Gori jesen, kaplje loza

Piše: Dubravka Jovanović

Opijeni ljubavlju, opijeni  samoljubljem, opijeni vlašću (ovo potonje naročito) živimo jedan, jedini život. Ovozemaljski, kratak.

Neki životare. Neki se mrtvi pijani valjaju a neki u kunetu svrše. Neki se noga, ne mogu držati, poput mnogih, nazovi političara, pa im kičma pukne i saviju se prije vremena.

Drugi, pravi kao strijele, prkose svakom zlu, vjerujući u istinu i da će ipak dobro pobijedu odnijeti.

Pjesnicima je najlakše. Bili mrtvi trijezni ili pijani.
Njima se svjetovi množe i umnožavaju. I kad duplo vide stih zapretan ostaje.

Usađen u tkivo da kuca kao mala bol. Sve dok ne izleti i zamiriše na kruh, freško ispečen.
A ljudi kao ljudi. Nemaju vremena. Da malo počinu.  Da uz pjesmu napoje dušu. Ili  da se vrate iskonu, kao moj prijatelj, preskroman da bi mu i ime bilo zapisano  u ovom tekstu. Ili iđe javno. Ne smijem ga napisati jer me strah da bi mi zamjerio. Mnogo je skroman.Toga više nema.Pa je teško i razumjeti.

O poštenju njegovom ne umijem, jer nema metafore,poređenja, kojim bi ga opisala. Takvi mu geni. A raskošan u doživljaju pravih vrijednosti.

Bilo da je čudesan, zlatni zvuk  žice gitare koju po nekad uzme  u ruke,jakim pristima da svira, (samouk) naučio, još kao mladić, dok je čuvao živo.

Iz te sanjive daljine, moj prijatelj u ovom ludilu elektronskog, okoštalog nevremena, false inteligencije, s lozovim prvijencem druguje uz kazan, u prostoru kojim  je zaključao stare ure.
Kazan i bačve, bronzini, teće, prosulje, kače, bocuni, demižane,bokali, bićerini, ožice, piruni, pjati, terine, mjere, kantari, sumpreši, lampadine, pirije, mlinci, kandelabri, kofe, konate……U svijetu đe se još ognjište dimi a s petra visi koja polutica suva, moj prijatelj gušta svoje vino iz konatice od late, ili rakiju  iz male kao naprstak, staklene kupice (čašice) koja kaplje s mirom u ovoj tezi , reći ću svojevrsnom muzeju nataloženih uspomena, negdanjeg života đe misli postaju bistrije.

Tu je on izvajao svoj svijet, pa ako uđete kao što sam ja  imala privilegiju, čućete dozive dobrih, starih vremena iza koltrine (zavjese) od paučine.
Prosto ste izmješteni iz ovog svijeta i dišete šapate dobrote pasanog doba,  u ovoj čaroliji starog, starog što mirše na suh bosiok i što sada tako slatko pada, pada i grije, grije srce, kako bi rekao Bora Stanković.

Kao da je sve ovdje spremno za herbarijum duše, da tako presovani odlomci života sela i užanci njegovih, se predaju nezaboravu kao molitva, kao opomena.

Tankim mlazom teče providna sveta vodica, što se loza zove. Teče i prolaznost nas malih i prolaznih.  Ali ne otiče mjesečina sjećanja na život, od života samog satkan. Život u kome su godišnja doba padala kad im je doba i smjenjivala se od kazana do kazana.

Dok gori jesen,kaplju šljive, Vito se našao na sličnom mjestu i napisao odu  Grlom u Polimlje.
Sve što sam mogla mrtva trijezna, istina sa podignutom kupicom prvijenca u muzeju neizgubljenih stvari malih života je da sam je odrecitovala mom prijatelju. I obećala mu je odštampanu na žutoj,  progoreloj karti kao svitak. Da mu među prastarom prošlošću  živi u paučini uspomena koja odolijeva prašini.
Jer na ovom mjestu to su zlatna zrnca sakupljenih perli detinjstva, mladosti, majčine ruke i očeva čela. Kad je život bio dobar a ljudi se voljeli.

Grlom u Polimlje

Gori jesen, kaplju šljive
u prvotok ljut,
a mi grlom u Polimlje
– nanio nas put.

Tri smo noći i tri dana
tekli kao Lim
od kazana do kazana
– uporedo s njim.

Pjevala nam danju jesen
ozlaćena sva,
a čuvao noću mjesec
(ili, možda, dva?)

I danas bih tamo bio
kraj kazana kog
da nas nije razjurio
ljubomorni Bog.

Gori jesen, teče šljiva
u prvotok ljut …
Teško li je iz Polimlja
niz trijezan put.

Vito