Priredila: Tijana Lopičić
Prvenstveno želim uputiti čestitke dobitnicima Trinaestojulske nagrade, koja je ujedno i najprestižnije državno priznanje u Crnoj Gori. Ne sumnjajući u stručnost žirija, zamolila bih ih da javnosti dostave uporedni prikaz biografija dva kandidata za životno djelo – Dragana Koprivice i prof. dr Radovana Radonjića. Vjerovatno nijesmo dovoljno upoznati sa ”izuzetnim” stvaralačkim dostignućem Koprivice, koje je, po vašem uvaženom sudu, nadjačalo impozantno i međunarodno priznato stvaralaštvo prof. dr Radovana Radonjića.
No, dok sa nestrpljenjem isčekujemo elaborat žirija, u nastavku slijedi rezime prijedloga da se prof. dr Radovanu Radonjiću dodijeli Trinaestojulska nagrada za životno djelo.
Radovan Radonjić rođen je 13. XII 1936. na Njegušima. Završio Nižu realnu gimnaziju u Kotoru, Industrijsku školu u Beogradu, Višu pedagošku školu na Cetinju i Fakultet političkih nauka u Beogradu. Magistrirao (1969) i doktorirao (1973) na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Redovni profesor univerziteta i redovni član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti.
Oblasti naučnog interesovanja i rada profesora Radonjića su: politički odnosi u Evropi (posebno u evropskom radničkom pokretu); pravna i politička misao; sociologija prava, retorika; crnogorska istori(ografi)ja.
Profesor Radonjić je bio:
– profesor i dekan Pravnog rakulteta Univerziteta Crne Gore;
– profesor i dekan Kulturološkog fakulteta Univerziteta Crne Gore;
– autor projekta, programa i profesor Fakulteta političkih nauka Univerziteta Crne Gore;
– šef Katedre za sociološke nauke i rukovodilac Postdiplomskih studija na Pravnom fakultetu;
– profesor na Muzičkoj akademiji Univerziteta Crne Gore;
– profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti Univerziteta Crne Gore;
– profesor na Akademiji likovnih umjetnosti Crne Gore;
– profesor u Centru za međunarodne odnose Univerziteta Crne Gore;
– profesor na Univerzitetu “Mediteran”;
– profesor na Fakultetu za državne i evropske strudije;
– profesor na Političkoj školi Saveza komunista Jugoslavije “Josip Broz Tito”;
– osnivač i voditelj Škole demokratije u Crnoj Gori;
– osnivač i voditelj Škole retorike u Crnoj Gori;
– utemeljivač izučavanja retorike u crnogorskom visokom školstvu, i to kao autor programa, autor udžbenika i drugih knjiga iz ovih oblasti, u kojoj je bio i prvi univerzitrtski professor;
– osnivač i voditelj Škole retorike u KIC-u “Budo Tomović”;
– dugogodišnji predsjednik Savjeta marksističkog centra Saveza komunista Crne Gore. Profesor Radonjić je redovni član Dukljanske amademije nauka i umjestnosti i član Matice crnogorske. Profesor Radonjić je, osim predanog stvaralačkog rada u navedenim institucijama, bio intenzivno angažovan i kao veoma uspješan rukovodilac naučnih projekata, stručnih i naučnih timova, recenzentskih komisija i komisija za sticanje najviših akademskih zvanja. Visog ugled i prestiž u tim poslovima davala mu je činjenica da je, s jeden strane, čovjek o kome se može govoriti bez straha da će se naići na slučaj gdje se njegove misli i djela ne slažu i da, s druge, čovjek koji kao životni credo slijedi Aurelijeva misao da se “ne griješi samo djelanjem nego i propuštanjem djelanja”. Zapaženo mjesto u savremenom crnogorskom društvu zaslužio je i kao ličnost koja je čitavim svojom impozantnom i uzornom univerzitetskom karijerom političkog filozofa, socijalnog teoretičara, etičara, povjesničara i retorika, čvrsto i postojano stao i ostao uz ideju nezavisne, slobodne i demokratske Crne Gore.
U bogatom Radonjićevom stvaralaštvu visoko mjesto ima i njegova uloga veoma cijenjenog sagovornika u raznim TV emisijama, posebno onim obrazovnog karaktera (o njemu je TVCG snimila tri jednočasovna filma za potrebe svog obrazovnog programa, a TV Atlas je prvu dvočasovnu emisiju iz serije Nesalomljivi posvetila upravo njemu).
Naučni rad i stvaralaštvo – van zemlje
Profesor Radonjić je učesnik mnogih međunarodnih okruglih stolova i naučnih konferencija. Član je i predvodnik najviših jugoslovenskih naučnih timova na bilateralnim konferencijama (u SAD, SSSR i drugim zemljama). Predstavnik Jugoslavije i član jugoslovenskog naučnog tima na svih deset svjetskih okruglih stolova „Socijalizam u svijetu i član uređivačkog tima istoimenog časopisa koji je izlazio na više svjetskih jezika. Član redakcija u nekoliko drugih međunarodnih časopisa.
2—3 декабря в Москве состоялись заседания советско-югославского "круглого стола" по теме "Политические уроки конфликта КПЮ с Информбюро (1948—1953 гг.)". В научной дискуссии приняли участие делегация Центра по обще-ственным исследо ваниям при Президиуме ЦК СКЮ в составе члена ЦК СКЮ профессора Титоградского университета, доктора наук Радована Радонича, профессора Загребского университета, доктора наук Векослава Микецина и профессора Белградского университета, доктора наук Бранко Петрановича, ученые АОН при ЦК КПСС, АН СССР. На встрече были обсуждены актуальные вопросы научного социализма, теории и практики международных социалис тических отношений, истории и современного развития мирового коммунистического и рабочего движения.
Представители СССР и Югославии были единодушны в убеждении, что современные процессы обновления, перестройки социализма исходят и из уроков ряда трагических событий во взаимоотношениях социалистических стран, первым из которых и по хронологии, и по количеству вовлеченных в него партий, и по ожесточенности идеологической полемики был конфликт 1948—1953 гг., что реформирование социально экономических и политических структур коллективи стского общества в соответствии с опытом развития мирового социализма и требованиями эпохи научно-технической революции призвано исключить саму возможность перерастания естественно проявляющихся различий в политике социалистических государств в антагонистические отношения. Так же едины участники "круглого стола" были и в признании исторического значения принципов отношений между коммунистическими и рабочими партиями со циалистических стран, изложенных в Белградской и Московской декларациях 1955 и 1956 гг., советско-югославской декларации 1988 г. по итогам официального визита в СФРЮ Генерального секретаря ЦК КПСС М.С. Горбачева.
Обоюдным было высказанное желание опубликовать материалы "круглого стола" и в СССР, и в СФРЮ.
Глава югославской делегации Радован Радонич был принят в Иде- ологическом отделе ЦК КПСС, а делегация в целом — в Междунаро- дном отделе.
Za ocjenu rezultata razgovora sa skupa u Moskvi, gledano iz ugla koja je strana bila uvjerljivija u davanju tačnijih i naučno utemeljenijih ocjena o karakteru i ishodištima sukoba iz 1948. godine, relevantna je zajednička ocjena, izložena u zaključku jednog od njegovih učesnika, koja glasi:
“Мне кажется, что интерпретация, которая содержится в статье Л. Я. Гибианского и В. К.Волкова, грешит тем, что в ней забыты или оставлены без внимания некоторые важные факты и весьма глубокие проблемы, связанные с этим конфликтом. И отсюда следуют выводы, которые кажутся мне сомнительными. Я думаю, что Р. Радонич в своем докладе пошел понаправлению, которое более близко к полному ответу на вопросы охарактере этого конфликта. Он исходил из тех посылок, которые, по моемумнению, могут быть исторически подтверждены. Речь идет о конфликте, который с полным правом можно охарактеризовать как конфликт междуаутентичной революцией и сталинистским догматическим диктатoм» (Политические уроки однаго конфликта, Mocквa, 1989, стр. 47).
Drugi primjer odnosi ne činjenicu da je pomenuti moskovski skup, privlačio pažnju čitavog svijeta, osobito njegovog zapadnog dijela, i da su analize o tom događaju, koje je profesor Radonjić već ranije bio izložio u svojim djelima, imale širok odjek u međunarodnim naučnim krugovima. O tome, uostalom, govori tekst:
“The old estimates were largely a product of the split. We now know that they were either wrong or misleading. At a seminar for journalists in 1975 Jure Bilić, then secretary of the KPJ CC executive committee, noted that in the course of the conflict there were 54,000 registreed Cominformists. And in August 1983, Radovan Radonjić, professor of political science at the University of Titograd and a leading Montenegrin Commuinist released the first of completely new Cominformist statistics, which were incorporated in Radonjić’s portions of the new official party history (1985) and his simultaneous monograph on the Cominformist phenomenon. Radonjić’s findings, which cite 55,663 registered and 16, 288 arrested or sentenced Cominformists, are presented in Tables 2 and 3” (Ivo Banac, With Stalin against Tito: Cominformist Spislts in Yugoslav Communism, New York, 1988, str. 148-149).
Spisateljski rad i stvaralaštvo profesora Radonjića
U mpozantnom spisateljskom opusu profesora Radovana Radonjića, za sada, se
nalazi:
– 70 (sedamdeset) knjiga (od kojih su deset univerzitetski iz isto toliko nastavno-naučnih disciplina, i sada u opticaju na prostorima bivše SFRJ);
– više stotina stručnih i naučnih radova, od kojih su 52 prevedena na svjetske jezike (engleski, ruski, francuski, italijanski, španski, njemački, kinski);
– oko 1.500 (+) bibliografskih jedinica (odnosi se isključivo na pisane i objavljene tekstove profesora Radonjća).
Radonjićeva doktorska disertacija je do sada imala 5 (pet) izdanja (sva izvan Crne Gore), pri čemu je jedno „sekrtno“ bez naslovne strane (koja je zamijenja registarskim brojem) i nema naznake mjesta i godine izdanja.
Radonjićevih 57 knjiga objavljenih do kraja 2017.
Od pomenutih 70 Radonjićevih knjiga, štampano je njih 68, dok se preostalih 2
nalazi u štampi, i treba da bude objavljeno do sredine ove (2024) godine.
- a) Štampane Radonjićeve knjige su:
Gojko Kruška (Cetinje, 1969); Sukob KPJ sa Kominformom (Zagreb, 1975); Putevi
socijalizma (Beograd, 1976); Sukob KPJ sa Kominformom, II izdanje, Zagreb, 1976);
Konflikti i KPJ me Kominform (Priština, 1976); Sukob KPJ sa Kominformom, III izdanje,
Zagreb, 1979); Marksizam I (Titograd, 1979); Marksizam II (Titograd, 1979); Marksizam
III (Titograd, 1979); Jugoslovenski komunisti i Kominform (Beograd, 1980); Marksizam i
savremeni svijet (Titograd, 1980). O nacionalnom pitanju (Titograd, 1980); Ogledi o
marksizmu (Titograd, 1980); Otpori revoluciji (Titograd, 1982); Veteqeverija socialiste
ne Jugoslavija (Titograd, 1982); Titov doprinos razvoju socijalizma (Priština, 1983);
Kontributi i Titos per zhvililmin e marksizmit (Priština, 1983); Borba SKJ za nove odnose
u radničkom pokretu (Beograd, 1984); Izgubljena orijentacija (Beograd, 1985); Politički eseji (Titograd, 1986); Neostaljinizam (Novi Sad, 1988); Ostrovi i kamenolomi (Skoplje,
1989); Političke i pravne teorije (Cetinje, 1992); Političke i pravne teorije, II izdanje,
Titograd, 1996); Aporije socijalizma (Podgorica, 1996); Tranzicije (Podgorica, 1998);
Govorništvo (Podgorica, 1999); Antologija znamenitih govora (Podgorica, 1999);
Političke i pravne teorije (III izdanje, Cetinje–Titograd, 2002); Mi narod – nastavnici
(Podgorica, 2002); Crnogorska enigma (Podgorica, 2002); Mi narod – učenici
(Podgorica, 2002); Demokratija (Podgorica, 2004); Pravno govorništvo (Zagreb, 2004);
Politička misao u Crnoj Gori (Podgorica, 2006); Pravna retorika (Podgorica, 2006);
Liderstvo (Podgorica, 2007); Demokratija, II izdanje, Podgorica, 2008); Montenegro de
te fabula narratur (Zagreb, 2008); Guvernadursko-mitropolitska kontroverza u
crnogorskoj istoriografiji (Podgorica, 2009); Političke doktrine (Cetinje, 2010); Lijeva
opcija i crnogorsko pitanje u periodu NOR-a (Podgorica, 2010). Crnogorska retorika
(Podgorica, 2011); Crnogorska ars rhetorica (Podgorica, 2011); Demokratija (III
izdanje, Podgorica, 2011); Nagnute vertikale (Podgorica, 2012); Međaši i razmeđa
(Podgorica, 2013); Retorika (Podgorica, 2013); Znameniti govori (Podgorica, 2013);
Socijalizam u Crnoj Gori (Podgorica, 2013); Gojko Kruška (II izdanje (Podgorica, 2014);
Liderstvo (II izdanje (Podgorica, 2014); Razvoj i dometi crnogorske retorike (Podgorica,
2015); U predjelima duha (Podgorica, 2015); Trinaesti jul (Podgorica, 2015); Trinaesti
jul (II izdanje, Podgorica, 2016); Crnogorska teokratija (Podgorica, 2017); Razgovori
(Podgorica, 2018); Crnogorska teokratija, (II izdanje, Podgocica, 2019); Crnogorska
1948 (Podgorica, 2019); Oni i Ja (Cetinje, 2019); Znalo se (Cetinje. 2019); Crnogorska
politička kultura (Podgorica, 2021); Antibirokratska revolucija (Podgorica, 2023); Za
suverenu Crnu Goru (Podgorica, 2023); Treba li Crnoj Gori država (Podgorica,
2024); Moderni oblici društva i države(Cetinje, 2024); Socijalno-revolucionsrni brevijar
novog doba (Cetinje, 2024). U štampi su: Svojoj Crnoj Gori (Cetinje,2024); Razgovor s
Profesorom (Podgorica, 2024).
U navedenom spisateljskom opusu profesora Radonjića nalazi se i posebna edicija “Montenegrina”, koju čini 17 knjiga, pretežno tzv. kapitalnih djela.
Sadržaj tih knjiga, koje imaju ukupno 7.569 strana (što je do sada jedinstven, najobimniji i najraznovrsniji osvrt jednog autora na Crnu Goru), a odnosi se na gotovo sve važnije teme ove zemlje, od njenog nastanka do danas. Radonjićev kritički i naučno fundirani pristup svim predmetnim temama rezultira mnogim novinama u saznanjima o nastanku i razvoju tokom više od 1.000 godina trajanja i, kao takav, već i po sebi, ima izuzetnu vrijednost. Riječ je o knjigama:
– Tranzicije (Podgorica,1998, str. 268)
– Crnogorska enigma (Podgorica, 2002, str. 312)
– Politička misao u Crnoj Gori (Podgorica, 2006, str. 654)
– Montenegro de te fabula narrator (Zagreb, 2008, str. 310)
– Guvernadursko – mitropolitska kontroverza u crnogorskoj istoriografiji (Podgorica, Pobjeda,2009, str. 665).
Biblioteka MONTENEGRINA
– Crnogorska retorika (Podgorica, 2012, str. 784)
– Nagnute vertikale (Podgorica, 2012, str. 384)
– Socijalizam u Crnoj Gori (Podgorica, 2013, str. 704)
– U predjelima duha (Podgorica, 2015, str. 336)
– Razvoj i dometi crnogorske retorike (Podgorica, 2015, str. 334)
– Trinaestojulski ustanak (Podgorica, 2016, str. 365)
– Crnogorska teokratija (Podgorica, 2019, str. 508)
– Znalo se (Cetinje, 2018, str. 352)
– Oni i Ja (Cetinje, 2018, str. 341)
– Razgovori (Podgorica, 2018, str. 230)
– Crnogorska 1948 (Podgorica, 2019, str. 258).
Radonjićevo stvaralaštvo u očima poznatih intelektualaca
Knjige profesoraa Radonjića iz ove edicije dobile su mnoge veoma laskave ocjene. Među takvim ocjenama stvaralaštva profesora Radonjića, primjera radi, nalaze se:
TRANZICIJE (CID, Podgorica, 1998)
Akademik Sreten Perović: “Rijetki su autori koji u nekoliko mjeseci objave tri potpuno apartne knjige koje, iako nijesu iz oblasti beletristike, po svojoj suštini jesu istovremeno i nauka i politika, i poezija i umjetnička proza. Među takvim autorima našao se naš poznati univerzitetski profesor, ranije istaknuti ‘savezni’ političarakademik Radovan Radonjić. Njegova knjiga ‘Tranzicije’, koju je prije nekoliko mjeseci objavio CID, sadrži autorova oštra reagovanja u formi intervjua i tekstova, isprovociranih postupcima protagonista ‘nove razvojne filozofije’ (u vrijeme, kako veli autor, kada su izvodili ‘završne radove’ u definitivnom nametanju ‘svoje logike i , politike crnogorskom društvu i dražavi’), te dublje analize kroz oglede i rasprave, u kojima su razmatrani gotovo svi aktuelni problemi crnogorskog društva i njegove veoma bolne društveno-ekonomske, političke, pa i vjerske tranzicije” (Monitor, Podgorica, 10. decembar 1999, atr.46).
POLITIČKA MISAO U CRNOJ GORI (CID, Podgorica, 2006)
Akademik Radoje Pajović: “Govorim o knjizi vrsnog naučnika i profesora univreziteta, redovnog člana DANU, Radovana Radonjića, Politička misao u Crnoj Gori.
Riječ je o kapitalnom djelu ovog autora, koje je naša saznanja o poslednjih dva stoljeća crnogorske istorije uzdigao do vrhunskih naučnih visina… Ovo djelo predstavlja virtuoznu sintezu crnogorske istorije novijeg doba. Rezultati do kojih je Radonjć došao odlikuju se visokim nivoom teoretske misli, objektivnošću, utemeljenošću sudova, koji ni u čemu ne izazivaju sumnju. Ovom knjigom Radonjić je ispunio očekivanja ne samo najzahtjevnijih čitalaca nego i moderne nauke. Hvala Ti Radovane Radonjiću za ovakvo djelo vrhunske vrijednosti” (KIC, magnetogram, 28. maja 2008; Republika, Podgorica, 30. maj 2008, str. 9).
Profesor dr. Milan Popović, pak, povodom ovog djela kaže: „Knjiga profesora Radonjića je životno delo u kojemu su sintetizovani i reintegrisani njegovi dosadašnji brojni radovi, koji nadgrađeni vizurom dva veka dobijaju novi smisao i punoću. Profesor Radonjić sa pravom na više mesta upozorava na deficite u kulturi, nauci i obrazovanju, ukazujući otkuda ti deficiti. Ova knjiga spada u mali broj onih koje su nastale u poslednjih desetak godina i počinju otklanjati taj deficit, naročito kada je reč o sintetičkim rekapitulacijama enciklopedijskog tipa“ („Pobjeda“, Podgorica, 30. maj 2008, str. 14).
Popović posebnim kvalitetom knjige smatra to što je „u celini pisana objektivno i predstavlja najpošteniji dokument o periodu od 1991. do 2000. godine, što ima izuzetan zanačaj, jer politička misao ne postoji za sebe, nego zajedno s relanim istorijskim procesima“ (Republika, Podgorica, 30. maj 2008, str. 9).
CRNOGORSKA RETORIKA (DANU, Podgocica, 2012)
Prof. mr Nela Savković-Vukčević: “Monumentalna Crnogorska retorika, akademika Radovana Radonjića, čini nas ponosnim jer dokazuje da su Crnogorci svojim mudrim, pravednim i lijepim riječima uzdigli domaće beśedništvo do vječnosti i uzornosti. Jedna od najstarijih definicija retorike, još iz Katonovoga doba, glasi da je rječit čovjek pošten čovjek koji umije dobro da govori. Druga izreka kaže da samo dobar čovjek može biti dobar naučnik. Te blistave misli srećno su se srele u ličnosti i djelu uvaženoga prof. Radovana Radonjića” (Oni i Ja, Cetinje, 219, str. 295).
Akademik Sreten Perović: “O profesoru Radovanu Radonjiću relativno pouzdano predznanje ima većina crnogorskih građana. Njegova radna i stvaralačka biografija mogu da imponuju jednako vrijednosnom fondu Ujedinjene Evrope kao i Crnoj Gori i prijestonom Cetinju. Oni koji će nepristarsno pogledati bio-bibliografiju Radovana Radonjića zaključiće da to nije samo jedan stvaraklački život, niti samo jedno cjelovito djelo – već da je to riznica osmišljenog i sistematizovanog znanja iz više naučnih disciplina, plodotvornost specifičnog patriotizma bez izvinjenja, čiji autor stalno nadopunjuje kritičku vizuru u svakom djelu, što neminovno dovodi do novih saznanja i najčešće do bitnog prevrednovanja ustaljene istoriografske i sociološke slike o crnogorskoj prošlosti i sadašnjosti. Djelo Radovana Radonjića u punoj je saglasnosti sa temeljnim stavovima najistaknutijih ogorskih prerodbenika, utemeljitelja montenegristike, od Ivana i Đurđa Crnojevića do najkretivnijih predstavnika naših obnoviteljskih, poratnih generacija. (Pobjeda – dodatak Kultura, Podgorica, 28. januar 2012, str. IV)
CRNOGOGORSKA TEOKRATIJA (Pobjeda, Podgorica, 2019)
Draško Đuranović. Direktor Nove Pobjede: “Od danas crnogrska istoriografija, misleći ljudi, crnogorska javnost, imaju zanimljiv izazov da tumače knjigu Crnogorska teokratija, da potvrđuju ili potiru teze profesora dr Radovana Radonjića, čovjeka koji je više od pola vijeka bio svjedok i akter istorije. Ali čovjeka, ne manje važno za Crnu Goru, koji je kako u životu i politici, tako i u nauci, uvijek slijedio i dograđivao postulate crnogorske etike… Radonjićeva Crnogorska teokratija je jeretička knjiga, jer preispituje već uspostavljene zvanične istine, upozorava i opominje na moguće posljedice jednog svjesno stvorenog mita”
(Pobjeda, Podgorica, 7. febrar 2018, str. 15). Prof. mr Nele Savković – Vukčević, povodom knjige profesora Radonjića Crnogorska teokratija, kaže: “Zahvaljujem profesoru Radovanu Radonjiću što sam bila među onima sa kojima je dijelio svoje misli povodom oslobađanja istine o guvernadurima Radonjićima, i samim tim, o crnogorskoj istoriji i politici. Još od 2005. godine znala sam da će ovaj stvaralac svoj naum pretvoriti u knjige, razumjela sam iz razgovora sa pofesorom da dobro zna koliko je teško krčiti put koji je zatrpan nanosima nekritičkih stavova. Uspio je profesor Radonjić da stigne na cilj:
∙ zato što kao pravi naučnik redefiniše pasivno naslijeđene poglede;
∙ zato što mu je savjest nalagala da svojim velikim znanjem doprinosi razumijevanju delikatnih pitanja sadašnjosti i osmišljavanja budućnosti;
∙ zato što se na ishodištu neravnoga puta uzdigao iznad interesa i predrasuda, a iskustvo pokazuje da se samo tako može ispravno posuđivati;
∙ zato što profesor živi u duhu mudrosti da se „… akcija ne rađa iz mišljenja, već iz spremnosti na odgovornost”;
∙ konačno, zato što kao izdanak crnogorske tradicije Radovan Radonjić besjedi dobronamjerno i vjerodostojno, a njegovi su nastupi veliki retorički događaji, riječi za sva vremena”. Knjigu Crnogorska teokratija doživljavam kao izraz najdubljeg poštovanja prema crnogorskome narodu jer doprinosi našoj samospoznaji. A za to je uvijek trebalo imati hrabrosti.
Monumentalna Crnogorska retorika, akademika Radovana Radonjića, čini nas ponosnim jer dokazuje da su Crnogorci svojim mudrim, pravednim i lijepim riječima uzdigli domaće beśedništvo do vječnosti i uzornosti. Jedna od najstarijih definicija retorike, još iz Katonovoga doba, glasi da je rječit čovjek pošten čovjek koji umije dobro da govori. Druga izreka kaže da samo dobar čovjek može biti dobar naučnik. Te blistave misli srećno su se srele u ličnosti i djelu uvaženoga prof.
Radovana Radonjića” (Pobjeda, Podgorica, 25. april 2018, str. 18-19).
MONTENEGRO DE TE FABULA NARRATUR (Zagreb, 2008)
Prof. dr Jovan Mirić (Zagrebačko sveučilište): „Radovan Radonjić gotovo 50 godina svjedoči i aktivno participira u crnogorskoj i jugoslovenskoj povijesti, i piše o njoj. I jedan je od rijetkih autora koji se ne mora odricati svojih prijašnjih knjiga i angažmana. Ovdje se ne radi samo o autorovom moralnom i intelektualnom integritetu koji je odolijevao primamljivosti ideoloških pomodnosti. Riječ je prije svega o tome da se Radovan Radonjić u svim lomovima, prelomima i iskušenjima usudio ozbiljno misliti, a to znači misliti o bitnom. A takva misao nije omodna, nije sezonska i sektaška, takva je misao svakom vremenu bitno supripadna. Teško je na tako malom prostoru naći toliko proturječja, aporija, različitih interesa i sukoba nacionalnih, plemenskih, ideologijskih kao što nalazimo u Crnoj Gori. Ne bi li tako netko izvan konteksta, sine ira et studio, mogao o tome govoriti? Teško. Teško to može i Crnogorac. Radovanu Radonjiću, Crnogorcu, to ipak uspijeva. I kad govori iz žive magme zbivanja kojima je i sam određen i zahvaćen, on, insajder, ostaje na kritičkoj distanci. I to je jedini način da se nešto bitno kaže o Crnoj Gori i Crnogorcima. Stoga možemo da kažemo da knjiga Radovana Radonjića, Montenegro: de te fabula narratur, parafraziramo vladiku Vasilija, izvodi Crnu Goru i Crnogorce ’svijetu pred oči’. Što se mene osobno tiče, ni jedna knjiga poput ove nije tako uvjerljivo pokazala kako je za Crnogorce pa i za Crnu Goru, bilo sve lakše nego opstati. No, Crna Gora i Crnogorci nijesu opstali samo kao materijalna, fizička i demografska činjenica, oni su opstali i kao duhovni supstrat… Priča o Crnoj Gori Radovana Radonjića dramatična je, zgusnuta i uzbudljiva priča o crnogorskoj povijesti. Ona se može čitati kao zanimljiv istorijski roman. Ta čitkost i pitkost priče, međutim, nije na uštrb kategorijalne jasnoće, naučno teorijske konzistencije i uvjerljive empirijske verifikacije. Znati i umjeti tako pisati odlika je najvećih iz intelektualne elite ili, kako bi rekao Hegel, iz ’literarne republike”
(Crnogorski glasnik, Zagreb, br. 54/2008, str. 16/17). Nagrade i priznanja
Profesor Radonjić je za svoj naučni i stvaralački rad dobitnik velikog broja nagrada, priznanja i odlikovanja. Navodimo nekoliko njih:
– Nagrada Oslobođenja Cetinja (1973), za izuzetno usješno školovanje uz
rad;
– Trinaestojujska nagrada Crne Gore (1975), iz oblasti nauke (za knjigu Suskob KPJ sa Kominformom);
– Nagrada oslobođenja Titograda (1981), za najbolje ostvarenje iz oblasti nauke;
– Godišnja nagrada za životnno djelo časopisa Komuna, koju je “zavrijedio kao „jedinstvena intelektualna figura u novijoj povijesti države Crne Gore koja je dosljedno njegujući kritički odnos dala nemjerljiv doprinos ukupnoj njenoj emancipaciji, snaženju državotvorne svijesti i crnogorske nacionalne samobitnosti, njenog jezika, kulture i duha” (Komuna, Podgorica, novembar 2020, str. 1)
– Povelja “Ivan Crnojević” (2024), za ostvareno životno djelo koje je od posebnog značaja za Prijestonicu;
– Povelja 70 godina (1933-2003) Udruženja pravnika Crne Gore, povodom 70 godina od osnivanja Udruženja i pokretanja časopisa “Pravni zbornik”, za izuzetni doprinos u očuvanju crnogorske pravne baštine, razvoja pravne nauke i pravne kulture i afirmacije časopisa “Pravni zbornik”;
– Povelja Kluba samoupravljača Titograd (1987), za doprinos razvoju samoupravljanja i aktivnosti kluba samoupravljača Titograd;
– Zlatna plaketa Saveza sindikata Crne Gore (1980), povodom tridesetogodišnjice radničkog samoupravljanja (1950 – 1980), “za ispoljenu aktivnost i lični doprinos u razvoju samoupravljanja”;
– Zlatna plaketa, povodom jubileja – 15 godina Debatnog programa Crne Gore (2012), za “izuzetan doprinos razvoja Debatnog programa”;
– Priznanje “Spomen medalja sa likom Njegoša”, Odbora SR Hrvatske za podizanje Njegoševa mauzoleja na Lovćenu (1974), “u znak zahvalnosti za značajan doprinos u izgradnji Njegoševa mauzoleja na Lovćenu, akciji ‘Umjetnici Njegošu’ kao i jačanju bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti kroz akcije posvećene
Petru II Petroviću Njegošu;
– Priznanje Siguran kompas Alfa centra (2014), za “izuzetan doprinos u širenju ideje evoatlantizma u Crnoj Gori”;
– Plaketa Savjeta Političke škole SKJ “Josip Broz Tito” (1988), “u znak priznanja za naročiti doprinos osnivanju i uspješnom radu Političke škole SKJ”.
Profesor Radonjić je odlikovan:
– Ordenom rada sa zlatnim vijencem (1974), za “naročito zalaganje i postignute uspjehe u socijalističkoj izgradnji naše zemlje”;
– Ordenom Republike sa srebrnim vijencem (1981), za “naročito zalaganje i postignute uspjehe u socijalističkoj izgradnji naše zemlje”.
Profesor Radovan Radonjić je utemeljivač umjetničkog školovanja, na akademskom (fakultetskom) nivou na Cetinju. Bio je profesor i prvi dekan i profesor Kulturološkog fakulteta, odnosno profosor na Likovnoj, Pozorišnoj i Muzičkoj akademiji i na veoma argumentovan način se borio i izborio sa grupom saradnika da se visoki umjetnički kadar školuje na Cetinju.