Piše: Stanko Radulović
Crna Gora je na svom debiju na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine imala polufinaliste vaterpolo turnira, ali su Nikola Janović i društvo ostali bez olimpijskog odličja.
Već u Londonu 2012. godine stigla je prva medalja, Crna Gora je kao najmanja zemlja u istoriji olimpijskog pokreta imala u polufinalu dvije selekcije – ponovo vaterpoliste i rukometašice koje su na kraju osvojile srebrno odličje.
Najmlađa u timu koji se domogao finala Olimpijskih igara bila je rezervni golman, danas kapiten “lavica” Marina Rajčić koja iza sebe ima zaista jednu tragičnu priču iz djetinjstva.
A najmlađa učesnica olimpijskog rukometnog turnira u Londonu Marina Vukčević, sada Rajčić, plakala je 7. avgusta dva puta – u zoru uoči četvrfinalne utakmice, kada je prvi prvi put sanjala pokojnu majku, plakala je tiho, u sebi, a nakon sjajnog trijumfa nad Francuskinjama, od radosti.
Pred samu ponoć sa Marinom je od sreće plakalo još 13 djevojaka, dok su hiljade sunarodnika slavile istorijski uspjeh, neki i u suzama.
Izboren je plasman u polufinale, olimpijska medalja je bila nadohvat ruke, svjetla pozornice bila su uprta ka Marini, cijela nacija sanjala je isti san, a samo rijetki su znali za njen trnoviti put do Olimpa.
“Nisam imala još tri godine kada mi je umrla majka i nikada je do te noći nisam sanjala. Tog jutra u Londonu, kada sam ustala, znala sam da je Bog uz mene i da mi je majku poslao u san da mi pokaže put, koji je vodio do cilja. Znala sam to jutro da će nam se desiti nešto lijepo. Vjerovala sam u pobjedu i ona je došla, vjerovala sam u znak sa neba i medalja je sada tu”, kazala je Marina tada autoru ovog teksta.
Sa tek napunjenih 19 godina, ona je već bila evropski prvak sa olimpijskim srebrom oko vrata, čime je već bila utrla put u sazvježđe najvećih sportista koje je Crna Gora ikada imala.
A put nije bio nimalo lak, ali je Marina, snagom volje i silnom željom da izađe iz sivila sredine u kojoj se rodila, prešla za kratko vrijeme prepreke koje većina nikada ne preskoči, a mnogi čak i ne pomisle da su u stanju da to urade.
Marina je ostala bez majke kada je imala samo dvije i po godine. Kao najstarije žensko dijete, brinula je o godinu dana starijem bratu i dvije godine mlađoj sestri, dok je otac morao da radi kako bi ih prehranio.
“Tata se strašno trudio da nam nadoknadi gubitak majke i u tome je u potpunosti uspio”, pričala je prije 12 godina Marina Rajčić.
No, mnogo toga palo je na njena pleća, pa joj djetinjstvo nije proteklo u bezbrižnoj igri. Umjesto toga, Marina je morala da kuva, čisti i pere, da čuva stoku i stara se o porodici, iako sa toliko godina teško da je bila kadra da brine i o samoj sebi.
“Jedino želim da postanem dobar čovjek. U današnjem svijetu je to jako teško, a ja samo želim da uz pomoć oca i najbližih izbjegnem sve zamke života i da bez obzira na probleme pozitivno gledam na život”, govorila je tada jedva punoljetna Marina.
Bila je odličan učenik u školi na Barutani, a njena nastavnica Nevenka jednostavno kaže – najbolji.
“Toliko truda i požrtvovnosti nikada nijesam vidjela kod djevojčice njenog uzrasta. Svi smo znali da praktično ona vodi seosko domaćinstvo, čuva brata i sestru, ali je to nije spriječilo da bude odličan đak i sjajna sportistkinja”, priučala je prije više od jedne decenije Marinina nastavnica hemije.
Nevenka je tvrdila tada je sport ne zanima i da gleda rukomet isključivo zbog “moje Marine”.
Koliko je Marinina žrtva bila velika i život težak, a ipak je stigla do naviših visina govori i priča komšinice sa Barutane koja je ispričala da je prvi hljeb sama umjesila i ispekla sa svega devet godina.
Urođena upornost, želja za uspjehom i vjera u vlastite mogućnosti, učinili su da prevaziđe sve probleme i – pobijedi.
Marinin prvi rukometni trener Novak Ristović, njen Nona, smatra da je Bog poslao da se bavi rukometom, pogotovo što je potpuno neočekivano na Barutani, u kamenjaru izgrađena sportska dvorana u kojoj je kapitenka crnogorske rukometne selekcije počela da trenira.
Marina, vjerovatno i zbog teškog djetinjstva, ima urođenu upornost, i nikada ne odustaje od onog što tapočne i što naumi izahvaljujući nevjerovatnoj snagi volje u stanju je da uradi skoro sve.
Prije nego je stala na gol crtu, Marina je u mlađim kategorijama rešetala mreže, davala po 15-ak golova na utakmici, kao legendarna reprezentativka SFRJ i igračica Budućnosti i Danilovgrada Zorica Pavićević.
Karijeru je, međutim, sama usmjerila u potpuno drugom pravcu.
Kada je počela sa 13 godina, bila je nezaustavljiva. Davala je po 15-16 golova na utakmici. Nakon jednog meča je poželjela da brani i trener je morao sam da joj obeća da će stati na crtu na narednoj utakmici makar pet minuta. Novak Ristović je zaboravio na obećanje, a ona je ponovo dala 15 golova, pa ju je izveo iz igre da odmori.
Nakon utakmice bila je jako ljuta. Trener je morao da obeća da će sljedeći put braniti, i branila je deset minuta.
Nisu mogli gol da joj daju. Pokreti joj nijesu bili izgrađeni, ali je pokazala nesvakidašnji talenati.
Zatečen talentom svoje učenice, Ristović je bio u nedoumici i zbog toga je zatražio savjet od Dragana Adžića. “Ako zaista toliko želi i ima predispozicije da brani kvalitetno, usliši joj želju i nećeš pogriješiti”, rekao mu je tada Adžić, danas selektor Slovenije.
Povratak u Podgoricu nakon Londona sa olimpijskim srebrom i susret na aerodromu sa mlađom sestrom najbolje oslikava koliko Marina brine o porodici, posebno mlađoj sestri
Marina ima ogromno srce, veliko kao Rusija, kako se to kaže u žargonu. Ona je istovremeno svima prijatelj i sestra, a ako zatreba i majka. Kada se jedno, vraćala sa turnira dočekala je sestra Olja na aerodromu.
Nakon tog susreta i zagrljaja nisam, Ristović nije bio siguran da li su u zagrljaju dvije sestre, ili majka grli svoje dijete.
“Bilo je toliko dirljivo, a Olja je samo dvije godine mlađa od nje. Nevjerovatno kako se ona zaštičnički odnosi prema ljudima koje voli, pogotovo prema Olji”, pričao je Ristović.