NAKON NOVE AKCIJE SERIJSKOG TUŽITELJA: Advokatski tim Portala Aktuelno u analizi raskrinkao Ivanovićevo licemjerje

Koncern Vijesti poznatiji kao ”medijski gang” i njegovi šefovi već godinama targetiraju Portal Aktuelno kojim su očigledno opsjednuti jer smo srušili monopol koji su imali na tržištu i na osnovu kojeg su mogli nesmetano da reketiraju i ucjenjuju.

Opsjednutost Portalom Aktuelno manifestuje se u vidu neosnovanih tužbi za naknadu nematerijalne štete kojima nas godinama zasipaju i čiji je jedini cilj naše gašenje.

”Medijska mafija” je svjesna da Portal Aktuelno jedini u državi ima hrabrost da u kontinuitetu iznosi istinu o ovoj malignoj kliki u srpskom vlasništvu, pa nas napadaju njihovim najjačim oružjem – zloupotrebom policije, tužilaštva i pravosudnih organa kroz podnošenje nebuloznih i krajnje apsurdnih tužbi.

U tužbenim hajkama prednjači jedan od šefova ”medijske mafije” Željko Ivanović, poznat kao serijski tužitelj. Upravo su od njega na adresu Portala Aktuelno sredinom prošlog mjeseca pristigle tužbe za naknadu nematerijalne štete koja je navodno uzrokovana tekstovima – “Spinovi medijskog taloga i skretanje pažnje sa klana Grand: kad mafije sarađuju” i “Šole čobanin i njegovo reketaško stado”.

Ivanović naravno traži novac – po 5.000 eura kao naknadu za navodne ”duševne bolove”, koji su navodno uzrokovani iako je pitanje da li ovakvi humanoidni entiteti uopšte imaju dušu.

Ovoga puta advokatski tim Portala Aktuelno u dva odgovora koji se razlikuju samo u tački 4 koja se odnosi na obrazloženje samih tekstova i pojmova korišćenih u njima, bavio se  Željkom Ivanovićem i njegovim radom i odnosom u medijskom prostoru. U analizi našeg advokatskog tima, potpuno je raskrinkano licemjerje Ivanovića koji uporno godinama tuži našu medijsku kući i često dobija presude u njegovu korist i to sve zbog vrijednosnih sudova, iako je i sam poznat po korišćenju mnogo gorih uvreda u sopstvenim tekstovima.

Koliki je Ivanović licemjer, i koliko su on i njegov mafijaški koncern isprepadali sudove da iz straha odlučuju po njegovom naopakom, siledžijskom nahođenju, najbolje ćete zaključiti iz odgovora na tužbu, koja predstavlja do sad najbolje urađen analitički osvrt na (ne)djelo Ivanovića.

Danas ćemo objaviti odgovor na tužbu vezano za prvi tekst “Spinovi medijskog taloga i skretanje pažnje sa klana Grand: kad mafije sarađuju”, a sjutra odgovor koji se tiče tužbe za tekst “Šole čobanin i njegovo reketaško stado”.

Dokle doseže licemjerje Ivanovića, čitaoci Portala Aktuelno mogu se uvjeriti iz odgovora na tužbu koji prenosimo u cjelosti:

1. Tuženi je primio tužbu od tužioca Željka Ivanovića, kojom traži naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove, odnosno povredu prava ličnosti, i to prava na psihički integritet, čast, ugled i dostojanstvo. Ova tužba se u najvećem dijelu temelji na samohvalisanjima o njegovoj predanosti i doprinosu slobodi govora i medijskim pravima. U suštini, radi se o ličnim pohvalama za koje u spisima predmeta ne postoje nikakvi dokazi, niti su te tvrdnje opšte poznate činjenice. Tužilac se predstavlja kao borac za slobodu govora i medija, ali to je suštinski samo njegova samopromocija.

Cijeli tužbeni narativ zasniva se na njegovom navodnom angažmanu i radu na polju slobode medija i govora, što tužilac očekuje da će biti prihvaćeno kao nesporna činjenica. Međutim, ne samo da to nije istina, već tužilac u stvarnosti pokazuje potpuno drugačije lice. On je u svojim tekstovima često oštar i bezrazložno uvredljiv prema drugima, napadajući ih na osnovu njihovog fizičkog izgleda, pola, godina starosti, težine i drugih ličnih karakteristika. Kada dobije odgovor na svoje napade, tužilac podnosi tužbe kao oblik zastrašivanja.

U ovom odgovoru na tužbu dostavićemo dokaze sudu koji će pokazati pravi karakter tužioca kao navodnog borca za slobodu govora i medijskih prava. Njegovi članci i kolumna “Lovac na zmajeve” jasno pokazuju koliko su netačne tvrdnje iz tužbenog referata. Ova tužba, kao i brojne prethodne koje je tužilac podnio, ima karakter SLAPP tužbi (Strategic Lawsuit Against Public Participation) usmjerenih na medijsko ućutkivanje i cenzuru.

Tuženi smatra da objavljeni tekst, iako može biti uvredljiv za tužioca, ne prelazi granice slobode govora zaštićene Ustavom Crne Gore i evropskim standardima. U demokratskom društvu, kritika javnih ličnosti, uključujući i novinare, mora biti dozvoljena, čak i kada je oštra i provokativna. Željko Ivanović, kao osnivač dnevnog lista „Vijesti“ i novinar, je javna ličnost koja mora tolerisati viši nivo kritike.

Tekst koji je objavljen na portalu aktuelno.me bavi se pitanjima od javnog interesa, posebno imajući u vidu da tužilac redovno iznosi svoje stavove o političkim i društvenim pitanjima. Tekst nije imao za cilj da naruši ugled tužioca, već da ukaže na potencijalne nepravilnosti i kritike koje su legitimne u demokratskom društvu. Tuženi ističe da, iako je jezik teksta oštar, on nije bez presedana u novinarskoj praksi. Tužilac često koristi sličan stil pisanja i izražavanja prema javnim funkcionerima i drugim ličnostima, što pokazuje dvostruke standarde u njegovom pristupu slobodi govora. Ako tužilac koristi uvredljiv jezik u svom radu, mora biti spreman da prihvati sličnu kritiku usmjerenu prema njemu. Takođe, treba uzeti u obzir da sudovi u demokratskim zemljama često daju prednost slobodi izražavanja u odnosu na zaštitu časti i ugleda javnih ličnosti.

Tuženi ističe da je tužba dio šire kampanje usmjerene na cenzuru medija i gušenje slobode izražavanja, kao i stvaranja monopolističkog položaja u medijima, gdje svako onaj ko nije sporeman da se povinuje pravilima ponašanja određenih političkih struktura, postaje predmet njihove pažnje i meta koju treba ukloniti iz medijskog prostora. Tužilac, kao promoter slobode medija, treba da podržava pluralizam mišljenja, čak i kada su ta mišljenja kritična prema njemu.

2. Dvojni standardi i omalovažavanje u kolumnama tužioca

Tužilac, Željko Ivanović, u svojim tekstovima konstantno koristi uvredljiv jezik i omalovažava druge, uključujući lične napade na fizički izgled i osobine pojedinaca. Na osnovu dokaza koje prilažemo, tužilac koristi izraze kao što su “tranja”, “mula”, “lopina” „đilkoš“ i mnoge druge, da bi diskreditovao i omalovažavao ljude na osnovu njihovog fizičkog izgleda, ponašanja i navodnih pripadnosti.

Na primjer, tužilac koristi sljedeće izraze u svojim tekstovima:

• U kolumni “Lovac na zmajeve” pod naslovom “Štap, Raško i Murinjo,” tužilac piše: “Nenad Čanak je definitivno nevin. Jer kako čovjek u zrelim godinama, bez brkova, sa primjetnim viškom kilograma, i što je najvažnije, neko ko se jednom rukom oslanja na štap a drugom na Raška Konjevića – može da učestvuje u puču.” U istom tekstu, tužilac političara Ljuba Filipovića naziva “mulom” i našeg poznatog pisca, dobitnika najvećih državnih nagrada, Andreja Nikolaidisa, takođe naziva “mulom”. Takođe, političara iz Srbije, Nenada Čanka, naziva “tranjom”, a novinara TV Happy, Milomira Marića, naziva “tranjom”.
• Značenje izraza “tranja”: “Tranja” je pežorativni izraz koji implicira da je osoba bezvrijedna, neuredna ili bez ikakvog značaja.
• Značenje izraza “mula”: “Mula” je uvredljiv izraz koji sugeriše da je osoba tvrdoglava, glupa ili nesposobna da samostalno razmišlja ili djeluje.
• U kolumni “Lovac na zmajeve” pod naslovom “Duče i Cetinje,” tužilac bivšeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića više puta naziva “Duče.”
• Značenje izraza “Duče”: “Duče” je titula koju je koristio Benito Musolini, fašistički lider Italije. Nazivati nekoga “Duče” implicira da je ta osoba diktator ili autokrata, te da ima fašističke sklonosti.
• U tekstu “Mukotrpno građena mafija,” u istoj kolumni, tužilac koristi izraz “Don Milo” za bivšeg predsjednika Mila Đukanovića, te navodi: “Kurir Petar” (misleći na bivšeg ministra Petra Ivanovića) “je, na veliko zadovoljstvo Don Mila, preko Pobjede, RTCG, CDM, Prve i ostalih mukotrpno građenih propagandnih institucija…”
• Značenje izraza “Don Milo”: “Don” je titula koja se često povezuje sa vođama mafije, implicirajući da je osoba uključena u organizovani kriminal.
• Značenje izraza “propagandne institucije”: Propagandne institucije su mediji ili organizacije koje šire pristrasne ili lažne informacije s ciljem manipulacije javnim mnjenjem i podrške određenoj političkoj agendi. U ovom kontekstu, tužilac implicira da navedeni mediji nisu nezavisni i objektivni, već služe za širenje propagande.
• Miodraga Mika Živkovića, nekadašnjeg predsjednika Liberalnog saveza Crne Gore, tužilac naziva “mulom”. Aleksandra Vulina, političara iz Srbije, naziva “mulom”, a Milana Bandića, bivšeg gradonačelnika Zagreba, naziva “lopinom.”
• Značenje izraza “lopina”: “Lopina” je pežorativni izraz za lopova ili prevaranta, sugerišući da je osoba korumpirana i nepoštena.
• U kolumni “Lovac na zmajeve” pod naslovom “Porfirije od rokera do Talibana,” tužilac jasno implicira da je Porfirije taliban, što je ozbiljna optužba s obzirom na značenje riječi “taliban,” koja se odnosi na pripadnika radikalnog islamističkog pokreta poznatog po ekstremističkim i nasilnim stavovima. U istom tekstu, tužilac navodi da Porfirije od rokerskog jagnjeta postaje “mula,” te da širi govor mržnje i
• U članku “Porfirije od rokera do Talibana,” bivšeg ministra Stijovića naziva “ministar za kupus i zelenu salatu.” U istom članku, bivšeg ministra Ratka Mitrovića naziva “ministar za prostor.” Vladiku Joanikija naziva “onaj đilkoš od Joanikija.” Bivšeg premijera Dritana Abazovića naziva “zelembač Dritan.” Predsjednika demokrata Crne Gore Aleksu Bečića naziva “crveni Aleksa.” U zaključku navodi: “Ove mule crnogorske i srpske vlastoljupci i foliranti, koji su za veći čin i više moći spremni da od ljevičara postanu desničari, od mirotvoraca ratni huškači, od rokera mule.

Da li je ovo ta sloboda govora i sloboda medija koju zagovara ovaj navodni borac i  promoter slobode govora i nezavisnosti medija kako sam sebe naziva u tužbi? Da li su izrazi koje koristi, poput “mula,” “tranja,” “lopina,” “taliban,” „đilkoš“ „ministar za kupus i zelenu salatu“ i drugi, koji često uključuju nacionalističke prefikse i uvrede na osnovu fizičkog izgleda i ličnih karakteristika, gori i ekstremniji od kritike koja je upućena njemu? Ovakvi izrazi prelaze granice pristojnog diskursa, približavajući se govoru mržnje, jer šire negativne stereotipe i podstiču netrpeljivost, što je daleko ozbiljnije i štetnije za javni diskurs nego kritički tekstovi upućeni njemu.

Ovi primjeri jasno pokazuju da tužilac koristi uvredljiv i omalovažavajući jezik, često usmjeren na fizičke osobine i lične karakteristike ljudi. Takva praksa nije u skladu sa standardima pristojne i odgovorne komunikacije, a ipak tužilac očekuje da drugi prema njemu budu blagi i uzdržani.

Tužilac, koji se predstavlja kao promoter slobode govora i nezavisnosti medija, očigledno ne praktikuje iste principe u svom radu. On koristi svoj medijski prostor da bi diskreditovao i napadao druge bez konkretnih dokaza, dok očekuje od suda da bude zaštićen od slične kritike. Ovo ukazuje na dvostruke standarde koje tužilac primjenjuje.

3. Željko Ivanović nije predmet kritike tuženog zbog svoje ličnosti, on tuženog kao ličnost ne zanima, već zbog svoje uloge kao osnivača, kolumniste i urednika velike medijske kuće, propagatora finansijskih interesa i politika koje sprovodi. On koristi svoju medijsku kuću i medijski prostor za omalovažavanje i napade na druge. Evropski sud za ljudska prava često naglašava da je potrebno ispitati prethodno ponašanje tužioca u profesionalnoj djelatnosti i medijskom prostoru, posebno kada se radi o vlasniku-osnivaču i uredniku-novinaru velikog medijskog koncerna.

Pri ocjenjivanju da li je prekršen član 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima, koji garantuje slobodu izražavanja, potrebno je proći test neophodnosti u demokratskom društvu. Ovaj test zahtijeva da se utvrdi da li miješanje domaćih vlasti u slobodu govora odgovara hitnoj društvenoj potrebi, da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići miješanjem, te da li su razlozi i opravdanja dovoljni. Hitna društvena potreba podrazumijeva da postoji ozbiljan i neposredan razlog zbog kojeg je neophodno ograničiti slobodu izražavanja kako bi se zaštitilo drugo pravo ili javni interes. To znači da intervencija mora biti opravdana radi zaštite od stvarne opasnosti, kao što su govor mržnje ili kleveta koja može izazvati ozbiljne posljedice ili prijetnje javnoj sigurnosti.

U vezi s tim, upućujemo na odluku Ustavnog suda Crne Gore u slučaju Už-III br. 87/09, od 19. januara 2012. godine, gdje je Ustavni sud naveo stavove koji se mogu primijeniti i u ovom predmetu. U toj odluci, Ustavni sud je ocijenio da Viši i Vrhovni sud nisu utvrdili sve relevantne činjenice za utvrđivanje pravnog osnova za dodjelu naknade za nematerijalnu štetu, posebno u pogledu povrede ugleda i časti tužioca, te intenziteta duševnih bolova koje je pretrpio. Viši i Vrhovni sud su, prema mišljenju Ustavnog suda, arbitrerno zaključili da postoji povreda časti, ugleda i dostojanstva ličnosti iznošenjem neistinitih podataka, te su na toj osnovi dodijelili naknadu štete, ne uzimajući u obzir potrebu za odmjeravanjem između dva ustavom garantovana prava – prava na slobodu izražavanja i prava na čast i ugled. Ustavni sud je zaključio da redovni sudovi nisu adekvatno obrazložili da li je dodijeljena naknada štete bila neophodna u demokratskom društvu i proporcionalna legitimnom cilju zaštite ugleda tužioca. U ovom i svakom sličnom slučaju, sud mora odmjeriti pravo tužioca na čast i ugled u odnosu na pravo tuženog na slobodu izražavanja. Evropski sud za ljudska prava naglašava da javne ličnosti, kao što je tužilac Željko Ivanović, moraju biti spremne trpjeti viši nivo kritike i javne rasprave. Sud ne smije cenzurisati medije u korist tužioca koji koristi svoj položaj za omalovažavanje drugih. Takav tužilac mora očekivati da će biti podložan kritici u skladu sa svojim postupcima i javnim djelovanjem. Zaključno, sud treba utvrditi da li su tužiočevi napadi na druge bili neprikladni i bezrazložno uvredljivi te da li je njegovo ponašanje bilo u skladu sa standardima pristojne i odgovorne komunikacije. Na osnovu toga, sud može donijeti pravednu presudu, uzimajući u obzir sve relevantne činjenice i pravne standarde.

Tužilac koristi pristup sudu i svoje tužbe kao sredstvo za finansijsko iscrpljivanje i gušenje manjih, slobodnih medija koji se usuđuju da ga kritikuju. Ovo jasno ukazuje na pokušaj stvaranja medijskog monopola, gde se koriste pravne tužbe kao alat za cenzuru i eliminisanje konkurencije. Takva praksa ugrožava pluralizam medija i pravo javnosti da bude informisana iz različitih izvora.

4. Sloboda govora i stavovi urednika

Tekst koji tužilac navodi u svojoj tužbi kritički je usmjeren prema određenim medijima i njihovim aktivnostima, koristeći izraze kao što su “medijska mafija”. Ovi izrazi, iako oštri, nisu usmjereni na povredu prava ličnosti, već na izražavanje mišljenja i kritike medijskih monopola i njihovog uticaja na društvo. Kroz čitav tekst autor koristi stilsku figuru, najčešće metaforu “medijska mafija” koja služi kao snažan izraz za kritiku i opisivanje percepcije uticaja i moći određenih medijskih kuća. Upotreba navodnika dodatno naglašava da se radi o figurativnom izrazu, a ne o doslovnoj tvrdnji. Ovaj vid izražavanja je uobičajen i dozvoljen u novinarstvu, posebno kada je riječ o kritici koja se odnosi na javne ličnosti ili institucije. Opisivanje navodnih sastanaka između pojedinaca koji su označeni kao članovi “medijske mafije” koristi se kao način da se istakne kritika na račun koordinacije i usklađivanja medijskih aktivnosti. Korišćenje termina “pakt o nenapadanju” i izraza “medijski voajeri” dodatno pojačava kritički ton tekstova, ali opet unutar granica dozvoljene slobode izražavanja i novinarske etike. U ovom slučaju, kritika koja je izražena kroz predmetni tekst može se smatrati oblikom javnog protesta i neslaganja sa načinom rada određenih medijskih kuća. Takva kritika doprinosi otvorenom i slobodnom izražavanju u društvu, što je ključni element demokratskih vrijednosti.

Urednički stavovi i komentari su važan aspekt slobodnog novinarstva, a njihova zaštita je ključna za demokratsko društvo. Kritike koje se iznose u ovim izjavama su usmjerene na profesionalni rad i javno djelovanje tužioca, a ne na njegovu ličnost. U skladu s praksom Evropskog suda za ljudska prava, sloboda izražavanja uključuje pravo na izražavanje mišljenja i stavova koji mogu biti uvredljivi ili provokativni. Sud treba uzeti u obzir ove činjenice prilikom donošenja odluke, imajući na umu da kritika javnih ličnosti mora biti dozvoljena, čak i kada je oštra ili uvredljiva. Takođe, ističemo da naslov teksta, koji tužilac apostrofira u tužbi, pa bio on i provokativan, predstavlja subjektivni doživljaj onoga ko iznosi takav stav u skladu sa pravom na slobodu iznošenja mišljenja i kao vrednosni sud, ne predstavlja činjeničnu tvrdnju, pa je kao takav dozvoljen i nije podoban za dokazivanje. Svakako, tužilac nije ni pomenut njime.

5. Definicija govora mržnje i ekstremnog govora mržnje

Tužilac olako koristi termin govor mržnje, odnosno ekstremni govor mržnje, što pokazuje njegovo nepoznavanje pravnih termina i definicija govora mržnje.

Govor mržnje se definiše kao svako izražavanje koje širi, podstiče, promoviše ili opravdava mržnju, nasilje ili diskriminaciju prema osobi ili grupi na osnovu određenih karakteristika kao što su rasa, religija, etnička pripadnost, pol, seksualna orijentacija ili druge slične karakteristike. Ekstremni govor mržnje uključuje izraze koji otvoreno pozivaju na nasilje ili diskriminaciju i imaju za cilj izazivanje stvarne štete.

Izjave iznesene u spornom tekstu nemaju nikakve veze sa govorom mržnje. One ne pozivaju na nasilje, diskriminaciju ili mržnju prema bilo kojoj osobi ili grupi. Iako mogu biti provokativne i uvredljive, one su samo stavovi autora i dio dozvoljenog opsega slobode izražavanja u demokratskom društvu, posebno kada su usmjerene na javne ličnosti i pitanja od javnog interesa.

Tvrdnje tužioca da su njegovi tekstovi objavljivani širom Evrope i Amerike nisu predmet ovog postupka, a tuženi prvi put čuje za to. Dokazi za ove tvrdnje nijesu priloženi sudu. Njegovo učešće na medijskim konferencijama širom svijeta (ako su tvrdnje tačne), govori o njegovoj povezanosti sa velikim medijskim koncernima, koji često koriste svoju moć da utiču na politiku i javno mnjenje, kako u Crnoj Gori, tako i širom svijeta.

6. Tužilac u svojoj tužbi navodi da se radi o negativnim vrednosnim sudovima koji su uvredljivi preko razumne mjere. Negativni vrednosni sud, u pravnom smislu, odnosi se na subjektivnu ocjenu ili stav izražen o nekoj osobi, događaju ili situaciji. To su izrazi mišljenja koji ne mogu biti objektivno dokazani kao tačni ili netačni, jer predstavljaju ličnu procjenu ili uvjerenje autora. Za razliku od činjenica, koje se mogu provjeriti i dokazati, vrednosni sudovi su inherentno subjektivni. Važno je naglasiti da negativni vrednosni sudovi predstavljaju dio legitimne kritike. Negativni vrednosni sudovi se razlikuju od činjenica jer predstavljaju ocjenu ili stav autora prema određenoj temi ili osobi. Evropski sud za ljudska prava je u više navrata istakao da sloboda izražavanja uključuje i izražavanje koje može biti šokantno, uvredljivo ili uznemirujuće. Izjave iznesene u spornom tekstu nisu bezrazložni lični napadi već su dio šire kritike načina na koji tužilac obavlja svoj posao, načina na koji javno istupa, politike koje zastupa i načina na koji se ophodi prema drugim medijima i javnim ličnostima. Kritika je usmjerena na javno djelovanje tužioca, a ne na njegovu ličnost. Negativni vrednosni sudovi neizostavan su dio slobode izražavanja u demokratskom društvu. Oni omogućavaju otvorenu i kritičku raspravu o pitanjima od javnog interesa. U slučaju tužioca, koji je javna ličnost, ovakve kritike su ne samo dozvoljene već i neophodne za održavanje transparentnosti i odgovornosti u javnom diskursu.

7. Pretpostavka za realizaciju slobode izražavanja u smislu člana 10 EKLJP jeste sistem pozitivnog prava koji omogućava i podržava slobodnu razmjenu informacija i mišljenja kroz medije. Dakle, dozvoljenost rasprava o svim pitanjima od javnog interesa kojima se može u velikoj mjeri uticati na obezbjeđivanje adekvatne odgovornosti na svim nivoima javnog života. Bez slobode primanja i razmjenjivanja gledišta, javnost ne može da učestvuje u društvenim procesima i upravo zbog toga je zaštita prava na slobodu izražavanja u osnovi svakog demokratskog društva. Sloboda izražavanja zagarantovana članom 10 Evropske Konvencije oslanja se na formulaciju člana 19 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i člana 19 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji član ne štiti samo informacije ili ideje koje su dobro prihvaćene ili se smatraju neuvredljivima (ili odražavaju ravnodušnost), već i one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju, jer su takvi zahtjevi tolerancije i širokoumnosti, bez kojih nema demokratskog društva.

Tuženi je čvrsto uvjeren da sud nema osnova za donošenje presude u korist tužioca, jer niti postoje dokazi u tom pravcu, niti je tužilac predložio relevantne dokaze kojima bi mogao potkrijepiti svoje tvrdnje. Tuženi svakako osporava i visinu postavljenig tužbenog zahtjeva, na iznos od 5000 eura. Uklanjanje spornog teksta sa portala bilo bi neopravdano i predstavljalo bi neprimjerenu cenzuru. Sloboda izražavanja uključuje pravo na objavljivanje kritičkih tekstova, posebno kada su usmjereni na javne ličnosti i pitanja od javnog interesa. Uklanjanje teksta ne bi samo ograničilo slobodu govora, već bi i poslalo negativan signal drugim medijima, što bi moglo dovesti do autocenzure i smanjenja kritičkog novinarstva.

8. Pred ovim sudom vodi se više parničnih postupaka između istog tužioca i tuženog, i to postupci pod brojevima P 173/23, P 184/23, P 201/23, P 203/23, P 204/23, P 160/24 i P 161/24. Shodno članu 292 Zakona o parničnom postupku, kojim je propisano da sud može rješenjem spojiti sve parnice koje teku pred istim sudom između istih strana radi zajedničkog raspravljanja, ukoliko bi se time ubrzalo raspravljanje ili smanjili troškovi postupka, tuženi predlaže da sud donese rješenje o spajanju svih navedenih parnica radi zajedničkog raspravljanja. Ovaj predlog je posebno opravdan kako bi se ubrzalo raspravljanje i smanjili troškovi postupka, te kako bi se donijela zajednička presuda za sve spojene parnice.

Imajući navedeno u vidu, predlažemo da Sud, nakon provedenog postupka odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan u cjelini, s obzirom na to da bi svaka druga odluka suda predstavljala oblik i vid cenzure medija i obaveže tužioca da tuženom naknadi troškove parničnog postupka po AT-u, uz uvećanje za PDV, sve prednje u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

U.P.A.