Papović: Nije bila pohara, ni obračun sa svim Kučima, nego sa onima koji su radili za skadarskog pašu protiv Crne Gore

Istoričar Dragutin Papović govorio je u Drugačijoj radio vezi o gušenju pobune u dijelu Kuča, ljeta 1856, o istorijskim izvorima o tom događaju, manipulacijama s konačnim ciljem da se Crna Gora rasparča tako što će se pojedina plemena okrenuti protiv nje… On naglašava da to nije bio ni ideološki ni nacionalni sukob, nego reakcija države Crne Gore na pokušaj destabilizacije koji su, po nalogu skadarskog paše, djelovi kučkog plemena činili terorišući ostale Kuče i Bartonožiće lojalne Cetinju.

Mirko Petrović bio je veliki voskovođa i prepreka stranim uticajima

Povodom zahtjeva nekih ekstremističkih NVO, kojima se pridružio i visoki funkcioner PES Vasilije Čarapić, da se spomenik velikom vojvodi Mirku Petroviću, kojega opisuju kao “krvinka Kuča koji je kučku djecu ubijao u kolijevci”, ukloni sa Trga nezavisnosti u Podgorici, Papović je najprije podsjetio ko je uistinu bio Mirko Petrović.

Brat knjaza Danila i otac kralja Nikole, pobjednik sa Grahovca i komandant crnogorskog oružja ovjenčan vojničkom slavom i, u prvim godinama vladavine mladog knjaza Nikole, čovjek koji je suštinski upravljao Crnom Gorom, vodio je herojsku odbranu Ostroga, januara 1853, i spašavanje moštiju Sv. Vasilija. Nakon Druge Omer pašine vojne na Crnu Goru, jedan od uslova primirja bio je da Mirko Petrović napusti crnogorsku teritoriju, jer je i neprijatelju bilo jasno da je on ključni čovjek odbrane njene nezavisnosti. Taj uslov ugovora nikad nije ispunjen, a Veliki vojvoda umire 1867. pod misterioznim okolnostima.

– Navodno je preminuo od epidemije kolere. Nikakve epidemije kolere, međutim, nije bilo. Ostala je ta smrt nerazjašnjena i taj veo misterije će, nesumnjivo, ostati. Imao je 47 godina i sumnja se da je otrovan jer nije dozvoljavao strani upliv na vođenje politike knjaza Nikole”, objašnjava Papović i dodaje da titulu Veliki vojvoda Mirko Petrović nije dobio zbog pripadnosti vladajućoj dinastiji ili činjenici da je bio brat jednoga i otac drugoga vladara Crne Gore, već zahvaljujući vojničkoj vještini i hrabrosti.

Pobune su imale za cilj rušenje Crne Gore

Papović je, potom, iscrpno govorio o spornom događaju, Drugoj tzv. pohari Kuča. ističe da je posrijedi jedna od više pobuna protiv Crne Gore, kojih je bilo i u vrijeme Njegoša i knjaza Danila i koja se morala ugušiti kako ne bi bila srušena država Crna Gora. Jer, to je bio cilj svih tih pobuna.

– Mislim da je termin pohara neadekvatan, jer prije svega označava krađu. Ne radi se o tome nego o obračunu sa snagama koje su imale različite motive za suprotstavljanje centralnoj vlasti sa Cetinja. Ti motivi su bili: odbijanje da se plati porez, odbijanje plemenskih glavara da se povinuju naredbama centralne vlasti i izazivanje nemira u Crnoj Gori na podsticaj, prije svih, skadarskog paše. Cilj je bio da se otcijepe djelovi Crne Gore, u konkretnom slučaju  Kuči”.

Papović podsjeća da je dio Kuča ušao u sastav Crne Gore u Njegoševo vrijeme, a ostatak nakon Berlinskog kongresa. Pobune protiv vlasti na Cetinju nijesu bile rijetke. U Njegoševo vrijeme, 1846. i 47. ugušene su pobune u Kučkoj krajini, Piperima, Crmnici… potom, 1854. u Bjelopavlićima. Kuči iz dijela koji je ostao pod upravom Otomanske imperije napadali su svoje saplemenike koji su bili u sastavu Crne Gore i Bratonožiće 1854. i 55. Na to ih je mitom podsticao otomanski upravitelj Skadra.

Gost DRV naglašava razliku u motivima pobune. Smatra legitimnom onu koja je motivisana nezadovoljstvom načinom na koji su vladali Njegoš i knjaz Danilo. Drugačije je kad se pobunjenici za pomoć obraćaju ili ih na pobunu protiv Crne Gore podstrekava paša iz Skadra.

– E, onda to nezadovoljstvo poprima elemente izdaje”, jasan je Papović, naglašavajući da se ne radi o svim Kučima, nego samo o onima koji su podmićeni ili su “turkofilski” opredijeljeni i angažovani za borbu protiv Crne Gore. Jednako važi i za gušenje pobune u Bjelopavlićima 1854.

– Treba istaći da se tu ne radi ni o obračunu knjaza Danila ili vojvode Mirka, koji najčešće predvodi vojsku koja rješava ove probleme, sa cjelokupnim plemenom. Radi se o eliminaciji turkofilskih i antidržavnih snaga u tim plemenima. Nema tu ni animoziteta između Cetinja ili Katunjana i ovih plemena. Čak ni između dinastije Petrović Njegoš i lidera ovih plemena. Knjaz Danilo se na istovjetan način obračunao i sa opozicijom iz svoje porodice. Sa Njegoševim bratom Tomom, serdaom Andrijom Perovićem koji je bio zet Njegošev i njegovim sestrićem Stevanom Perovićem Cucom, pa sa Đorđem Petrovićem…”

Šta kažu istorijski izvori

Nakon dvije godine napada na crnogorski dio Kuča i Bratonožiće, koje Drekalovići preduzimaju za interes skadarskog paše, s ciljem da ih otcijepe od Crne Gore, knjaz Danilo u ljeto 1856. šalje vojvodu Mirka da uguši pobunu.

– O tome šta se tada dešavalo ima malo podataka. Vojvoda Mirko izvijestio je knjaza Danila jednim pismom da je u tom napadu poginulo 50 pobunjenika i  dvojica crnogorskih vojnika. Da su najprije pokušali da pobunu riješe na miran način, da pobunjenike primoraju na predaju, a pošto oni to nijesu prihvatili, nego su ih čak napali, uslijedila je intervencija”, prenosi Papović sadržaj toga pisma na osnovu onoga kako je knjaz Danilo nedugo potom izvijestio francuskog, ruskog i austrijskog konzula u Skadru, Dubrovniku i Dalmaciji.

Pobunjenici koji su pobjegli u Skadar, međutim, ostavili su zapis da je poginula 131 osoba i da je među njima bilo civilnih žrtava – staraca, žena i djece. Četrdesetak godina kasnije, vojvoda Marko Miljanov u djelu “Pleme Kuči”, pozivajući se na kazivanja drugih ljudi, navodi podatak o 243 žrtve, većinom civilne!? Najznamenitiji Kuč naglašava da je te podatke samo čuo, pritom ne baca krivnju na knjaza i vojvodu Mirka, već na dio jedinica iz Crmnice i Vražegrmaca.

Zanimljivo je da je u vrijeme gušenja pobune u Kučima, Marko Miljanov bio na Cetinju, kao perjanik knjaza Danila. Tamo je i ostao još neko vrijeme i nije poznato da je iskazao bilo kakav protest zbog navodne surovosti prema njegovim plemenicima. Logika upućuje da bi takvim ponašanjem teško zavrijedio status moralne ikone koji ga prati i do danas, ako su podaci koje je zapisao četiri decenije tačni.

Drugih izvora o tzv Drugoj pohari Kuča nema. Podnosioci peticije za uklanjanje spomenika vojvodi Mirku navode da je ubijeno “nekoliko stotina” Kuča i pozivaju se na predanja i “brojne zapise”. Nijedan zapis, međutim, nije predočen javnosti.

Papović kaže da se nikako ne može isključiti da je tokom gušenja pobune bilo i surovosti, moguće i civilnih žrtava jer akcije te vrste rijetko prolaze bez takvih momenata. No, poznati istorijski izvori svode se, zapravo, na “riječ protiv riječi” i ne pružaju osnov za neupitne zaključke.

– Simptomatično je tako dugo ćutanje na jedan tako stravičan zločin, kakvo je bilo čutanje Marka Miljanova. Zanimljivo, nakon 1918, kad je organizovana Podgorička skupština i prvi put srušen spomenik vojvodi Mirku, kada je bilo poželjno govoriti loše o Petrovićima, nijesam naišao na podatak da je to urađeno zbog ovoga u Kučima. Niti je bilo ko od istaknutih Kuča u tim danima pominjao događaj iz 1856.”, primjećuje gost Antene M.

Pokušaj povlačenja linije fronta – Cetinje naspram ostatka Crne Gore

Indikativno je što inicijatori uklanjanja spomenika Mirku Petroviću ne pominju gušenje pobune u Kučima po nalogu Petra II Petrovića Njegoša. Na pitanje može li to imati veze sa aktuelnom agendom “obnove njegoševske Crne Gore”, ugledni istoričar odgovara:

– Mislim da ste na tragu onoga što je suština cijele ove priče. Ovo je vezano za ideologiju koja je novijega vremena. Ide se, čak, dotle da se događaj u Kučima pokušava prikazati kao genocid! Pri tome, zašto bi bio prihvatljiv spomenik vojvodi Mirku na Cetinju, a ne bi u Podgorici? Ako je vojvoda Mirko zaista to radio, onda mu nema mjesta niđe u Crnoj Gori. Pokušava se poslati poruka: ostatak Crne Gore naspram Cetinja! Kao da se pokušava povući ta linija fronta!”

Papović problematizuje i još jedan momenat. Inicijativa za uklanjanje spomenika dolazi od Srpskog nacionalnog savjeta. Kao da je gušenje pobune u Kučima imalo nacionalni karakter.

– 1856. nije bio međunacionalni obračun. U pismima konzulima stranih sila knjaz Danilo kaže da Kuče tretira kao sve druge Crnogorce. Kao Vasojeviće, Pipere… što i jeste… Inače, ta ideološka strana negira postojanje Crnogoraca kao nacije. Ali kad je u pitanju neki zločin, onda ih priznaje. Ovo su vrlo opasne teze, opasna ideologija!”

Gost DRV ukazuje da je spomenik na koji su se okomili prosrpski ekstremisti podignut ne samo Mirku Petroviću, nego svim poginulima u borbi za slobodu Crne Gore tokom druge polovine 19. vijeka. Sada bi oni postali kolateralna žrtva ove inicijative čiji je cilj “rasparčati Crnu Goru po plemenskim šavovima” i poslati poruku da “onome ko se borio za Crnu Goru, nema mjesta u Crnoj Gori”!