Policijska autoćirilica

Piše: Slavko Mandić

Kupio je policajcima trinko nove Škode. Konačno više, jer je naša policija drumovima hodala više bosa nego obučena. Stara vozila i manjak policijskih službenika je slika koja se ośećala duž cijele države. Darodavac je Šaranović i bavi se ministarstvom policije. Obećao je, i nema što, ispunio je obećanje. Onda je vozila ofarbao u ćirilicu. S jedne strane. Ne obje. Jer tako po njemu kaže Ustav. Da ga je znao pročitat, uvjerio bi sam sebe da to baš i nije tačno. Član 13. Ustava uređuje da je službeni jezik u Crnoj Gori – crnogorski jezik, te da su ćirilično i latinično pismo ravnopravni. Ćirilice nema ni u tenderu. Ali ima kod darodavca, što je za ovu priliku sasvim dovoljno.

Ćirilica je ljepše pismo od latinice. Bogatija je i kitnjastija i grafički je ljepše dizajnirana. Problem je što Srbi vjeruju da je to njihovo pismo, staro više no je svijeta i vijeka. Nebesko, razumije se. Pretpostavlja se da im je to saopštio neko od edukativnih popova. Poput Kačavende, novoimenovanog mitropolita. U igri je još Gojko P. Nastavite sami niz slova u nastavku prezimena. Viđećete, može vam svašta ispanut.

Kako nalaže srpski običaj, treba konfiskovati sve što sa njihovom istorijom, tradicijom i kulturom nema nikakve veze. Tuđe se u narodu brzo primi i uspijeva za tili čas. A oni sa vjerovanjem da je njihovo i ono što je dokazano da nije, nemaju nikakav problem. Otmi za spas srpstva i pretvori ga u svetosavlje. Dočekaće te okultizam ćiriličnog Milomira Marića i fašizam Rakovića, Antića, Vučićevića, Šapića, Vesića, Vučevića. I broja im se ne zna. Tu družinu je zajahao davno patrijarh Aleksandar, vjerni sluga nevjernih građana. Onaj isti koji je obznanio građanima Srbije i Crne Gore da je državni udar u našoj zemlji bio, i da se on u to sam uvjerio. Zato mu je i dužnost bila da kaže javno, objašnjavao je svoju ulogu u medijskoj halabuci koja se tada digla. Sad se zbog toga jede. A kako i ne bi kad su mu u toj družini lični prijatelji koji dokazano više vole njega i njegovu Srbiju no vjekovnu Crnu Goru.

No vrnimo se mi autoćirilici. Shodno Ustavu i zakonima koji se u ovoj zemlji bezrezervno poštuju, a u saglasju sa emencipatorskom tradicijom, darodavac je Škode kolektivno izveo na ulicu, da ih narod vidi i osokoli se. Istovremeno, to je i poruka kriminalcima da će ih ove brzohotke stizati ako se slučajno odluče da uteknu od prostoproširene ruke pravde. Tehničke karakteristike su za ponos. Ako je tačna informacija kojom smo se ovom prilikom poslužili, ako se vozilima dobro stisne gas, oće ona i uz brdo. Ipak, najbolje će služiti po ravnici, zašto je i konstruisan trocilindični motor smješten ispod haube ovog policijskog moćnika.

Možda izgleda čudno, ali snagu ovom benzincu, za kojega kažu da ubrzava do 100 km za cijelih 10 sekundi, daje upravo ćirilica. Zato je darodavac i ugradio u prepoznatljive gabarite. Da se zna, jer je latinica prevršila svaku mjeru. Od nje se nije moglo živjet. Svuđe je bila prisutna, a jadna ćirilica je davno izgubila korak. I Ćirilo i Metodije pljevaljski. I tako redom, mišljenja je bio darodavac, koji je pismom želio da ispravi vjekovnu nepravdu.

Danas je sve drugačije. Zorna auta šetaju se gore dolje. Rekoh već, ima ih, ali ne i policajaca dovoljan broj. Zato ćemo još malo da se plašimo i da se zabijamo iza prozora i škura dok u sitnim satima divlja omladina po stambenim naseljima i četvrtima, pokazujući moć nad nemoćnim institucijama.

Rana ćirilica je nastala kao proširenje grčkog alfabeta znacima za osobito slovenske glasove. Prije ćirilice je opšte slovensko pismo bila glagoljica. Ne pišem ovo slučajno već zbog žala što na vozilima ova riječ POLICIJA nije ispisana upravo glagoljicom. To bi bilo od istorijsko kulturološkog značenja slovenskog naroda, u prevodu isključivo Srba. Jasno, jer drugog naroda na svijetu baš nešto i nema. Modernizacija policijskih vozila i ćiriličnog pisma samo sa jedne strane vozila je znak opštedruštvene moći jednog sistema.

Malo li je?