Jedan sasma drugojači stav (od ”naučnjačkoga”) glede crnogorskoga jezika (DIO I)

Za aktuelno.me

Piše: Miodrag Draga Blažo'a BAJKOVIĆ, iz Građanah – Riječka nahija – Cetinjski atar

Po vokaciji sam arhitekt.

Nijesam ni upisiva’ a teke ne studira’ jezik/e, samo sam, što, naravno, važi i za ogromnu višinu vas koji ovo čitate – 12 godina daro školsku klupu do mature, a dosta poznije uložio doneklen pokazivat zanimanje za crnogorski jezik.

Smatram da, ka’ i svi ostali postojbnici naše domovine, uz navođenje svojih argumenata – imam pravo na lični stav, čije iznošenje u javnost mi je omogućeno ljubaznošću gospode sa portala Aktuelno – na čemu sam blagodaran.

Glede crnogorskoga jezika i mojega odnosa spram njega – za mene je bilo vrlo značajno, i presudno – to što sam ima’ privilegiju da sve zimske i ljetnje školske raspuste i državne praznike, znači – fini dio mojega đetinstva tokom osnovne škole, i višijem dijelom tokom gimnazije (do zemljotresa 1979.) provedem na selo – u Građane i Sotoniće.

Pođekad se dogodi da ”pravilne” padeže svjesno ne rabim, jer mi, kad to učinim, pođešto zvuči nekako tuđe i nenaravno, a to i nije neki lijepi ośećaj.

Slijedi jedna poduža, ali po mojemu – jako značajna digresija.

Crnogorcima je dosljedno nametanje-uvođenje ”pravilnih” padeža u crnogorski jezik započelo u Trstu 1851. (znači, izvanka Crne Gore), kad je jedan ”bečki stručnjak” su dva prezimena (ono drugo, ovdašnje mu je više no upitno) i s finijem turskijem fesom ka’ zaklopom na pokvarenoj mu čuturi ili tintari – tokom štampanja djela ”Lažni car Šćepan Mali”, još za ili, potonje godine Njegoševa života, i uprkos njegovom jasnom, glasnom i nepokolebljivom protivljenju (što je reć – iz samrtne postelje), cijeli rukopis prepravio i/ili prilagodio svojim novostvorenim pravopisno-gramatičkim pravilima.

Mimogred, ovi ”Bečlija” je Njegošu tadijer drsko mijenja’, tačnije – zamjenjiva’ i pojedine riječi, a ne samo prepravlja’ padeže itd.

Otkrito iskazano, što drugo nako rđavo činjenje očekivat od – ništarobe koja je, prilikom njegovoga prvoga dolaska u Crnu Goru 1834., uz ”operativce” ili dilere (svoje imenjake – sastaviše se tadijer tri Vuka) i popove s primorja (poznije i iz unutrašnjosti) – po crkava i manastira opljačka’ ogroman broj starih i rijetkih rukopisnih knjiga i jevanđelja, i nezamislivo puno ikona, pa ih potom lađama (figurativno rečeno: u kotare i u antreš/elj na magarad) ćera’ iz Crne Gore u Beč, đe ih je prodava’, da bi – od te takve vandalsko-varvarske silne pohare crnogorskoga blaga i nasljeđa kulture (svetinje(!)), i na mufte zarade – namiriva’ potrebe svojega (glede na to da se taj jatko bez patisanja jada’ da mu je takulin vazda prazan (potlje je tri pensije iz tri zemlje prima’)) taman ubogoga života.

No, želim reć – da nije tokom 150-ak godina bilo: tuđega upliva i svrsishodnosti plekanja u naš jezik sa strane, uz nametanje doslovice svih pravopisno-gramatičkih normi izvanka Crne Gore (posebice u drugoj polovici 20. stoljeća), mi bismo danas, na osnovu nekojega negdanjega ovdašnjega dogovora (znademo da je jezik (i) dogovorna kategorija), primjerice radi – imali četiri padeža a ne sedam, i ono Njegoševo rukopisno i originalno: ”… na Lovćen …”, bilo bi (recimo) jedino pravilno, tojest – ne bi se preinačilo u: ”… na Lovćenu …”!

Spominjanja je itekako vrijedno i – da je u knjizi ”O Crnogorcima” (Pisma sa Cetinja 1878.), Ljubomir Nenadović o crnogorskomu jeziku napisa’ (citiram):

”U svim školama jezik je – crnogorski; u mnogome različan je od onoga priznatog, lepog jezika na kom je Biblija prevedena”. Ako Crnogorci produže svoje škole kao do sada, onda, posle sto godina, između ta dva jezika (crnogorskoga i srpskoga – prim. aut.) biće veća razlika, nego što je izmeđ portugalskog i španskog”.

Navrh 100 godinah se, na našu velju žalost – dogodilo sasma obrnuto od ove Nenadovićeve sičijave bojazni.

Povrćem se na moje đetinstvo i srednješkolske godine.

Uglavnom, o koncu 60-ih i skoro tokom svijeh 70-ih godina – po tijeh sela dobro sam zapazio:

tadijer još odlično sačuvanu, i u širim mediteranskim mjerilima – izuzetno vrijednu tradicionalnu, narodnu (vernakularnu) arhitekturu i, njezinu prepoznatljivu likovnost (da ka’ arhitekt ovako uložim); kuće (najčešće na dva boja) koje u svojoj jednostavnosti imaju savršene dvornje izglede (proporcije, strukturu, odnos puno-prazno itd.); okna i škure; voltove i pižune; vazda jednokrake skale vanka i podno njih staze posalidžane; unutrašnjosti kuća puristički osmišljenim, i u njima one: tauline i karijege, stolovače i trpeze, bankove i škanjeve, koćete i kantunale, ladnjake i škancijere, baune i škrinje, ognjišta i pepeljake, prosulje, teće i bron3ine, pjate i pinjate, mišćela i kaine, zakaltane mulegine, bijele kontrine, … –

pamtim još (ovo je posebice važno):

uvriježena moralna pravila razmišljanja; stoljećima sazrijevani kodeks ophođenja; originalni ukupni način življenja; uzuse ili navade na zbornim mjestima (skupovima); jednostavno a gospodsko oblačenje (posebice onu vazda pod grlo zapučenu bijelu košulju kod starijeh Crnogoracah, sušto im je kolijer redovito bio pri vratu cijelijem svojijem obodom priljubljen, i – počesto preko ramenah i rbata samo prigrnutoga tamnoga sakoa);

međom (ili međama) oivičene seocke ulice; gumna (i njihove kolomate) koja život znače; šklapove vode sa točkova od živijeh voda-izvora; murve u obore; smokve i šipkove svuđe naokolo; silne buljuke svakojakoga živoga; oklasine i stožine; jankiće i popiće; razne mirise (sijena, konobe, tropa u badanj, gorocvijeća, pokošene đeteline, …); mile zvukove (ćukanje ćukova, lavež kučkova, riku magaradi, poj kosića i fuga); … –

i

zvonjavu crkovnoga zvona sa kampanjela od seocke crkve kad su zvonari i/ili božje sluge bili: u glavu normalni, u srce čisti i u dušu dobronamjerni ljuđi, a ne ovizi današnjizi (višijem dijelom uvezeni, ali i ovdašnji) bajagi ”hrišćani”, a u suštini bogobitine i moralni jadovi, koji samo znadu da svadivaju braću i narode, vjere i povjere!

I, naravno, ne na potonjemu mjestu po značaju, zapazio sam dobro i naš – ne samo negdanji, starinski ili arhaični, no pravi i (za mene) jednijem finijem dijelom – jedino pravilni, autentični crnogorski jezik.

Prilikom ciljanoga brojnoga nabrajanja, ono ozgor bilo je (i jedino u originalu je moglo bit) napisano narodnim jezikom mojega kraja (đe je u upotrebi dosta talijanizama).

Bez imalo kurtoazije i ljeporječenja, jednako ka’ jezik mojega kraja – poštujem i sa istijem ushićenjem slušam narodni govor ili jezik svih crnogorskih krajeva – i učeći sa strašću prebiskavam njihove rječnike (cjelokupni spisak ovijeh rječnika priložiću o samomu koncu teksta).

Inače, u trećem, potonjem dijelu viđeće se da sam za: čišćenje našega standardnoga (normativnoga ili književnoga) jezika od svijeh tuđica-posuđenica (tijem i na stotine i ‘iljade srpskijeh tuđica – kojih je daleko najviše(!)), liše onijeh posuđenica za koje (najčešće tehničkih ali i drugih) jednostavno nemamo našu adekvatnu slovjensko-crnogorsku riječ – i – za jezičku kodifikaciju u dijelu rječnika po principu nadregionalnosti (itd.).

No, skoro niđe ništa od onoga ovđen spomenutoga śećanja unazad 40-50 godina više nema – osta’ je samo spomen.

Đe se tokom cijeloga 20. stoljeća kamođenu velji komat crnogorskoga identiteta?!

Ukratko, uhitio sam ono vrijeme koje me je učinjelo bogatim za čitavi moj vijek, jer pamtim (onu) Crnu Goru na Mediteranu ili (onakvu) mediteransku Crnu Goru, dočim – u potonjijeh 30 godinah nas tamo-oni alaburde, primitivno, neumorno, pečobrazno, drsko i na prijevarni način pokušavaju:

• pošenut sa Mediterana tamo neđe upra u središte Balkana, i tijem
• skrajnut od Sunca i uvuć u srednjevjekovnu pomraku, odnosno
• svr’ obera survat nizdol u nečesovu žabokrečinu.

Ajmo redom.

Prvi put – uopšte – za crnogorski jezik sam čuo tek ili još (zavisno iz kojega kantuna i iz čije čapre se gleda) 1986. godine, od mojega mentora sa diplomskoga rada na arhitektonskom fakultetu u Ljubljani, danas pokonjega profesora Vladimira Braca Mušiča, prilikom našega druženja u Plečnikom hramu nakon odbrane diplome.

Tadijer mi je zamjerio što na završnom ispitu nijesam zborio, kako je reka’: ”… onim vašim pravim, tipičnim crnogorskim jezikom.”

Ova  zamjerka se nije odnašala na moj naglasak, jer i da oću (a neću) od njega pobjeć ne mogu, no što sam isključivo rabio riječi tadanjega oficijelnoga srpsko-hrvatskoga jezika, a ne crnogorskoga.

Mnim da cijenjeni profesor nije bio u pravu, jer da sam po crnogorski zborio – mora’ bih, mladim koleginicama i kolegama prisutnim toga dana u amfiteatru fakulteta, svakoju (recimo) 10-15 moju riječ prevodit na hrvatsko-srpski jezik (koji su učili u petom razredu osnovne škole).

Ali, zaradi toga, dan-danji sam mu zahvalan što me je naučio terminu – crnogorski jezik!

Baš su nas u potonjijeh 150-ak godina ”pošteno” vaspitavali i ”krasno” naučili naši ovdašnji ”stratezi”.

Inače, termin crnogorski jezik prvi put je upotrijebio francuski pukovnik Viala de Somijer (Vialla de Sommieres) u svom putopisu ”Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru” (Voyage historique et politique au Montenegro), kojega je objavio ka’ knjigu u dva toma u Parizu 1820. godine.

Ovu Somijerovu trvdnju nastoji demantovati oni ”Bečlija” u djelu ”Crna Gora i Crnogorci” objavljenom na njemačkom jeziku (Montenegro und die Montenegriner) u Štutgartu 1837. godine, koji veli da je ”Crnogorski jezik dijalekat Grčkoga” i, kako su ”Crnogorci Slaveni Srpske grane Grčkoga zakona” (grčke vjeroispovijesti) – sušto je pokuša’: negirati dukljansku autohtonost Crnogoraca, omalovažiti našu kulturu i, naravno – potrijeti crnogorski jezik.

Priśetimo se skupa na jedan od četiri ugaona krša u temelj naše slavne i sjajne kulture i davnašnje pismenosti.

Nevjerovatno je i žalosno, ali – jednomašice i istinito.

Crnogorski narod, koji je na Obodu poviše Rijeke Crnojevića, još 1493. godine uložio štampat svoju knjigu, i januara 1494. na Cetinju okončao njezino štampanje, a koja je:

• prva štampana knjiga na slovjenskomu jugu;
• štampana u trećoj najstarijoj po redu štampariji među svim slovjenskim narodima (poslije Poljaka i Čeha);
• prva u nekoj državnoj štampariji među svim zemaljskim narodima (znači: na svijetu bijelomu),

i to (samo):

• 39 godina poslije Gutenbergove (Johannes Gensfleisch zur Laden zum Gutenberg) prve Biblije iz Majnca (1455.);

• 36 godina poslije Strazbura;

• 30 godina poslije Bazela;

• 29 godina poslije Kelna i Rima;

• 25-30 godina poslije Bolonje i Napulja;

• 27 godina poslije Eltvil(e)a na Rajni;

• 26 godina poslije Augzburga;

• 25 godina poslije Venecije;

• 24 godine poslije Nirnberga i Pariza;

• 22 godine poslije Ulma;

• 21 godinu poslije Krakova, Budima, Španije i Belgije;

• 15-20 godina poslije Milana i Liona;

• 18 poslije Plzena, Engleske i Švedske;

• 15 poslije Vircburga;

• 14 godina poslije Portugala;

• 13 godina poslije Lajpciga;

• 12 godina poslije Beča,

i (čak):

• 29 godina prije Bjelorusije;

• 50 (Mileševa) i 58 godina (Beograd) prije Srbije – (napomena A: u Beogradu je te 1552. godine štampana jedna jedina knjiga (naslov), dočim – tokom narednijeh dugačkijeh 300 godina iza toga, u Beogradu se dađavolja knjiga pod štamparskom presom mrčila nije; napomena B: kako se plekaju drugijema narodima i svuđe, naravna je stvar da – tizi jatkovići i zloitrovići iz Srbije, navalice prisvajaju štampariju Crnojevića, Oktoih i ostale knjige, ličnost i đelo Božidara Vukovića Podgoričanina itd. (i šklapanje im je, očito, istom u krvi (ko nema svoje on otima od drugoga – opuva tuđe), a ne samo njihove znamenite lažavine (od lažima pelcovanih gena – uteć se ne može));

• 70 godina prije Rusije;

• 99 prije Meksika itd.,

navr’ približno 500 godina dočeka’ da njegov/naš crnogorski jezik, pod uplivom knjiga koje smo u potonjijeh cca 200 godina uvozili iz Srbije – bude uništen ili bestragan uplivom jezika jednoga drugoga, srpskoga naroda.

P.S.

Svjesno odužih s onijem spiskom ozgor (navođenjem gradova ili zemalja koje imadoše svoju prvu štampariju u 15-omu stoljeću (i nekolike u 16-omu)), zaradi toga što mi se učinje da nije rđavo da metnem te podatke, koji mogu višinu vas na tren zainteresovati.

I, neka se vidi i, da se znade – u kakvomu društvu su Rijeka Crnojevića, teke osnovano Cetinje i mala (pod taman tadijer ustaljenim novim imenom) Crna Gora bili glede štamparstva u 15. stoljeću.

GOSPODIN GOSPODAR ĐURĐE IVANA STEFANOVA CRNOJEVIĆ, I TADANJI PRECI SVIH NAS CRNOGORSKIJEH POSTOJBNIKA A STAROŚEDIOCA – ZASLUŽUJU NAŠU VJEČNU BLAGODARNOST ZARADI OSOBITE SLAVE KOJU CRNOJ GORI UČINJEŠE, I SJAJNOGA BLAGA KULTURE KOJE NAM OSTAVIŠE !!!

(slijedi: DIO II)

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta