Piše: Stanko Radulović
Banjalučanin Anton Josipović je tog 11. avgusta 1984. godine u Los Anđelesu dobio zlatnu olimpijsku medalju u poluteškoj kategoriji, a ispod njega na “bronzanom stepeniku” stajao je budući profesionalni šampion svijeta Ivander Holifild…
Boljim poznavaocima boksa u Jugoslaviji i nije toliko čudno što je jedan bokser u poluteškoj kategoriji stigao da olimpijskog odličja pošto se ta kategorija decenijama smatrala “jugoslovenskom”, jer su upravo u toj konkurenciji naši bokseri imali najviše uspjeha na velikim takmičenjima, a pogotovo na Olimpijskim igrama, pošto su u istoj kategoriji zlatne medalje osvojili najčuveniji jugoslovenski bokser Mate Parlov (1972. godine) i njegov legitimni nasljednik Slobodan Kačar (1980. godine). Obojica boksera kasnije su postali i svjetski profesionalni šampioni.
Sličnost između Slobodana Kačara i Josipovića je višestruka, pošto su obojica trebali da ostanu u Jugoslaviji i ne ugledaju svjetla olimpijske pozornice, ali je sudbina htjela drugačije.
Naime, na Žabljaku 1979. godine, tokom priprema za Olimpijske igre u Moskvi Tadija Kačar je odustao od borbe za mjesto u reprezentaciji, pošto je za njega trebao da se bori sa mlađim bratom Slobodanom.
Tadija Kačar je već imao olimpijsko srebro u srednjoj kategoriji osvojeno četiri godine ranije u Montrealu, pa je Slobodan u meču za mjesto u reprezentaciji ubijedljivo pobijedio Dragana Vujkovića koji je već imao šest titula prvaka Jugoslavije.
Slobodan Kačar je otišao u “grad anđela” i tamo stigao do olimpijskog zlata i kasnije do titule profesionalnog prvaka svijeta i najboljeg sportiste Vojvodine 20. vijeka.
Sa Josipovićem je bilo nešto drugačije, ali je i njegov put na Olimpijske igre bio je pod znakom pitanja, pošto je godinama veliku borbu na jugoslavenskim ringovima vodio da Damirom Škarom.
Tih godina Jugoslavija nije imala blistave predstavnike u poluteškoj kategoriji i najveća legenda jugoslovenskog boksa, tada selektor, Parlov, povlači hazaderski potez…odlučio je da u Los Anđeles povede i Škara i Josipovića, ali je stameni Banjalučanin morao da dobije nekoliko kilograma mišićne mase kako bi bio spreman za borbe u poluteškoj kategoriji.
Od Josipovića se, ipak, nije mnogo očekivalo, ali se pokazalo da Parlov nije bio samo veliki bokser, već i selektor vizionar.
Josipović je zablistao punim sjajem u Los Anđelesu, u osmini finala isprašio je Njemca Markusa Bota koji je poslije bio profesionalni šampion svijeta lako teškoj kategoriji (kategorija između poluteške i teške).
Josipović je iz svih oružja nasrnuo na favorizovanog Njemca i zasipao ga udarcima, a nije odustao ni nakon nokdauna u kojem je bio u trećoj rundi, i sudije su odlučile da je on bio ukupno bolji, preglasavanjem 4:1…
U četvrtfinalu i polufinalu Josipović je pobjedio jednoglasnim odlukama sudija i očekivao je finale protiv Ivandera Holifilda koji je bio veliki favorit za zlato.
I Holifild je imao dramu u kvalifikacijama za Olimpijske igre, pošto se za mjesto u timu borio sa Majkom Tajsonom i Henrijem Tilmanom. Iz olimpijskog tima otpao je Tajson, a Holifild je ostao bez unaprijed uknjiženog olimpijskog zlata.
U polufinalu Holifild je dominirao protiv Novozelanđanina Kevina Berija i bilo je samo pitanje trenutka kada će pasti.
Jugoslovenski sudija Grigorije Novčić vodio je taj meč i taman kada je odlučio da prekine borbu zbog nokdauna sjevnula je munja iz Ivanderove ljevice i nokautirala Berija.
Novčić je prema pravilima odborjao do deset, Beri nije mogao da ustane, a naš sudija je diskvalifikovao Holifilda zbog udaranja nekon zaustavljanja borbe.
Prema pravilima Holifild kao diskvalifikovan nije mogao u finale, a Beri nije nakon klasičnog nokdauna imao pravo da se bori za zlato i Josipović je postao olimpijski šampion bez borbe u finalu…
A tamo, pred američkim navijačima Josipović je pokazao svu svoju sportsku i ljudsku veličinu i zadivio svijet.
Najprije je prije dobijanja olimpijskog zlata, dok mu zvižde američki navijači izvadio iz džepa malu jugoslovensku zastavu, a potom je tokom intoniranje jugoslovenske himne “Hej Slaveni” šokirao i oduševio sve prisutne u Spektrum centru!
Stojički je otrpio zvižduke, sačekao da završi intoniranje himne i kada je usljedilo fotografisanje Josipović je na najviši stepenik pozvao Holifilda i salve zvižduka na oduševljenje svih zamjenile su ovacije…
Josipović tako tamo u dalekoj Americi pokazao cijelom svijetu da u Jugoslaviji osim vrhunskih boksera i sportista odrastaju i prije svega ljudi koji znaju šta je sport i fer plej i umiju da poštuju veličinu rivala!
Zašto ne reći, tamo u Los Anđelesu, bila je to labudova pjesma jugoslovenskog sporta i boksa.
Na sljedećim igrama u Seulu, sticajem raznih okolnosti, jugoslovenski sportisti, pa ni bokseri, nisu bili toliko uspješni, a usljedio je krvavi raspad zemlje i kraj jedne velike bokserske priče i zemlje koja je uz SAD, SSSR, DR Njemačku i Kubu smatrana jednom od najvećih bokserskih nacija.
Naime, u Los Anđelesu osvojene su četiri olimpijske medalje u boksu, pošto je Makedonac Reddžep Redžepovski osvojio srebrnu medalju, a do bronze su stigli Mirko Puzović i Azis Salihu.
I tu nije kraj priče o Josipoviću i Holifildu. Oduševljeni Amerikanci nudili su kule i gradove Josipoviću kako bi organizovali njihov meč, ali je naš bokser to odbio i vratio se u svoju Banja Luku.
Usljedile su godine rata, Holifild je postao svjetski profesionalni šampion, istinska bokserska legenda, a Banjalučani su 1997. godine kada se Anton nakon rata vratio u svoj rodni grad izvršili atentat na njega.
Josipović je nekoliko dana bio na ivici života i smrti i tada Holifild pokazuje koliko je sport veličanstven i kako jedan neobičan sportski događaj može da izgradi nevjerovatna prijateljstva koja ostaju za cio život.
Veliki Holifild je tada pokazao da nije zaboravio gest Josipovića i da nije samo veliki bokserski as, nego i čovjek.
Iako je nakon pobjede nad Tajsonom bio na vrhuncu karijere nije postao gord, Holifild je prijatelju iz Los Anđelesa ponudio plaćanje svih troškova liječenja i nije pitao za cijenu!
Ostalo je da se priča legenda o istinskim sportskim velikanima, bokserima, koji su izgradili istoriju sporta, boksa i prije svega olimpizma i kao sportisti i kao ljudi. Priča o sportu i sportistima koji su u stanju da spoje naizgled nespojivo i da “rodi” prijateljstvo tamo gdje ga nikada ne bi očekivali.