Mitropolit Boris: Svi imaju riješeno svoje nacionalno i vjersko pitanje, osim nas pravoslavnih Crnogoraca

Pije gotovo godinu dana na Opštecrnogorskom zboru na Cetinju episkop Boris Bojović izabran je za poglavara Crnogorske pravoslavne Crkve (CPC). Taj tradicionalni oblik biranja crnogorskoga vjerskoga vodstva pokušalo se iskoristiti za podjele, potkopavanje i slabljenje uticaja CPC na društvene tokove. Sve je to uticalo i na političke prilike u Crnoj Gori, potiskivanje crnogorskog političkoga i vjerskoga identiteta.

Nakon što je Upravni sud Crne Gore početkom juna poništio rješenje Ministarstva pravde kojim je odbijen upis u Jedinstvenu evidenciju vjerskih zajednica mitropolitu CPC, mitropolit Boris (Bojović) dao je intervju za portal hkv.hr.

Intervju prenosimo u cjelosti

Svijet je 8. jula potresla vijest o raketiranju najveće ukrajinske dječje bolnice Ohmatdit u Kijevu zbog čega su ukrajinski predstavnici optužili rusku stranu, koja je pokrenula agresiju na Ukrajinu, krajem veljače 2022. Diplomirali ste na Kijevskoj duhovnoj akademiji i zamonašili se 2016. godine u manastiru Zlatni vrh u Kijevu. Kako gledate na čitav taj rat, posebno stradanje ukrajinskih civila, uništavanje čitavih gradova i vitalne infrastrukture, ukratko nakanu ruskog predsjednika Putina da pokori Ukrajinu i učini je podložnom Ruskoj Federaciji?

Ovaj užasni rat, u kojem stradaju nevina đeca, civili i cijela Ukrajina, pokazuje da totalitarni režimi, sa velikodržavnim aspiracijama, pribjegavaju ratnim djejstvima i okupacijom hoće da prošire svoje granice. Ovo što sad radi Putinov režim isto to je radio Miloševićev režim na Balkanu. Sumanuti velikodržavni planovi, kojim se žele asimilovati manji narodi i države, po pravilu završavaju velikim stradanjima i propašću onih koji ih pokreću. No, diktatori nikako da nauče tu istorijsku lekciju. Zato smo danas tužni śedoci uništavanja svih vrijednosti za koje se bori savremeni civilizovani svijet. I na veliku žalost, Ruska Pravoslavna Crkva učestvuje, podržavajući rat u Ukrajini protiv svoje braće pravoslavnih  hrišćana. Za Ukrajinu i ukrajinski narod me vežu jake prijateljske veze i u svim mojim molitvama je uvijek divna Ukrajina.

Ljudski gubitci u tom ratu strasni su. U skoro dvije i pol godine ubijeno je ili ranjeno oko milijun ljudi. Tolstoj je u “Sevastopoljskim pripovijetkama” napisao: “A pitanje koje nisu rješili diplomati rješava se još manje barutom i krvlju”. Kao da svijet više nema velikih diplomata; vodi li još netko računa o toj mudroj izreci znamenitog književnika?

Ova izreka velikog Lava Tolstoja danas se pokazuje u potpunosti. Reklo bi se da pravih lidera svjetske politike trenutno nema, samo neki birokratizovani službenici, za koje se s vremena na vrijeme otkriva da su korumpirani i obavljaju propagandne poslove za račun interesnih grupa iza kojih stoji Moskva. Kada dođe do ovakvih sukoba i rata, đe se brani opstanak, sloboda i otadzbina, više je primjereniji citat Petra ll Petrovića Njegoša: „Al’ tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznanju prava to je ljudska dužnos’ najsvetija!”.Upravo tu najsvetiju dužnost danas obavlja Ukrajina, braneći ne samo sebe, nego cijelu Evropu i sve naše vrijednosti.

Mediji su u početku ovog mjeseca objavili da je Upravni sud Crne Gore poništio akt kojim je Abazovićeva vlada htjela uništiti Crnogorsku pravoslavnu crkvu (CPC). Je li konačno stavljena točka na taj spor?

Pozvani smo kao ljudi, svještenici, episkopi, da govorimo samo istinu jer istina je Božija. Teško da u ovom svijetu ima dovoljno istine i pravde, ali postoje časni ljudi koji svoj posao obavljaju kako treba. Što je bio slučaj sa sudijama Upravnog suda Crne Gore koji su, uprkos neprimjerenim političkim pritiscima, ponistili nezakonitu odluku Ministarstva pravde, kojom je osporavan upis u Evidenciju vjerskih zajednica i izabranog poglavara Crnogorske pravoslavne crkve kao odgovornog lica.

Može li se reći da ste tim aktom postali legitimni i legalni metropolit Crnogorske pravoslavne crkve (CPC)?

Taj upis je administrativni akt promjene odgovornog lica za zastupanje crkve u državnoj evidenciji. A za sve nas u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi izbor Mitropolita na Opštecrnogorskom Zboru je najvažniji. Kada će nas neko u ovoj i ovakvoj vlasti evidentirati ili neće uopšte nije bitno. Stvara nam tehničke probleme, ali ne nešto sa čim se ne možemo nositi. To govori o zloj namjeri Direktorata za odnose sa vjerskim zajednicama i njenog prvog čovjeka, kao i bivšeg ministra pravde Kovača (odlikovanog u Srbiji za nepočinstva učinjena prema Crnoj Gori), koji su se direktno umiješali u rad i odluke svještenstva i vjernika Crnogorske pravoslavne crkve.

Početkom rujna 2023. izabrani ste za novog mitropolita CPC. Što je  važno postignuto u dosadasnjem razdoblju?

Na žalost, umirovljeni Mitropolit Mihailo podlegaao je nagovaranja pojedinih političkih elemenata i nije prihvatio da ga umirovi isti organ koji ga je izabrao. To je Opštecrnogorski Zbor, stara crnogorska demokratska institucija, koji je u uspostavljena i u tradiciji Crnogorske Pravoslavne Crkve. Sva tri poglavara CPC, od obnove 1993.godine, izabrani su na isti način. Sveti Antonije (Abramović) Mitropolit Crnogorski izabran je 1993. godine. Doskorašnji i umirovljeni Mitropolit Mihailo (Dedeić) izabran je 1998. Godine, a 3. septembra 2023. godine, Opštecrnogorski zbor izabrao je mene za Mitropolita – poglavara Crnogorske pravoslavne crkve. Od onoga što je urađeno, prije svega izdvajamo kanonizaciju za  svetitelja našeg obnovitelja Mitropolita Antonija. Za ovih 10 mjeseci odblokiran je rad Crnogorske pravoslavne crkve, hirotonisana su dva episkopa i obnovljen rad Svetog Sinoda, u koji su po staroj tradiciji (Knjaževine Crne Gore) izabrani najugledniji svještenici.

Povećan je broj svještenstva i monaštva. Veliki broj vjernika koji dolazi na bogosluženja je pokazatelj da naše svještenstvo predano služi Bogu i narodu. U našoj dijaspori oformili smo parohije, crkvene opštine, odbore i vikarijate u Śevernoj Americi i sada pored Kalifornije, imamo odbor u  Njujorku, pa u Italiji, otvoren je Vikarijat CPC u Rumuniji… Obavili smo puno pośeta našoj dijaspori. Učestvovali smo u Ukrajini na međureligijskoj konferenciji… A s obzirom na to da imamo otvoreno neprijateljstvo od strane Crkve Srbije, vlasti u Crnoj Gori i njihovih trabanta, postiglo se jako puno.

Možete li nam predstaviti ustroj CPC, koliko ima parohija, crkava, koliko ima klerika, postoji li interes za svećenička zvanja?

Crnogorska Pravoslavna Crkva ima Mitropolita, dva episkopa i umirovljenog Mitropolita, 21 svještenika i đakona u Crnoj Gori i dijaspori. Imamo trenutno tri kandidata za svještenike.

Kakva je mogućnost uspostave parohija na sjeveru Crne Gore?

Ima ih već u Nikšiću, a biće ih sve više. Radimo polako, uz Božju pomoć, šireći ljubav i hrišćanski duh, đe su dobrodošli svi ljudi dobre volje.

Kako CPC stoji s finansiranjem i da li bi boljim rješenjm tog pitanja stekla jaču poziciju?

Crnogorska pravoslavna crkva ima samo donacije od vjernika i prijatelja. Vlast pokušava da nas ograniči, dajući pomoć grupici isključenih svještenika oko umirovljenog Mitropolita. Očekujemo da će svi koji vide napredak CPC pomoći.

Koliko Srpska pravoslavna crkva (SPC) u Crnoj Gori ima svećenika, odnosno monaha, koliko među njima ima Crnogoraca, a koliko Srba, te jesu li porijeklom iz Crne Gore, ili izvana?

Od samog početka mog služenja Bogu i narodu nijesam volio da se bavim dugima, već samo našom Crkvom i tako ću nastaviti. Mogu samo reći, da koliko god imaju svještenstva u filijalama Crkvi Srbije u Crnoj Gori, nije im dovoljno da posrbe Crnogorce.

Usporedbe radi vrijedilo bi znati koliko SPC posjeduje crkava, odnosno manastira te kolike prihode ima u Crnoj Gori?

U Crnoj Gori sve pravoslavne crkve i manastiri su bili vlasništvo sela, plemena i države, dok nije nasilnim, prijevarnim načinom i potpisivanjem tzv. Temeljnog ugovora, sve to ustupljeno stranoj državi, tj. Crkvi Srbije. To pravno i civilizacijsko nasilje moraće se ubrzo riješiti, povratkom na jedini ispravni poredak, vraćanjem u prethodno stanje.

Namjerava li CPC u Hrvatskoj uspostaviti svoje crkvene zajednice?

Imaćemo dogovor sa prestavnicima naše dijaspore u Hrvatskoj i nadam se da ćemo ubrzo imati parohije za Crnogorce u Hrvatskoj.

Kakve odnose imate s umirovljenim vladikom Mihailom, bivšim mitropitom CPC?

Na žalost srijećemo se samo na sudu, ne dolazi u crkvu da služi liturgiju više od godinu dana. On ima 87 godina i iskreno, dužan sam mu dosta toga oprostiti, a vrlo se tragično ponio, prvo prema sebi a onda prema svima nama. Čitav ovaj nesporazum i neprijateljstvo prema meni stvorili su ljudi koji su željeli da ostvare svoje lične i političke interese preko umirovljenog Mitropolita, koji u svojoj dobroti nije vidio da je riječ o neprijateljima CPC i Crne Gore. Volio bih da ostane upamćen kao Mitropolit koji je dao koliko je mogao od sebe da sačuva Crnogorsku pravoslavnu crkvu u teškim vremenima. Vjerujem i nadam se da će uviđeti da bi trebalo da se otkloni od ljudi koji su ga okružili i koji ne misle na njega i ne žele mu dobro.Svaki put se pomolim za njegovo zdravlje.

Dritanu Abazoviću, bivšem premijeru,  predbacuje se i Temeljni ugovor koji je potpisao sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC). Je li taj ugovor potrebno ratificirati u crngorskom parlamentu?

U imovinskom zakoniku Knjaževine Crne Gore, koji je sačinio veliki Valtazar Bogišić, piše: „Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi!” Što se nezakonito postavi, vrijeme ne može ozakoniti.

Ima li taj ugovor, na neki način, utjecaja na položaj CPC i kakav je položaj CPC danas, nastavlja li se medijsko i političko demoniziranje?

Nema nikakvog uticaja i neće ga ni imati. Već smo rekli da je taj ugovor pravno ništavan. A CPC je potpuno obespravljena od ove sadašnje vlasti, koja služi tuđem imerijalnim ciljevima, nasrćući na sve crnogorske vrijednosti i značajke.

U zapadoj javnosti smatra se kako se u Crnoj Gori danas ništa ne može važno dogoditi, ako se ne suglasi o tome srbijanski predsjednik Vučić. Je li takvo gledište osnovano?

Śedočimo velikom uticaju Srbije i njene Crkve na sve što se događa u Crnoj Gori.

Crnogorski suverenosti smatraju kako Crnogorci sve više postaju manjina u svoj državi, da im se stalno na razne načine degradira  identitet, napadaju temelji državnosti, da je u stotinu godina Crna Gora tri puta doživjela srpsku okupaciju, da s njom trenutno upravljaju Vučić, srbijanska tajna služba i SPC. Je li zaista stoje takve ocjene?

Ne mogu vam pričati o politici, ali mogu reći da je Crnogorcima najteže u Crnoj Gori, i da svi imaju riješeno svoje nacionalno i vjersko pitanje, osim nas pravoslavnih Crnogoraca.

Nasuprot tome postoji mišljenje kako se Crnogorci moraju pomiriti s činjenicom da nisu krivi ni Vučić, ni Putin, ni nitko drugi izvana, već su krivi sami zbog svojih zabluda, koje jako skupo plaćaju, a što je najgore plaća ih i Crna Gora. Kako gledate na takovo gledište?

Da, imamo dosta naslijeđenih grešaka i zabluda, ali nijesam saglasan sa kolektivnom krivicom. Dugo vremena se protivu Crne Gore void pravi specijalni i propagandni rat. Domaći potuđenici primaju novac i svaku drugu pomoć od režima koje personifikujeu pomenuta dvojica. Da nije toga u Crnoj Gori ne bismo imali ovakve probleme.

Crnogorski predsjednik Milatović po prihvaćanju rezolucije o logorima Jasenovcu, Dachau i Mathausenu izjavio je kako smatra da su politički akteri koji obavljaju najvažnije funkcije u zemlji dužni, umjesto relativizacije i izvrtanja realnosti, odgovornije pristupati u odnosu na ono što su državni interesi Crne Gore, te da mu je žao što je partija koju je stvarao, i koja je imala presudnu ulogu u rušenju bivšeg režima, danas postala politička marioneta. Zar se na osnovi ovakvih riječi predsjednika države nije zapitati: tko presudno utječe na političke procese u Crnoj Gori?

Ne bih komentarisao izjave političara. Rezolucija o logorima Jasenovcu, Dachau i Mathausenu je politička odluka 41 poslanika od 81 u Crnogorskom parlamentu. Ta rezolucija ništa ne rješava, ali je ubačena samo u cilju pogoršavanja odnosa između naše dvije zemlje. Pripadao sam i pripadam patriotama, koji su 1992. godine na Cetinju pjevali: „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče!” I ovo je većinsko raspoloženje u kod naroda.

Za vrijeme Božićnog ustanka, od 1918. do 1928., smatra se kako je ubijeno oko 7000 autohtonih Crnogoraca, a 6000 domova spaljeno. Sukobi u Crnoj Gori, inicirani Božićnom pobunom, primjer su masovnoga i desetljetnoga oružanog otpora srpskoj politici u Crnoj Gori, odnosno u Kraljevini SHS. Zaslužuje li to svojevrsnu rezoluciju crnogorskog parlamenta, budući da je jedno vrijeme o tome praktično bilo zabranjeno govoriti?

To je istina! Crna Gora je spaljena, prebijena i pokradena od 1918, za vrijeme Kraljevine SHS. Nikada se nije govorilo o ovome, a hiljade boraca za pravo čast i slobodu Crne Gore i njihovih porodica je pobijeno i proćerano. Po mom mišljenju trebalo bi njegovati śećanje na te događje, praviti emisije, filmove i spomenike, a rezolucije se donesu i zaborave.

Osim Srbije poseban interes prema Crnoj Gori ima Ruska Federacija kojoj je posebno zanimljiva Boka kotorska, budući da bi praktično značila klin u NATO-savezu i iz nje bi se moglo nadzirati čitavo Sredozemlje. Poznato je kako je Brežnjev predlagao Titu – dajte nam Boku nećemo postavljati pitanje koliko košta. Koliko su te želje i danas aktualne?

Bile su uvijek aktuelne pretenzije i u današnjem vremenu, biće ih i u budućnosti.

Drukčije s obzirom na to da je “srpski svijet” svojevrsni derivat “ruskog svijeta”, što je njegov strateški cilj?

Prvo je posrbljavanje što većeg broja pravoslavnih na Balkanu. Drugo, što je zanimljivo, interesuju ih teritorije bez ljudi, ako ne pristaju da su Srbi. Sve za krajnji cilj ima pravljenje velike Srbije, po planovima starim min. 180 godina. Da se podśetimo genijalnog Abdulaha Sidrana koji je rekao: „Nemam ja ništa protiv velike Srbije, samo neka je zidaju na sprat.”

Predsjednik crnogorske skupštine Andrija Mandić prilikom oproštajnog posjeta darovao je ruskom veleposlaniku Maslenikovu sliku zavjetne kapele Petra Petrovića Njegoša II. na Lovćenu. Mitropolit crnogorsko-primorski SPC Joanikije još ranije je izjavio da je njegov zavjet vratiti kapelu na Lovćenu. Što se s tim u vezi može očekivati?

Apsolutno ništa, Njegošev mauzolej će ostati vječno na Lovćenu i ništa se neće dodavati na njegov vrh. Ovo je samo politicko zamajavanje, koje ima za cilj skretanje pažnje sa mnogo opasnijih projekata koje ova vlast priprema u sklopu urnisanja Crne Gore.

Ima li Crna Gora, u 21. stoljeću, bolju perspektivu od članstva u NATO-savezu i EU?

Crna Gora je dio NATO-a i nadamo se da ćemo, bez obzira na opstrukcije, ući u EU. Ovaj put Crne Gore nema alternativu! Sve drugo bi vodilo u nestanak Crne Gore i njeno utapanje u istočne despotije.