Đukanović: Vidoje Žarković zaslužuje najljepše sjećanje i najdublje poštovanje njegove Crne Gore

Vidoje Žarković zaslužuje najljepše sjećanje i najdublje poštovanje njegove Crne Gore. A politička generacija kojoj je pripadao neizmjernu zahvalnost za pouzdane temelje antifašističke, građanske, evropske i prosperitetne Crne Gore čiju arhitekturu će nadograđivati njena nova pokoljenja, kazao je bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović na međunarodnom simpozijumu “Vidoje Žarković-život i djelo” koji su organizovali Udruženje Pivljana u Podgorici i Savez boraca NOR-a i antifašista Crne Gore.

Simpozijum je okupio impozantna imena kao što su – Milan Kučan, Milo Đukanović, akademici: Radovan Radonjić, Ljubiša Stanković, Blagota Eraković,  Nenad Vuković, prof. dr Živko Andrijašević, Prof.dr Milivoj Bešlin, Akademik Radenko Pejović – predsjednik udruženja Pivljana u Podgorici, Akademik Zuvdija Hodžić-predsjednik Saveza boraca NOR-a i antifašista Crne Gore, Slobodan Delić – presjednik Opštine Plužine, Doc. dr Dragan Žarković, general major Dragutin Dakić – bivši načelnik Genetalštaba Vojske Crne Gore, kćerka Vidoja Žarkovića Branislava V. Žarković, brat od strica Dragan Žarković, bivši guverner Centralne banke CG Milojica Dakić, Stevan Radunović i brojni drugi autori radova i gosti.

Đukanović je u svom govoru istakao da je Vidoje Žarković jedan od najistaknutijih Crnogoraca XX vijeka.

“Čovjeku koji je, još u najranijoj mladosti sebe uvrstio u legendarni spisak crnogorskih 13. julskih ustanika i oslobodilaca zaslužnih za uspjeh Narodonooslobodilačke borbe jugoslovenskih partizana, kao i za obnovu crnogorske države i crnogorskog nacionalnog identiteta u okviru Jugoslavije. Svakako,  jednom od najzaslužnijih za ekonomski preporod, institucionalni i demokratski razvoj Crne Gore, kao i za prosperitet i afirmaciju SFRJ”, kazao je Đukanović.

Imao je, ističe, privilegiju da kao student, član CK SKJ upozna Vidoja Žarkovića u vremenu kada je obavljao najodgovornije partijske i državne dužnosti u Jugoslaviji i Crnoj Gori, i da iz takve blizine svjedoči njegovom samoprijegornom radu i odgovornosti.

“Jugoslovensko društvo je već uveliko ulazilo u duboku ekonomsku i političku krizu, ali još uvijek se nije slutio krvavi raspad zajedničke države, niti su se jasno nazirali i razumjeli procesi koji će uskoro promijeniti političku konfiguraciju evrope i svijeta. Splet okolnosti je učinio da ti procesi obilježe i kraj blistave političke karijere Vidoja Žarkovića i veoma uspješne generacije poslijeratnih političkih  podvižnika u Crnoj Gori”, naveo je Đukanović.

Neposredno potom, Đukanoivć se, priča, našao u najužem partijskom, uskoro i državnom rukovodstvu Crne Gore, nakon tektonskih političkih procesa koji su se dogodili 90-tih.

“Takve promjene neizbježno nose osjećaj gorčine za ljude koji napuštaju političku pozornicu, ali i opomenu i razumljiv strah kod onih koji na nju tek stupaju. Posebno u ambijentu kakav je  tradicionalno crnogorski, sklon revolucionarnim preokretima, s manjkom poštovanja prema onima koji odlaze i viškom neutemeljenog povjerenja  prema onima koje ne poznaje i koji tek dolaze. Ambijentu koji ne pogoduje razvijanju kulture zahvalnosti čak ni prema najzaslužnijima”, naveo je Đukanović..

Veliki ljudi su i u odlasku veliki, a Vidoje Žarković je, ističe Đukanović,  jedan od najboljih primjera za to.

“Nastavio je život vođen vjerom u iste ideale koji su ga i kroz rat i u godinama mira i prosperiteta pokretali na velika pregnuća, bezrezervno posvećen dobru i napretku svoje Crne Gore, razborito sjetan zbog epiloga kakav je doživjela jugoslovenska ideja. Mogu s ponosom reći da smo se, iako generacijski udaljeni, poslije kratkog vremena  zbližili i izgradili prijateljski odnos, uz puno uzajamno uvažavanje. Nije to bilo teško, jer sam imao osjećaj da Vidoje željno isčekuje prvi nagovještaj da Crna Gora izlazi iz političkog košmara u kojem se našla zahvaljujući neodgovornim nacionalističkim politikama većih i uticajnijih u tom zlom vremenu kraja jugoslovenske države, kao i zbog  apsolutnog neiskustva novog državnog rukovodstva da se adekvatno pozicionira u procesima koji su bili generisani krupnim geopolitičkim promjenama, prvenstveno na evropskom kontinentu”, naveo je Đukanović.

“Kad je vidio prvi takav signal nije se ustezao da pokaže spremnost da podrži  to budjenje i otrežnjenje Crne Gore, da joj stavi na raspolaganje svo svoje ogromno političko iskustvo, da pomogne da u iskušenja, za koja je znao da ih nosi okretanje svojim nacionalnim interesima, udjemo što spremniji i da izvedemo Crnu Goru iz njih sa što manje novih ožiljaka. Osjećao sam, nije pretjerano reći, neku vrstu političkog roditeljstva kojom je Vidoje zračio tada prema  meni i svakom ko je bio akter tog zahtjevnog i rizičnog zaokreta  u koji je Crna Gora ulazila krajem prve polovine poslednje decenije XX vijeka”, dodao je on.

Čitajući knjige znamenitih Crnogoraca tih generacija nije mu, kaže Đukanović, promakla još jedna Vidojeva ljudska osobina za koju opet misli da je manje karakteristična za naše sunarodnike.

“Milovan Đilas u dnevniku, u knjizi ”Raspad i rat” piše o susretu sa Jovom Kapićićem polovinom 1991. I o čemu bi dva Crnogorca, pa i takve veličine kakve su bili Đilas i Kapičić, kad se nadju u Beogradu mogli govoriti prije nego o Crnoj Gori. Jovo je rezignirano pričao o izdaji kao nacionalnoj crti, navodeći primjere za to. Đilas je na to reagovao opaskom: ”nadje se čovjek”… i zaključio: pa Crna Gora i jeste ”nadje se čovjek”; ti rijetki ljudi i čine sliku o Crnoj Gori, o njenom čojstvu i junaštvu”, naveo je Đukanović.

A Vidoje Žarković, dodaje, u svom dragocjenom ratnom dnevniku ”Stazama slobode” demantuje oštrinu njihove kritike opisujući cijelu galeriju ličnosti iz njegovog rodnog kraja i čitave Crne Gore, onih koji su položili živote za slobodu i onih koji su imali sreću da prežive i da časno daju doprinos  izgradnji i obnovi zemlje, sugerišući da bi svako od njih mogao biti baš taj izuzetak iz Đilasove knjige.

“Hoću reći, uz ostalo što je manje – više opšte poznato, Vidoje je imao širinu da razumije da su ne samo pojedinici nego i narodi i države satkani od vrlina i mana, da se u životu svih smjenjuju usponi i padovi. On je posjedovao i emitovao optimizam da se tamo gdje postoji moralna supstanca kao u Crnoj Gori, poslije posrnuća opet mora obnoviti uzlet. Da ne govorim o duboko emotivnim opisima njegovog odnosa sa majkom, rano preminulim bratom Lukom, ujacima Jevremom i Radojem Dakićem, koji otkrivaju drugačiju osjećajnost od partizanske i državničke”, kazao je Đukanović.

Ovaj skup, kaže Đukanović, ima i dodatnu vrijednost zbog toga što se održava u vremenu prebrzog zaborava velikih rezultata blistave pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu.

“U vremenu krize ideje ujedinjene Evrope, vremenu arogantnog nasrtaja desničarskih politika i jeftinog populizma u Evropi i svijetu, što je zapljusnulo i Crnu Goru i naš region. Živimo, nažalost, u vremenu i u zemlji u kojoj se zaboravljaju primjeri herojstva i čestitosti ljudi kao što je bio Vidoje Žarković. Čovjeka koji je potekao iz durmitorskog kraja gdje su, kako on piše, ljudi samo poštenja imali u izobilju, čiji je jedan djed poginuo na Skadru, a drugi kao komita. A proglašavaju se svecima četnički koljači, popovi koji su macom ubijali partizane i njihove porodice. Kao da smo, opet vjerujem privremeno, zaboravili na priče koje su bile svojevrsne lekcije o domovini, o slobodi, moralu, o čojstvu i junaštvu i o sramoti izdaje kojima se Vidoje kako piše u djetinjstvu nadahnjivao”, kazao je Đukanović.

Prema njegovim riječima, i kao dječak, najmlađi borac IV crnogorske proleterske brigade, i kao jedan od najistaknutijih političkih i vojnih rukovodilaca Jugoslavije, i kao bivši funkcioner nakon njenog raspada – Vidoje Žarković je bio veliki čovjek.

“Kao 14-ogodišnjak, s puškom u ruci dok su ga tjerali da se vrati kući znao je da odbrusi i Moši Pijade i Savi Kovačeviću i Ivanu Milutinoviću i Savu Oroviću i Stani Tomašević; da odbije ponudu svog ujaka Radoja Dakića da ga pošalje na školovanje u Sovjetski Savez, iako bi, kako kaže, bio srećan da je ta ponuda došla od nekog drugog. Kako je samo aktuelno njegovo svjedočanstvo o crnogorskim podjelama u ratu čije refleksije i danas živimo. O tome kako su u Bosnu dolazili i crnogorski partizani i crnogorski četnici. Kako su i jedni i drugi nosili kape crnogorske i pjevali iste crnogorske pjesme, citirali Njegoša… ali su po svemu drugom bili dva različita svijeta”, dodao je Đukanović.

Kao državnik, dodaje on, Vidoje Žarković je pripadao možda i najplodnijoj crnogorskoj političkoj generaciji.

“Naravno, na ruku im je išlo poslijeratno vrijeme stabilnosti i neupitnog autoriteta vlasti kojoj su pripadali. No, to ne dovodi u pitanje činjenicu da je Crna Gora od 1945. do 1990, predvodjena tom generacijom ostvarila gigantski napredak u ukupnom društvenom razvoju i u značajnoj mjeri savladala ogroman jaz zaostajanja u odnosu na druge republike u  SFRJ”, navodi Đukanović.

To se, naglašava, posebno odnosi na izgradnju državnih, naučnih, akademskih, obrazovnih, zdravstvenih, kulturnih, medijskih i drugih institucija koje su doprinosile prevazilaženju teških posledica nasilničkog prisajedinjenja i državnog diskontinuiteta s kraja Prvog svjetskog rata.

“Bilo je to i vrijeme medjunarodne afirmacije Crne Gore i njenih prvaka. Vidoje Žarković je bio medju članovima jugoslovenskih delegacija koje je predvodio Tito u posjetama Americi, Kanadi, Velikoj Britaniji, na VI samitu nesvrstanih u Havani, bio njegov specijalni izaslanik sa posebnim misijama u nizu zemalja”, naveo je Đukanović.

Ponavlja- Vidoje je bio veliki kada je uzavreli nacionalizam i lutanje Crne Gore 90-tih pokušalo da sve to ospori.

“Kao neupitnu ljudsku veličinu, rezignacija ga nije  odvela u sukob sa Crnom Gorom. Naprotiv, sve je učinio da joj pomogne da se što brže dozove. Zbog svega toga Vidoje Žarković zaslužuje najljepše sjećanje i najdublje poštovanje njegove Crne Gore. A politička generacija kojoj je pripadao neizmjernu zahvalnost za pouzdane temelje antifašističke, građanske, evropske i prosperitetne Crne Gore čiju arhitekturu će nadograđivati njena nova pokoljenja”, zaključio je Đukanović.

Dodaje da je greška što se sve manje govori o periodu socijalističke izgradnje, te da je generacija koju je predstavljao Vidoje Žarković ostavila dubok i trajan pečat u razvoju Crne Gore.

“Mislim da je to jedan vrlo kvalitetan temelj na kojem je omogućeno dalje raditi. Bez obzira na to što se nalazimo u vrtlogu desničarskog zastranjivanja u Evropi i svijetu, sugerišem malo više optimizma. Crna Gora uprkos svim tim alama koje su kidisale na nju traje zato što ima dobre temelje, a mislim da se nešto uradilo i u periodu od 1995. do 2020. – mislim da je Crna Gora prešla jednu važnu dionicu emancipacije, mislim da je danas u Crnoj Gori više identifikacije sa evropskim sistemom vrijednosti nego u bilo kojoj drugoj državi na Zapadnom Balkanu. Crna Gora ima dobre antifašističke, građanske, proevropske temelje, pokazuje otpornost da se odupre pomahnitalom velikodržavnom nacionalizmu i imperijalizmu, da se odupre površnosti Zapadne politike koju je generisao monopol jedne supersile nakon Hladnog rata. Crna Gora opstaje u tom vrtlogu i siguran sam da će smoći snage da izađe iz tog vrloga i da nastavi putem koji je trasiran posebno u periodu poslije završetka Drugog svjetskog rata”, poručio je Đukanović.