Obavezni vojni rok u Crnoj Gori: ne šaljite djecu u vojsku, nego u muzeje i na koncerte

Piše: Andrej Nikolaidis

Svi se naoružavaju i uvode obavezni vojni rok, pa se evo predlaže da isto učinimo i mi.

Nemojte ljudi, aman. Evo zašto.

Crnogorce ćete da učite kako da pucaju?

A da organizujete neke „radionice“ na kojima ćete lećenju učiti orlove?

Ovo, jasno, ne važi za mene. Ja sam jedan od svega nekoliko ljudi u Crnoj Gori koji oružje nema i ne zna da ga koristi. Da sutra odlučim da prosviram sebi glavu, morao bi da izguglam kako. Ako vam ovo zvuči neukusno i neumjereno, razmislite još jednom. Znate kako kaže naš narod: ko nije za sebe, nije ni za drugoga. I još vele: vazda valja poći od sebe.

Analitičari ističu da u novim okolnostima bez toga da momcima uzmete nekoliko mjeseci života da biste ih učili pokornosti i nasilju (kao da toga ovdje već nije previše) zemlju nije moguće sačuvati od okupacije.

Problem Crne Gore, međutim, nije moguća okupacija, nego sveopšta, tekuća asimilacija. Crna Gora je zemlja jake vojske i slabe kulture.

Analitičar Radić kaže:

“Mlada generacija bi dobila priliku da vidi kako funkcioniše državni sistem i da dobiju svoje mjesto u planovima odbrane zemlje i drugim oblicima angažovanja snaga odbrane i civilne zaštite”.

A da mlade generacije dobiju posao umjesto mjesto u redu za pogibiju? Da dobiju priliku da vide kako funkcioniše državni sistem, veli.

A da dobiju priliku da vide malo svijeta, da vide kako funkcioniše normalnost? Umjesto što biste da ih šaljete tri mjeseca u vojsku, zašto ih ne pošaljete da vide Orsay i Louvre, da vide Van Goga i Rembranta, prije nego ih neki idiot ne uništi jer misli da tako brani drveće? Zašto ih ne pošaljete da u art kinima u Rimu i Berlinu gledaju Hanekea i Triera,  a one koji se naročito opiru, za kaznu, natjerajte na Murnaua i Dreyera? Što ih ne pošaljete na koncert Radiohead ili Suede, a one koji se naročito opiru, za kasnu, na Richterovu verziju Vivaldijevih “Četiri godišnja doba”, umjesto što ih šaljete da pucaju po livadi? Zašto te pare ne potrošite na obrazovanje mladih?

Osim što bi takva obavezna deprovincijalizacija i detoksikacija od Pinka i Granda, Voyagea i Desingerice, hiperpatrijarhata u dekadenciji i kvazitradicije u demenciji bila blagotvorna za njih lično, to bi za odbranu Crne Gore bilo kudikamo važnije od toga da se neki oficir izdire na tu djecu.

Jer pitanje nije: znaju li da pucaju? Nego: zašto bi, u ime čega bi pucali?

Sve što vodi ka reafirmaciji Crne Gore kao kulture vojnog logora, katastrofalan potez je. To je vaša nova, progresivna Crna Gora: mlade u vojsku a kipove popova na gradske trgove? Napravite jedan i Homeiniju – on vam je, da se ne lažemo,  bliži od Voltera i Hegela.

Mi rado ističemo podatak da su Crnogorci imali prvu štampariju među Južnim Slovenima. Ali zemlja je, budući pod stalnom opsadom Turske, razvila kulturu vojnog logora, postala neka vrsta Sparte. Braneći slobodu od Turaka, Crnogorci su u jednom trenutku sva olovna slova prve štamparije među Južnim Slovenima pretopili u municiju. Potom su praktično pokazali na šta se misli kada se kaže: riječ ubija. Time su sačuvali slobodu, ali su izgubili knjige.

Velike kulture mogu da prežive vojni poraz. Zavojevač dođe i prođe, no kultura ga nadživi. Ali kultura vojnog logora to ne može. Vojni krah znači sveopšti krah.

Pretakanje slova u metke, a zarad slobode, presudni je detalj u svakom pokušaju da se objasni ranjivost crnogorske kulture, podrazumjevajući kulturu u najširem smislu, kao način života.

Sloboda od koga ili čega – to je jedna stvar. Posve druga je ono mnogo važnije – sloboda za šta: dakle, za šta nam treba sloboda, što smo sa njom naumili učiniti, za kakvo je dobro koristiti?

Bez drugoga, prvo malo vrijedi.