Molitva za Crnu Goru

Piše: Dubravka Jovanović

Crna Goro  na bandijeri  očevog  doma. Vijori i prkosi!

I ponosom opomeni tvojim crvenim  ogromnim srcem sa zlatnim grbom u sredini.

Dvoglavi orao da poleti iznad današnjeg kukavičjeg gnijezda sa štitom na grudima i lavom za snagu koju ti krše.

“Oslobodioci” u predvečerju Tvoga Dana, oslobođeni su odgovornosti i krivice za udar na tvoju kičmu,  koja po njihovoj “pravdi” njihovim “sudovima” i  nihovoj “istini” nije ni postojala.

Svi do jednog. Sram od koga se stide pokoljenja.

Da nam se izruguju i smiju  u lice tvoje bijelo kao u Gospe, kojekakvi srbijanski branitelji njihovi. Đilkoši i kočijaši. Primitivci.

Oni  što nemaju svoju istoriju. Oni što bi pod svaku bandijeru  i uz svaku vlast. Oni koji nam ne opraštaju ni gore ni more, pa bi da nam zagade plavet neba i mora.

I svice bi da utule. I zvijezde da iščupaju sa našeg nebosklona.  Ali ih vraćaju valovi kao lavovi za dvije milje nazad.

I nije im dosta, slijedeći šporke naredbe nezasitog tuđina.

Pa bi lovćenski osvit da zamrače i još jednom izdajom da se zore.

A ne znaju da iz planine mudra riječ munjama oživi.

I da će im stati na put mračnog nauma.

Ali  oni to ne vide, slijepi za istinu. I za hrabrost. Za junaštvo i za pravdu.

Njih tuđe sunce jače grije.

Ne znaju koliko nas ima sa molitvama za opstanak, za državu i njenu kičmu uspravnu.

Za nedužne i  za žrtve koje u zatvorima čamuju. Ni krivi, ni dužni da ih ubiju preslabom riječi, bez dokaza.

Nadmoćni Božji prst je ovdje, na ovome kršu i ovom moru ljepotu zapečatio.

Pa bi da nam je otmu. Izdajice.

Ali sokolovi i orlovi visine gutaju. I njihove će bijedne izdaje i prevare.

Na oltar ljepote tvoje, Goro Crna čista i svijetla  obraza, prinosim ove riječi za lijek tvojim ranama i melem tvojoj koži.

Molim se zvonima Ivanovim i Tripunovim.

Molim dinastijama Vojisavljevića, Balšića i Stratimirovića, Crnojevića, Petrovića i guvernadura, umnih Radonjića.

Za slobodu tvoju.

Za međe i guvna. Za  srebrnu kap mjesečine i zeleni miris čempresa.

Za draču tvoju i zmijsko mlijeko. Za orkestar zrikavaca i svaki tvoj ferao.

Za Lovćen koji bi da oburdaju još jednim porazom svojim, pa da ga u pobjedu  pretvore.

Zvijezde ne trepere kada su prevarene. To tek treba da nauče.

Crna Goro, tvoj znak rođenja utisnut je na Jezerskom vrhu.

Jer ti samo za vrhove znaš.

Kome si zapravo oko. Moru ili  mornaru? Ili planinskom šarplanincu?

Moja si i naša pod crvenim bandijerama našim!

I zato te slavim. I zato ti pišem po ko zna koji put.

Lovćen, tvoj sveti krov,  opstaće. Raspet na bijela jedra da se ogleda u zaliv Boke Kotorske.

Gorski pelin samo može morskoj struji. Sve su  Božije sile na ovom mjestu. I zato bijednima (što se  vlast  danas zovu u Crnoj Gori)  nema puta u planine, u visine.

Njihov je šporki plićak tuđinskih nauma i želja.

Dok pauk plete u lijevoj pretkomori srca, biće puta do zore bijele.

Kunem se!

Ne ubijajte pauke! Od njihove pređe među javom i međ snom, Crna Gora će ozdraviti.

Znam!