Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Što je čovjek-insan ako ne izgradi zadužbinu-vkauf, ako ne ostavi ime ispisano dobrim djelima? Kroz život koračamo kratko, poput sjene koja se kreće i nestaje, ali trag koji ostavljamo može biti vječan. Zadužbine-vakufi, milosrđa, dobrotvorni poduhvati – sve su to svjedočanstva našeg postojanja, svjetionici koji osvjetljavaju put onima koji dolaze poslije nas. Ime koje nosimo postaje besmrtno kada ga ljudi pominju sa poštovanjem i zahvalnošću, kada naše djelo postane inspiracija, a naša dobrota ostane urezana u srcima mnogih. Što je čovjek, dakle, ako ne ostavi za sobom trag dobrote, ako ne učini ovaj svijet boljim mjestom? Život nam pruža priliku da ostavimo svoj pečat, da budemo zrak svjetlosti u tuđim životima, da stvaramo djela koja će živjeti mnogo duže od nas samih.
Zuvdija-Zuvdo Barjaktarević je zašao u devetu deceniju života. Vitki starac bistrog uma, dugogodišnji društveni radnik i neumorni planinar sa Prokletija, nosi sa sobom decenije iskustva i mudrosti. Pored plavskog jezera, čija ljepota nadahnjuje i najtvrđa srca, ovaj neimar je gradio ne samo svoj život, već i život svoje zajednice. Sa svakim korakom koji je napravio na strmim stazama planinskih vrhova, Zuvdo je nosio sa sobom duh nesalomivog optimizma i posvećenosti. Odrastajući i odgajajući svoju porodicu u ovom predivnom kutku prirode, posvetio je svoj život i sebi i ljudima oko sebe, utiskujući svoj trag u srca svih koji ga poznaju. Njegova priča je svjedočanstvo o neiscrpnoj energiji, ljubavi prema prirodi i nepokolebljivoj želji da doprinese boljitku društva.
Usponi i padovi, život i borba stvorili su od njega gorštaka. Njegov kutak mira nalazi se na Paljevima, uzvišenju iznad grada, pod visokim jelama, smrčama i brezama. Svjestan prolaznosti života i vođen željom da ne zaboravi svoje pretke i rodbinu, Zuvdija je podigao četiri hajrat česme na padinama Paljeva, a jednu čak u dalekom Pakistanu. Vodeći se iskrenom vjerom da će putnici, neimari, umorni, slabašni i iscrpljeni stati pored ovih česama, pročitati natpis na njima i okrijepiti svoju dušu i tijelo, Zuvdija je ostavio trajni znak dobrote. Kao što sveta knjiga Kuran kaže: „Allah, zaista, ne mijenja stanje jednog naroda dok taj narod ne promijeni sam sebe.“ (Sura Ar-Ra'd, 11). Sa ovom mudrošću na umu, Zuvdija je vjerovao da svaki čin dobrote može mijenjati svijet, jednu po jednu osobu, jedno po jedno srce. Njegove česme stoje kao svjedoci njegovog neumornog duha, mjesta đe se spajaju prošlost, sadašnjost i budućnost, đe voda teče i nosi sa sobom poruku nade ali i snage vjere.
Hajrat česme su posvećene Barjaktarevićima: Bejtu, Munibu, Senadi, Đuljki. Ove česme nose u sebi duboku duhovnu dimenziju, koja nadilazi običan spomenik. One su živi dokaz ljubavi i poštovanja prema precima, simboli trajne veze između generacija. Svaka kap vode koja iz njih teče priča priču o Bejtu, Munibu, Senadi i Đuljku, njihovim životima, borbama i radostima. U dalekom i žednom Pakistanu, jedna hajrat česma stoji za dušu Munibe, darujući osvježenje i nadu onima kojima je najpotrebnije. Voda ima posebno značenje u kulturi muslimana. Ona prije svega znači izvor života. U islamu, voda je simbol čistoće, blagostanja i milosti. Kao što sveta knjiga Kuran kaže: „I Mi činimo da iz nje niče sve što raste u parovima, blagoslovima, a njome činimo da teku rijeke, i Mi je činimo da izvorima izvire…“ (Sura Ya-Sin, 34)
Sjetni Zuvdija, pun mudrosti, razumio je ovu duhovnu povezanost između vode i života. Njegove česme nisu samo fizičke strukture, već svetilišta nade, mjesta đe umorni putnici mogu stati, pročitati imena i osjetiti prisutnost onih koji su otišli. U svakom žuboru vode čuje se odjek Zuvdijine mudrosti i nesalomivog duha, pozivajući sve da se sjete važnosti ljubavi, zajedništva i čiste vjere. Neka naše riječi, djela i uspomene teku poput rijeka, vječno živeći u srcima onih koje dotaknemo. Tako će i naša prisutnost, kao i prisutnost Zuvdije-Zuvda Barjaktarevića, zauvijek obasjavati put onima koji dolaze poslije nas.
