“Često se misli kako su političari i generali jedini krivi za ratna zbivanja, no svemu tome doprinijeli su i književnici, odnosno umjetnici. Ako nijesu bili vinovnici nekih događaja, a oni su u svakom slučaju bili makar začin nekim zaprškama, nekim čorbama. Da toga nije bilo, ne bi u Bijelom Polju jedan pjesnik i ratni zločinac kakav jeste Radovan Karadžić dobio nagradu koja nosi ime crnogorskoga nadrealističkog pjesnika Rista Ratkovića”, tim riječima urednik u Fokalizatoru Vladimir Vojinović otvorio je promociju zbornika „Književnost protiv rata“, koja je u sinoć održana u Velikoj dvorani Sportskoga centra „Gripe“ u Splitu, u okviru programa drugoga dana Mediteranskog festivala knjige.
U promociji publikacije učestvovali su i hrvatski istoričar Dragan Markovina i crnogorski istoričar Miloš Vukanović.
“Razumije se, u to bezumno vrijeme književnici su bili ti koji su pripremali teren Slobodanu Miloševiću za ono što će se kasnije desiti, na način što su u početku pisali protestna pisma svojim koleginicama i kolegama iz Udruženja književnika Hrvatske, Udruženja književnika Slovenije i Udruženja književnika Kosova kritikujući njihove „separatističke ideje“. Dakle, Udruženje književnika Crne Gore doprinosilo je Miloševićevoj politici bezumlja. Ali, početkom devedesetih godina jedan broj književnika napustio je državno Udruženje i oformili su Crnogorsko društvo nezavisnih književnika. Svi ti pisci koji su zastupljeni u ovom zborniku bili su protiv ratne histerije i našli su se okupljeni oko novog društva”, rekao je Vojinović.
Miloš Vukanović se osvrnuo i na medije toga vremena, koji su doprinosili podizanju tenzija i stvaranju ratno-huškačke atmosfere.
“Vlado je govorio o književnicima, a ništa manje tome svemu nijesu doprinosili i novinari. Jednom mjesečno je, recimo, u Pobjedi izlazio novinski dodatak koji je oblikovao javno mnjenje protiv Hrvata. Svoj vrhunac to „novinarstvo“ doživjelo je publikovanjem navodne informacije da se 30.000 ustaša gomila u Dubrovniku i samo čekaju da krenu na Herceg Novi. A kad je krenuo ratni pohod na Dubrovnik, Pobjeda i dodatak „Rat za mir“ su nastavili sa objavljivanjem izvještaja sa ratišta, pismima vjerskih poglavara, izjavama oficira… Naša je ideja, međutim, bila da pokušamo da ukažemo na drugi glas Crne Gore, koja jeste bila manjinska, ali se taj glas čuo. I zahvaljujući tom glasu i toj ideji kasnije se krenulo putem nezavisnosti i obnove suvereniteta. Zato smo pokušali da sagledamo ko je sve i kako pisao antiratne tekstove i došli do zaključka da to nijesu bili usamljeni slučajevi već da je cijela jedna generacija književnika pisala umjetničke tekstove protiv rata. U Crnoj Gori su objavljenje publikacije sa govorima sa skupova, antiratnim proglasima, a ovo je pandan tim tekstovima i publikacijama”, rekao je Vukanović.
Govoreći o ličnom doživljaju Crne Gore i Crnogoraca, Markovina je naglasio da je kao dijete devedesetih godina bio zbunjen, jer je „odgajan tako da se znalo da je ljevica naša strana“.
“Za mene su Crnogorci bili to. Međutim, kad je sve počelo pojavili su se u Mostaru neki crnogorski rezervisti s petokrakama na kapama ali jako neuredni, neobrijani. I oni su maltretirali ljude po ulicama, kafanama, bili su prosto zaduženi za sijanje straha… Vidim da u Crnoj Gori postoji volja da se ta atmosfera obnovi, pa iako nijesu iste okolnosti i sve se ne može ponoviti, a u svakom slučaju jeste se duhovno obnovilo ovo doba o kome govori ova knjiga. Naime, postotak ljudi u Crnoj Gori koji je bio protiv rata na početku devedesetih nije bio beznačajan, ali je bio jako mali. Sad je taj postotak na „pola-pola“. Dakle, ne može se reći da se ništa nije promijenilo. Zato i ova knjiga jeste jedinstven poduhvat, jer znamo za sve ove nevladine organizacije na cijelom prostoru bivše Jugoslavije, koje su se borile i u ratu i poslije rata, i znamo za njihove pacifističke aktivnosti, ali da su baš na ovaj način, u književnome smislu skupljeni radovi, ja dosita ne znam da postoji neka vrsta ovakvog izdanja za neku od ovih zemalja. Drago mi je da je tu Marko Vešović koji naravno jeste Crnogorac, ali koji je ostao u Sarajevu i napisao možda i najpreciznije stihove i prozu o tim dešavanjima. Eto, baš slučaj Marka Vešovića i Radovana Karadžića – to su dva Crnogorca koji su jedan s jedne a drugi s druge strane, koji možda i najbolje personificiraju odnose unutar te nacije”, zaključio je Markovina.
Fokalizator je za prisutnima u publici podijelio poklon primjerke zbornika “Književnost protiv rata”.
Sajam u Splitu trajaće do 29. septembra.
Mislim da nije u redu da se porede nacionalno Marko i Radovan. Marko je bio i ostao Crnogorac, a Radovan je srbin ili posrbica, ako je nekad bio Crnogorac. O sebi su rekli oni sami. Tako i sada treba da se odvoji ko je ko! Nije isto Andrija Mandić – četnik i srbin i Jakov Crnogorski srbin. I pored njih Novak Adžić Crnogorac bez ovog dodatog srbin. Jedni imaju i rezervnu domovinu i drugi koji je nemamo. A Jakov opet po potrebi, kad mu zatreba jedna ili druga.