Novi dan-nova nafaka

Piše: Slavko Mandić

Kad je neko principijelan, možeš od njega činjet što god oćeš, nema šanse da će popuštit i promijenit mišljenje. Neće ni da čuje da može postupit drugačije od principa i ideološkog pravca kojim su koračali njegovi preci. A i kako śutra pred očima potomaka, kojima je dužan da prenese istorijsku baštinu svoga naroda i svoje vjere istinito i objasni svaku nedoumicu koju mladost, možda opravdano, još dovoljno jasno ne umije pročitati? Kod čovjeka od časti i morala, duboko proniknutog u pravdu, ljudskost i poštenje nema dvoumljenja. Ne sa onima koji brkaju pojmove, remete sklad i opasano zlim naumima  prijete da potru civilizacijske vrijednosti. Nikada i nizašto!

Na sjednici Vlade u četvrtak, ministri manjinskih partija Bošnjaka i Albanaca nijesu bili spremni da prihvate odluku i dignu ruku za saglasnost da se u Beranama podigne spomenik pokojnom mitropolitu Crkve Srbije Amfilohiju (Ristu) Radoviću. Izišli su iz sale, da se u nju više nikad ne vrnu. Mislim dok se ova odluka ne učini pravno valjanom, jer vladajući poslanici ne umiju osim po Ustavu i zakonima države koja ih plaća obilato. Tačno je da je ne vole mnogo i da im je jedna druga trobojnica više pri srcu, ali kad zatreba jado moj, vidio bi što bi se činjelo đe bi god zatrebalo. Ko zna? Možda bi a možda i ne bi?

Bošnjaci i Albanci, rekoh već, nijesu željeli da prisustvuju toj naručenoj „svetkovini“. Mora bit da su se priśetili poruke koje im je slao blagopočivši i što su one, u nekih prijetećim vihorima značile za njih i njihov narod. Znali su oni dobro što ih je snaodilo kroz ne tako davno vrijeme. Zato je kod njih tako jak ośećaj patriotizma i otpora svemu što može da bude moguća prijetnja. Neće oni sa onima koji časti nemaju i koji su spremni da pravdaju zločine kojih se stidi planeta. Zato će rado danas izaći, da ne budu tu i ne budu svjedoci donošenja licemjerne odluke o podizanju spomenika mitropolitu kojemu  su ove iste strukture vlasti, koje su danas dizale obje ruke, pogazile amanet i izdali ga u svemu što je decenijama za njih stvarao. Na račun pokoravanja Crne Gore i njenog trajnog brisanja sa mape suverenih država Evrope.

Ne, manjinski ministri neće sa takvima. Makar ne danas. A za śutra ćemo viđet. Ova odluka, koja na snagu stupa dok traje predizborna kampanja, možda se neće ni realizovati. Jer i ona je iz korpusa obećanja ludom radovanja. Vlast to radi majstorski.

Ako se opet vrnemo koji dan nazad, viđećemo da je njen cilj bio da u Vladu uvuče manjinske partije po svaku cijenu. Po sistemu daćemo vam što god zaištete. Ministara koliko vam srce ište. I uz to po dubini, da smjestite svoje i date im koru ljeba. Ko na to ne bi pristao bio bi manit. Znali su manjinski ministri da su oni taj konačni stub odbrane državnog integriteta i suvereniteta. Koji u konačnom i njima i njihovom narodu čini sigurnost u vremenu kada je strah za biološkim opstankom opet snažno prisutan. Jer, znaju oni, parola „Nož, žica, Podgorica“ nije plod nečije propagande, već želje ostrašćenika koji su u čoporu, đe su jedino svoji na svome, spremni učinjet svako zlo.

Danas je vlada osiromašila. Jer bez manjina, to nije ona stabilnost kojom su se falili i krilali po Evropi. Nema više one većine kojom bi mijenjali Ustav i zakone. Istina, to je danas za danas. A śutra je novi dan-nova nafaka, kako bi kazali podgorički Starovarošani.