na ono što je oblikovalo njihov identitet. Knjiga se može shvatiti kao svojevrsni zbornik života Crnogoraca i Crnogorki, đe su ognjište i dom centralni simboli tradicije, porodice i života u planinskim i ravničarskim krajevima. Kroz različite priče, Đurović oslikava svakodnevne situacije, odnose među ljudima, sukobe generacija, moralna načela i preplitanje radosti i tuge. Ognjište postaje metafora za sve ono što je trajno, duboko ukorijenjeno i nepromjenljivo – mjesto đe su se prenosile priče, đe su se dijelili trenuci sreće i tuge, đe su se rađali, odlazili ali i umirali. U tom kontekstu, knjiga se pretvara u lirsko-dokumentarni prikaz života koji više ne postoji, ali koji nastavlja da živi u sjećanjima onih koji su ga doživjeli i u riječima autora.
Tradicionalni život Crnogoraca i Crnogorki, kakav se prenosi kroz ovu knjigu, bio je ispunjen radom, poštovanjem prirode, dubokom povezanošću sa porodicom i zemljom. Nije bilo lako živjeti na surovim planinskim prostorima, ali je to donijelo poseban karakter ovom narodu – upornost, čast, poštovanje riječi, i gostoprimstvo. Đurović bilježi običaje, rituale i svakodnevne radnje koje su oblikovale generacije: od mobi, zajedničkog rada na imanju, preko surovih zimskih dana provedenih u borbi za opstanak, do svetkovanja praznika kada se okupljala familija i kada se veličao zajednički duh. Kroz sve ove slike prožima se duboka emocija i poštovanje prema životu u prirodi i prema ognjištu kao jezgru zajednice.
U knjizi „Ognjište“, ognjište je ne samo mjesto đe se okupljala porodica, već i mjesto đe se prenosila mudrost i životna iskustva sa koljena na koljeno. Tradicionalni život Crnogoraca bio je prožet jasnim moralnim pravilima, duboko ukorijenjenim običajima i osjećajem za zajedništvo. U tom svijetu, svaki član porodice je imao svoju ulogu, a stariji su se poštovali kao čuvari mudrosti i običaja. Đurovićeve priče često govore o očevima i majkama koji su svojim rukama podizali kuće, radili na polju, čuvali đecu i brinuli o budućnosti porodice. To je svijet u kojem se radilo „od zraka do mraka“, đe se zemlja obrađivala sa posvećenošću i poštovanjem, đe su stari znali kako da se postave prema svakom izazovu i đe su riječ i obraz imali veliku težinu.
U poređenju sa modernim vremenom, tradicionalni život Crnogoraca i Crnogorki osvijetljen u „Ognjištu“ čini se gotovo arhetipskim, sa naglaskom na jednostavnosti, strogosti, ali i toplini odnosa među ljudima. To je vrijeme kada su se vrijednosti prenosile kroz priče i običaje, kada se hrana dijelila za trpezom, kada je svako ime i prezime nosilo značaj i kada su porodične veze bile temelj na kojem se zasnivala cijela zajednica. Kroz Đurovićevo pero, čitalac osjeća nostalgiju za tim vremenom – vremenom koje, iako teško, donosi osjećaj pripadanja i sigurnosti, jer je život tada bio jasno definisan i prožet dubokim osjećajem za dužnost, čestitost i zajedništvo. Ova drgocjena knjiga sa svojim svjedočanstvima šalje nam smisao o neizbježnom prolasku vremena i transformaciji svijeta. „Ognjište“ nas podsjeća na to koliko je važno pamtiti i poštovati svoje korijene, cijeniti male trenutke svakodnevnog života i prenijeti te vrijednosti budućim generacijama. Đurović kroz svoje kazivanje šalje poruku o trajnosti onih najvrijednijih stvari – doma, porodice, i tradicije – koje nas oblikuju i koje čine naš identitet. „Ognjište“ je, u svojoj suštini, poziv na očuvanje tih vrijednosti, jer su one temelj na kojem se gradi svaki narod i zajednica.