Militantna šovinistička organizacija skriva pedofiliju i seksualno zlostavljanje u SPC

Piše: Damir Katulić, predsjednik Udruge hrvatskih kršćana

Mnogo je skandala vezanih uz svećenstvo Srpske pravoslavne crkve i njihovo sodomsko ponašanje. Nitko to ne može poreći.

Zlostavljanje i seksualno iskorištavanje je abnormalno predatorsko ponašanje.

Rijetko se govori o tome da pravoslavne crkve imaju istu, a prema informacijama možda i veću raširenost pedofilskih i homoseksualnih skandala, ali nažalost nemaju medijsku pozornost kakvu imaju u Katoličkoj crkvi.

Među pravoslavnim kršćanima postoji vrlo malo ili nimalo rasprava o ovom pitanju.

Dakle, na temelju dokaza koji su javno potvrđeni kao istiniti, u Srpskoj pravoslavnoj crkvi postoji jasan obrazac seksualnog zlostavljanja, ali bez kritike u medijima i javnosti.

Možemo se samo pitati koje tajne unutar hijerarhije tek treba otkriti.

Prošle godine, na poziv nevladine organizacije ECAGLOBAL iz Seattlea, SAD, prvi put je netko s Balkana imao priliku predstaviti probleme pedofilije i seksualnog zlostavljanja u Srpskoj pravoslavnoj crkvi na tako visokim mjestima u Vatikanu, UN-u. u Ženevi i Međunarodni kazneni sud u Den Haagu.

Ovom prilikom želim se zahvaliti NVO ECAGLOBAL, njihovom menadžmentu i aktivistima jer su zahvaljujući njihovom trudu pokrenuti procesi koje nitko ne može zaustaviti. Izložba je bila povod za organizaciju Okruglog stola održanog u ožujku u Hrvatskom saboru u Zagrebu. Na inicijativu g. Ante Prkačina i političkih stranaka Hrvatski puls, Hrvatska stranka prava i Hrvatski suverenisti, uz nazočnost velikog broja hrvatskih intelektualaca i gostiju iz regije, raspravljalo se na temu: “Utjecaj Srpske pravoslavne crkve na političke tokove i događaje u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori: jučer, danas, sutra”. Izvučen je zaključak da se ne radi o crkvi već o militantnoj šovinističkoj organizaciji koja skriva pedofiliju i seksualno zlostavljanje i djeluje kao instrument vanjske dinamike moći Srbije i Rusije.

Brojni slučajevi zlostavljanja u Crkvi otkriveni u proteklim desetljećima pokazuju da je najčešće na djelu trostruko zlostavljanje, gdje osim spolnog imamo i zlouporabu moći, u smislu korištenja položaja i materijalnih dobara za omogućavanje zlostavljanja, i zloporaba savjesti, u smislu korištenja duhovnog autoriteta protiv podređenih koji su zlostavljani. Kao rezultat sustavnog kleričkog protekcionizma, zataškavanje uključuje radnje kao što su zanemarivanje izvješća, prikrivanje i zadržavanje dokaza i informacija, sprječavanje istraga, zastrašivanje ili podmićivanje žrtava i svjedoka, micanje optuženih svećenika da izbjegnu istragu. Summit koji je prošle godine organizirala NVO ECAGLOBAL puno je pomogao da se podigne glas, traže promjene i sigurnost kako bi žrtve dobile potporu i pravdu kakvu zaslužuju. Zataškavanjem pedofilije dajemo vjetar u leđa kriminalcima, a broj žrtava se nikada neće sa sigurnošću znati. Završit ćemo riječima sveštenika SPC: “I mene su prvi put odveli”

Uloga SPC-a danas Pitanje interakcije vjere i društva tema je koja je, u povišenom kontekstu, predmet brojnih rasprava i u smislu opravdanosti ljudskih spoznaja o istinitosti pojedinih uvjerenja. I danas se o njima iznose različita mišljenja i stavovi koji u svom izražavanju mogu biti vrlo polemični. Iako je na antropološkoj osnovi odnos Boga i pojedinca duboko intimna kategorija, taj odnos dobiva dodatnu dimenziju kada se Bog promiče kroz institucije određene religije, a čovjek kroz društvene sustave određenog vremena i prostora. Iako bi se taj odnos mogao promatrati kroz prizmu svih vodećih svjetskih religija, usredotočimo se u ovom tekstu na kršćansku religiju i njezin odnos prema društvima i državama u kojima je prisutna i djeluje. Poznato je da je kršćanstvo kao religija doživjelo svoju povijesnu promociju i stabilizaciju u vrijeme Rimskog Carstva. Već tada je odnos vjere i države bio vrlo prisan. Kao jedan od ilustrativnih primjera u tom smislu može se navesti da je tijekom stvaranja Rimske republike rimski pontifex maximus dobio kraljevsku palaču na uživanje – drugim riječima, veliki svećenik koji je na taj način dobio dio kraljevske vlasti.  Prema nekim autorima, u Rimskoj Republici, kao ni u Rimskom Carstvu, nije postojala odvojenost crkve i države.

U prilog ovoj tezi može se uzeti činjenica da je Julije Cezar tijekom svoje državničke karijere u jednom trenutku obnašao dužnost rimskog prvosvećenika, a njegov posinak Oktavijan, koji je kasnije postao car August, volio je isticati svoju ulogu kao pontifeks. Uz brojne druge slične primjere iz tog doba, postaje evidentno da je koncept institucionalnog jedinstva, u kojem su biskupi i svećenici ujedno i državni službenici, nadživio samo Rimsko Carstvo i postao temeljem civilizacijskih odnosa u definiranju pojma crkve i civila. vlast. Taj je odnos s vremenom postajao sve ambivalentniji i kretao se od sinergije, osobito kada je jedna od dviju institucija bila neosporno dominantna nad drugom, do otvorenog sukoba s vrlo okrutnim posljedicama.

Proletimo li kroz čitav niz epoha u kojima su se silnice tog odnosa mnogo više sukobljavale nego što su bile usklađene, dolazimo do današnjeg postindustrijskog društva u kojem postoji barem načelni konsenzus oko nekih osnovnih društvenih normi kao što su; vladavina prava, demokratski izabrana vlast, ljudska prava i odvojenost crkve od države. Teoretski, na početku XXI. stoljeća kršćanske crkvene institucije trebale bi se baviti isključivo duhovnim temama, a država svjetovnim. Ali je li to stvarno tako?

Na ovo pitanje svatko može pronaći odgovor za sebe, ali treba imati na umu neke objektivne činjenice. Na primjer Katolička Crkva u svom djelovanju promiče i „Socijalni nauk vjere“. Ako ćemo biti precizni, čini se da u ovom trenutku ne postoji pravi konsenzus o tome što ovaj pojam znači, no možda je njegovu najprecizniju definiciju dao sam Ivan Pavao II., rekavši da je to “točna formulacija rezultata pažljivog razmatranja složenih stvarnosti ljudskog postojanja u društvu i međunarodnom poretku, u svjetlu vjere i crkvene tradicije” (Sollicitudo Rei Socialis). Istodobno, paralelna stvarnost u kojoj pravoslavni dio katolika svoju crkvenu organizaciju temelji na nacionalnim i državnim autokefalnim crkvama, koje su često u izravnoj simbiozi s državnim vlastima zemalja u kojima djeluju, čini ih u velikoj mjeri podložnima politike koju promoviraju vlasti u toj zemlji.

Upravo je to slučaj sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC). Bez velikih rizika, može se zaključiti da je SPC od samog početka daleko više promicala nacionalnu agendu i promicanje srpskih državnih interesa nego vjersku i duhovnu domenu svog poziva. Tako je i danas, kada je isprepletenost srpskih državnih i nacionalnih pozicija gotovo identična onoj koju zagovara Srpska pravoslavna crkva. Štoviše, po nekim temama (poput Kosova) SPC je daleko radikalnija od formalnog narativa vlasti u Srbiji, pa se u nekim trenucima može postaviti opravdano pitanje tko zapravo kreira srpsku nacionalnu i međunarodnu politiku? Iako ovo pitanje u nekim mirnijim i stabilnijim vremenima možda i ne bi bilo toliko važno, danas, kada se u svijetu događaju tektonske geopolitičke promjene, ono i te kako dolazi do izražaja jer odgovor na njega nosi veliki razoran potencijal ne samo u Jugoistočna regija Europe, ali i puno šire. Upravo zbog toga, za mir ne treba podcijeniti destabilizirajući utjecaj SPC-a na svoje neposredne susjede kao i na njezinu dosadašnju politiku podržavanja aktera koji su u izravnoj konfrontaciji kako s politikom EU tako i cijelog Zapada.

Jasno definirana, izražena i promovirana antizapadna politika SPC-a uvelike onemogućuje približavanje Srbije euroatlantskim integracijama i ulazak Srbije kao države u neke mirnije i stabilnije vode. Inzistirajući na svojoj posebnosti i izvrsnosti u odnosu na druge, SPC obmanjuje vjernike sa svih svojih pastoralnih područja i evocira reminiscencije iz nekih drugih vremena kada se govorilo o većoj vrijednosti jednih naroda u odnosu na druge.

Svima je poznato kako su te teorije povijesno završile, a gotovo je nevjerojatna ustrajnost SPC da promiče takvu politiku, bez obzira na potpuno izmijenjeni civilizacijski kontekst današnje Europe i svijeta. Jednako tako, kratkovidnost SPC-a još je nevjerojatnija u odnosu na afere koje se događaju u samom krilu ove crkve. Brojni dokumentirani događaji koji normalnog čovjeka ostavljaju bez riječi zataškani su, zataškani i prešućeni od strane najviših dužnosnika Srpske pravoslavne crkve. Polako se napušta potpuno krivi koncept da se ono o čemu se ne priča nije ni dogodilo.

Hrvatski Fokus